Evo njih opet na ulicama naših gradova. Evo ih opet, zanesenih, u bitci za »pravu stvar«, za obitelj, život, Hrvatsku i sve ostalo što im lica zari blaženim osmijehom, bili tek klinci bez ikakvog životnog iskustva, ili osuđeni ratni zločinci. Evo ih, opet marširaju.

A nije da su nas iznenadili.

Sjetimo se, uostalom, 1. prosinca 2013. godine, kad je Hrvatska dvotrećinskom većinom na referendumu zabranila da se životna zajednica ljudi istog spola naziva brakom. Tad su na udaru bili oni drugačije seksualne orjentacije, a nije trebalo biti pretjerano vidovit da se zaključi kako je to tek – početak.

Prošli put su uzeli prava seksualnim manjinama, sad su na redu i ostali. Nista valjda mislili da energična Željka Markić ne kani zakucati i na vaša vrata?

Širenje fronte

Nažalost, hodnja kojoj je između redaka slabo prikrivena želja za zabranom pobačaja (koji je u EU, usput, legalan u 26 zemalja, zabranjen je samo na Malti) i kojoj je svoj blagoslov, osim ratnog zločinca, dala i premijerova supruga, nije jedini čvrsti korak ove zemlje prema mračnoj nacionalističkoj džamahiriji, kakvom je snuje Crkva i domaća ekstremna desnica, koja je, valjda privremeno, preuzela i najjaču demokršćansku stranku u zemlji, HDZ.

O pucnjevima u slobodu medija i bizarnom napadu na civilno društvo rečeno je već i premnogo toga. Konzervativna revolucija, institucionalizirana u liku trenutnog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića, postala je tako i tema mnogih najozbiljnijih svjetskih medija. Gotovo da bi bio veći problem nabrojati doista bitne svjetske medije koji nisu pisali o problematičnim revizionističkim i ultradesnim težnjama u Hrvata, nego one koji su o tome u posljednja dva mjeseca objavljivali tekstove. Hej, ugledni europski znanstvenici i društveni djelatnici su čak krenuli potpisivati peticiju za Hasanbegovićevu smjenu! Pa tko to može platiti? Ili, da obrnemo aksiom koji se obično primjenjuje na sportaše – nema te diplomacije koja može napraviti toliko dobrog za zemlju. Prije 20 godina bio je to Šukerov lob Schmeichelu na Euru u Engleskoj, a danas je to djelovanje ministra kulture i kompanije koja ga je dovela i podržava u stranci. Samo, što danas nema te diplomacije koja može napraviti toliko lošeg za zemlju, kao samo jedan potez, ili zlatna riječ ministra Zlatka.

No, osim ugleda zemlje, od njegovog obračuna s nepostojećim (osim na marginama marginine margine) »određenim političkim snagama i strujama u javnom životu koje sustavno rehabilitirati i revitalizirati jugoslavenski komunizam«, slobode medija i izražavanja, te udruga koje se bore za razvoj demokratske kulture, stradavaju i one udruge koje se muče oko prava invalida i bolesnih. Tako se fronta protiv nepostojećih jugokomunista, veselo iskorištava za proširenje bitke na itekako stvarne demokratske i društvene snage koje očito smetaju ostvarenju doista zdrave države i društva koje vjerojatno neće biti opterećno »hipotekom poraza« kako ministar tepa izdajničkoj i zločinačkoj tzv. NDH – u svom iznuđenom ograđivanju od iste.

Domaćinstvo i nacionalna svijest

A kako se u stvarnom životu problemi za glavnog političkog nositelja »zdravih snaga«, Hrvatsku demokratsku zajednicu, gomilaju tolikom brzinom koja se najbolje da izreći engleskim izrazom »shit has hit the fan«, a koji ovdje ipak nećemo prevoditi, svaki napor na ultrakonzervativnom pokoravanju hrvatskog društva je dobrodošao i kao distrakcija.

Štoviše, do ministra za specijalna djelovanja – koji probleme rješava ignoriranjem. Ignorirao je tako primjenu Zakona o sportu, te se uvrstio na počasno mjesto u dugom nizu ministarskih zaštitnika lika i djela Zdravka Mamića, a jednako je napravio i sa svim pokušajima Borisa Jokića, voditelja ekspertne skupine za reformu kurikuluma da ga se zaštiti od političkih nasrtaja. Ali, kad »U ime obitelji« i Grozd žele u školama domoljubni kurkikulum, domaćinstvo i razvoj nacionalne svijesti, a ne informatiku i poduzetništvo, onda Šustar šuti, a Jokić i 21. stoljeće nemaju nikakve šanse.

Valja se međutim sjetiti posljednje Povorke koja je održana za vrijeme vladavine HDZ-a, one u Splitu 2011. godine. Iako je to bio prvi Pride u Splitu, iako su se očekivali problemi i iako policijske snage rutinski održavaju red u sličnim situacijama kad su u pitanju sportske priredbe, povorku je tadašnje osiguranje sprovelo kao na stratište – udaljili su ih tek nekoliko metara od homofobnih urlika, pljuvačke i kamenja.

Samo godinu dana poslije, kontraprosvjednici su policijskim ogradama udaljeni nekoliko desetaka metara i od incidenta nije bilo ni »i«. Međutim, 2012. ministar unutarnjih poslova više nije bio Tomislav Karamarko, nego Ranko Ostojić. A Karamarko je bio novi predsjednik HDZ-a, stranke koja je počela snivati brzi povratak na vlast i sveobuhvatnu promjenu društva.

Znači li to da je vrijeme festivala gotovo i da na ulice opet izlazi nasilje – znat ćemo vrlo brzo.