Kako vrijeme odmiče sve je manje sumnje: ključna i najbolja stvar koja se dogodila vladajućoj koaliciji otkad je preuzela predbankrotiranu državu (sad se, hvala na pitanju, ovo »pred« piše još tanjim slovima) zbila se u svibnju prošle godine. HDZ je izabrao krenuti putem Tomislava Karamarka.

Nema tog poteza kojeg su dosad povukli, a nemojmo se lagati, bilo ih je mnogo dobrih, vrlo dobrih, pa i pokoji odličan (što naravno ne isključuje zaključak da je bilo i katastrofalnih – gdje je, primjerice, za dragog Boga, ta energetski učinkovita obnova zgrada koja se na papiru činila sjajnim projektom) koji im je koristio kao događaj na koji nisu imali ni najmanjeg utjecaja: izborni Sabor HDZ-a.

Sve ono što se sa tom strankom izdogađalo od tad toliko je išlo u prilog vladajućima da se čak, u neformalnim razgovorima, poluozbiljno znaju ponadati da HDZ na predstojećim izborima neće doživjeti baš totalni poraz. Jer bi onda netko mogao vrlo ozbiljno postaviti pitanje smjene vodstva te stranke.

Šušak bez balvana

A teško je vjerovati da bi neki novi izbori u glavnoj oporbenoj stranci uspjeli iznjedriti ekipu koja bi uspjela raditi više u korist vlastite štete od aktualnog vodstva. Smjer u kojem oni vode HDZ ne samo da je začuđujuće marginalizacijski, već je i u temeljitom neskladu s vremenom u kojem djeluju. Naime, često se čini kao da je današnji HDZ na putu (ili ga je već prešao) da postane desniji od vremena kad su strankom drmali Franjo Tuđman i Gojko Šušak.

Danas, međutim, nije više 1991. godina. Po Hrvatskoj ne mile tenkovi jugoarmije, niti su na autocesti za Split položeni balvani. Nema uzbuna, granatiranja, ni brojanja žrtava. Radikalizacija tadašnje političke scene bila je tužna, ali potpuno predvidiva posljedica okolnosti u kojima se Hrvatska nalazila. U takvim okolnostima ljudi postaju više nego ikad skloni zbijanju u krdo i zanemarivanju osnovnih građanskih vrednota u ime »sigurnosti«, »slobode« i »jedinstva«.

 Danas? Danas je ova zemlja pet mjeseci udaljena od ulaska u Europsku uniju (u to više ne sumnja ni Janez Janša). Danas u njoj više nema ni obaveznog vojnog roka, a kamoli rovova i fronti. I danas je, zaboga, 2013. godina, svijet je povezan na način na koji nikad nije bio dosad u povijesti i na daleko dublji način nego je to bilo zamislivo u vrijeme Domovinskog rata.

 Danas je, jednostavno, na europskoj razini, ne samo domaćoj, vrlo teško biti izrazito ekstreman i u isto vrijeme na vlasti.

 HDZ kakvim ga stvaraju Karamarko, Brkić i ekipa kao da zanemaruje sve nabrojano. Svatko bi volio biti mlađi 20 godina, ali ako se ponašaš kao da to i jesi, ljudi će te vjerojatno malo čudno gledati. 

 U gospodarskoj situaciji u kojoj se Hrvatska nalazi, dakle, u petoj godini duboke krize, ništa bolje vlasti ne može doći od jednog kvalitetnog i sveobuhvatnog svjetonazorskog rata (gdje se jasno, pod riječju rat misli na politički, a ne na oružani sukob). Prva godina nove vlasti je, naime, osim uvođenjem reda u upravljanje državom, obilježena i temeljitim neuspjehom priče o investicijskom valu. Zasad – a već je prošlo dosta vremena – do građana ne da nije došao ni valić, nego vjetar nije donio ni morsku pjenu s vrha obećavanog investicijskog tsunamija. U isto vrijeme, a i zbog investicijskog Kukuriku podbačaja standard građana se nastavlja radikalno urušavati, sve je više nezaposlenih i siromašnih i sve manje strpljenja. Odnosi sa sindikatima: vrlo loši. Poslodavcima: koma.

Zadnji luzeri

 Dakle, u Hrvatskoj je potpuno otvoren prostor za stranku desnog centra, koja će nemilo mlatiti po svakom deficitu vladajuće ekonomske doktrine i prakse (na ljevici je također bio otvoren isti prostor, kojeg uspješno popunjavaju Laburisti). No, kao da se u HDZ-u ekonomijom bave samo zadnji luzeri: ekipa koju u stranci nitko ne ferma, pa im eto daju da divane o gospodarstvu, dok se veliki dečki bave pravim stvarima.

 Pa tako o ekonomiji i potrebnim reformama govore Domagoj Milošević, Martina Dalić, Đuro Popijač i Ivan Šuker (ponekad, čak, o Bože, i Jadranka Kosor), tako da HDZ na gospodarstvu ne samo da ne profitira, već politički vjerojatno i gubi jer su svi nabrojani bili u Vladi koju je tvorila njihova stranka. Koliko su se tamo proslavili, svima je poznato.

 A prave stvari? One o kojima pričaju veliki dečki iz vrha HDZ-a? E to je sve ono što aktualnoj vlasti, zapravo, najviše odgovara. Naime, HDZ je smjerno uskočio u isti rov s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i njihova borba je, zapravo, postala zajednička. Karamarko je pritom zaboravio jednu bitnu stvar. Crkva nije politička organizacija. Barem ne u zemljama u kojima se izborima dolazi na vlast.

 U priči o ideološkom ratu: a toga se nakupilo posljednjih mjeseci: od zakona u umjetnoj oplodnji, preko rasporeda sati za vjeronauk, spolnog odgoja, pa bizarne (i opasne) zabrane plakata za kazališnu predstavu, Crkva je zauzela principijelan stav u skladu sa svojim učenjima. Činjenica je da Crkvi treba jako puno vremena da ta učenja prilagodi vremenu u kojem djeluje (nekad i stoljeća), ali Kaptol ne mora na izbore svake četiri godine. Politička stranka mora mnogo brže korespondirati s vremenom u kojem djeluje. Karamarko i njegov HDZ kao da su toga potpuno nesvjesni. 

 Još gore, desnilo koje je obuzelo najjaču oporbenu stranku nakon svrgavanja Jadranke Kosor, ide i dalje od crkvenog. HDZ se, primjerice, upire da spriječi uvođenje ćirilice u Vukovar – iako je to obaveza koja proizlazi iz hrvatskih zakona, koje su baš oni sami donijeli.

Miran san

HDZ-ov saborski zastupnik Josip Đakić kao da se namjerio postati pomoćni zagrebački biskup umjesto Valentina »Oluje« Pozaića, pa se javno pita slijedi li Hrvatskoj »slučaj Jezerinac nakon slučaja Stepinac« i priča o povratku u 1945. godinu. Karamarko je mrvicu napredniji, on se sustavno bavi »crvenima«, Josipom Brozom Titom i glasanjem o neovisnosti u Saboru 1991. godine…

 Ukratko, HDZ svojom desnom rukom sam sebi, kao mačetom, skida postotke glasova koje bi mogli dobiti na izborima. Da, radikalizacija te stranke ugrozit će atomizirane pravaše, ali to će, sva je prilika, biti jedini politički »uspjeh« ultradesnog HDZ-a.

 Ono što bi jedino moglo zabrinuti aktualnu vlast je činjenica da se možda ipak mogu pojaviti i Karamakovi »laburisti«. Stranka, dakle, koja će ispuniti sve veći politički prostor kojeg napušta sve revolucionarniji HDZ. No, HSLS, koji je predestiniran za tu poziciju i koji je pokazivao znakove života u posljednjoj kampanji za Sabor (s obzirom na situaciju bilo je iluzorno očekivati da uskrsnu već 2011. godine) potonuo je opet ispod površine interesa javnosti i čini se da se bavi tek (unaprijed izgubljenom) utrkom Vladimira Ferdeljija za mjesto gradonačelnika Zagreba.

 Unatoč, dakle, produženoj krizi, brojci od 400 tisuća nezaposlenih koja se čini tako ostvarivom, te crkvenom ustanku, kukuriku pijetlovi mogu mirno spavati. Konkurencija je daleko od toga da ih ugrozi.

 A ako se mirniji vjetrovi iz europske ekonomije nastave i počnu preokretati trendovi u gospodarstvu, na narednim izborima bit će u velikoj opasnosti rekord koji je HDZ ostvario na posljednjim izborima u koje ga je povela Jadranka Kosor – najmanji broj saborskih zastupnika u povijesti te stranke.