Denisio Kapović Klokan: Imao sam Kapetana Dragana na snajperu

Odjednom, na nišanu mi se našao Kapetan Dragan. Naciljao sam ga. Od mene je bio udaljen 320 metara. Ma srića njegova, nisam ga moga' dobit kako Bog zapovida. Prebrzo mi je proša', pa se pojavilo neko žbunje i pravu priliku nisam ima', prisjeća se Klokan, koji Dragana dobro zna još iz Australije 

Nas šestorica bili smo u taktičkom izviđanju u neprijateljskoj pozadini na području okupirane Petrinje. Bio je prijelaz s ’91. na ’92. godinu. Odjednom, na nišanu mi se našao Kapetan Dragan, za kojeg smo čuli da se tu negdje nalazi. Naciljao sam ga. Od mene je bio udaljen 320 metara. Brzo sam morao odlučiti. Znao sam, ako pucam, a ne pogodim ga, nemamo velike šanse za izvlačenje. Ali i da ga pogodim, teško ćemo se izvući iz okruženja. Prije svake akcije moji dečki su znali, 50 posto su šanse da se vratimo. S tim rizikom smo živjeli i ratovali. 

I zato bih ja pucao u tom trenutku, bez obzira na postotke, samo da sam imao malo čišću liniju. Pucaš, a posli’ što bude, bude. O tome kako ćemo se vratit’, razmišljali bi posli’, u trku. Ipak, nisam ga moga’ kako triba nanišanit’. Ma srića njegova, nisam ga moga’ dobit na nišan kako Bog zapovida. Prebrzo mi je proša’, pa se pojavilo neko žbunje i pravu priliku nisam ima’. 

U kući 67-godišnjeg Petra Zrilića jedno je vrijeme kroz ’93., ’94. i ’95. živio Kapetan Dragan. Živio je i u susjednoj kući, a u Zrilićevoj, u zaseoku Zrilić u Srednoj Bruški, imao je štab, u dvorištu su se obavljala jutarnja postrojavanja s podizanjem zastave.

   – Zlotvor, šta da vam kažem o tom Kapetanu Draganu! Ima je ovdi i neke ženske. Bile su im gaće ovdi pobacane. Ko zna što su sve radili – kaže Zrilić. Koji kilometar prije, desetak minuta vožnje od Benkovca, nalazi se Bruška. U njoj, uz samu cestu, ostaci Nastavnog centra Alfi koje je vodio Kapetan Dragan. Ostaci kamene zgrade s aneksima. Izgrađena je ’48. Vidi se i natpis Tito. Unutrašnjost je devastirana. Spavaonice, sanitarni čvorovi i nekoliko dvorana za vježbanje. Mini vojni kompleks koji je sada izvan bilo kakve uporabne funkcije, svjedok je zlih vremena kad su u njegovoj unutrašnjosti stvarani specijalci Kapetana Dragana s ciljem stvaranja Velike Srbije. Masakri, ubojstva i diverzije bili su njihov modus operandi. 

  Preko ceste i nasuprot kompleksa mala je crkvica, s rešetkama na prozoru. 

  »Zamislite, u crkvici su zatvarani naši ljudi«, kaže branitelj Dragan Čerina kojem je 21. prosinca ’91. u Bruškoj pobijeno devet rođaka. Ubijen je i jedan Srbin, ni kriv ni dužan. Martićeva milicija koju je vodio Nikola Milanko nije, naravno, ništa istražila

  Prošlog tjedna, ekskluzivno za naš list, ovu dosad nepoznatu priču o Kapetanu Draganu ispričao nam je Denisio Kapović Klokan, australski Hrvat porijeklom s Pašmana koji sada povučenim životom iznajmljivača apartmana živi u mjestu Drage kraj Pakoštana. U Domovinskom ratu, kojem je pristupio s 30 godina, a ranjen je nevjerojatnih devet puta! Impresivne ratničke biografije, jer Klokan je prije i iznad svega ratnik koji se borio na svim frontovima Hrvatske, posebno je zanimljiv, jer je tijekom života u tri navrata imao bliske susrete s ratnim zločincem Draganom Vasiljkovićem, poznatijem kao Kapetan Dragan, čije izručenje se u Hrvatskoj očekuje sredinom srpnja. Osim iza neprijateljskih linija u Petrinji, kad je samo za dlaku i zbog spleta okolnosti izbjegao njegov snajperski metak, Kapetan Dragan bio je u neposrednoj Klokanovoj blizini i pred ljeto ’93. godine. Tada je Klokan bio na funkciji zapovjednika tinjske satnije 134. brigade HV-a. 

 Nokautirao ga u Melbournu

– Kapetan Dragan je bija bezveznjak, ni’ko i ništa. U ratu kad je tribalo biti opasno, kad se triba dokazat’, taj papak nije ima’ hrabrosti. Kad smo, gore iznad Benkovca, krajem travnja i početkom svibnja ’93. s 40 ljudi branili Lišanj Tinski iznad Polače, a njih je bilo 200 i još su u jednom trenutku tražili pomoć, bojali su nas se k’o da smo vrazi. A ja sam ga poziva’ preko sredstava veze. Moje ratno ime bilo je Crni Orao. I onda sam ga poziva’ na fajt. »Crni Orao te zove da se pofajtamo. Samo ti i ja, jedan na jedan«.

 U Alfama, vojnim postrojbama Kapetana Dragana, borio se i Emil Bota, danas pjevač, koji je 2013. trebao nastupati u Islamu Grčkom. Njegov je dolazak spriječen u razgovorima, kažu naši sugovornici, s nekim razumnim Srbima s ovog područja. Ipak, iduće godine, kako bi provokacija uspjela, Emil Bota je nastupio, u prvom trenutku doduše tajno. Prije nego što je ostvario pjevačku karijeru, sudjelovao je u drugom zauzimanju Škabrnje 18. ožujka ’93. kad je ubijeno deset hrvatskih vojnika.  

»Neki naši su tada zarobljeni i strijeljani«, kaže Čerina. O vojnicima Kapetana Dragana, koji su upadali iza naših linija i ubijali nedužne civile, poput 93-godišnjeg Zorka Zelića u Radašinovcima, Čerina kaže da treba otvoriti istrage. 

Jedan bi bio mrtav, ili on ili ja. Virujte, ja ne bi, ha, ha… Ma kakvi, nije se javija. Ni glasa. Zna’ je dobro kako bi proša’. Puno gore nego u Melbournu 80-ih, kad san ga na parkiralištu isprid jednog restorana pošteno rastavija. Nas nekoliko u noćnim satima sjedili smo u restoranu. Divojka iz našeg društva izašla je na trenutak do automobila. Tamo se i on pojavija. Vidija san kroz prozor da je hvata za ruku. Na silu ju je nagovara’ da radi za njega ka’ kurva. Tad se on bavija tim poslom, ka’ makro je drža’ kurve. Izletija sam vanka, nokautira’ ga iz prve i vratija se jesti. Protiv mene nije ima’ šanse. Eto, da’ sam mu i u Lišanu Tinskom priliku da poravnamo račune, ali nije htija, kaže Klokan. 

 Obučni centar Alfi

Kapetan Dragan, do čijeg se izručenja, bude li sve teklo po planu hrvatskog pravosuđa, broje zadnji tjedni, početkom ’93., neposredno nakon hrvatske vojne akcije Maslenica, došao je na to okupirano područje. Tamo je u selu Bruška formirao Nastavni obučni centar Alfi gdje je sa svojim ljudima provodio ubrzane vojne tečajeve. Njegovi su ljudi – poput zamjenika Davora Karajčića o kojem je naš list pisao prošlog vikenda kao o srpskom dragovoljcu, pripadniku zloglasne kostajničke paravojne postrojbe Hermani, vojniku Knindži i Legije za kojeg i s kojim se borio u Vukovaru i Kosovu – odlazili u taktička izviđanja iza hrvatskih obrambenih linija. Karajčić, koji danas unatoč vojnom i terorističkom angažmanu protiv RH nesmetano živi u Hrvatskoj Kostajnici, među ostalim je rekao u prošlotjednoj ispovijedi za naš list i to da je s dvojicom izviđača, određenim Štenetom i Japancem, prolazio kroz hrvatske linije, snimao naše položaje i temeljem toga izrađivao karte. Upravo Kapetan Dragan s tim je materijalom otišao k Slobodanu Miloševiću koji mu je rekao neka na tom području pokrenu akciju. Zasluge za to primio je i Davor Karajčić, naš prošlotjedni sugovornik koji je priznao kako je početkom svibnja kroz hrvatske linije provukao 350 srpskih specijalaca, spremnih, kad im se pridruži njih još toliko, na oružanu akciju povratka srpskih položaja do jadranske magistrale. 

 O Davoru Karajčiću, zamjeniku Kapetana Dragana, naši sugovornici Danisio Kapovič, Ivo Čerina, Petar Čerina i Milan Nimac nemaju nimalo dobro mišljenje. Njima je, naravno, teško prihvatiti logiku da je rat bio, prošao, a za žrtve zločina mnogi sa srpske strane neće odgovarati, iako su nadohvat ruke hrvatskom pravosuđu. Ljudi poput Karajčića za njih su, opravdano i očekivano, simbol zla. Ne mogu vjerovati da uz terorističku aktivnost u koju je bio uključen, Karajčić danas neometano živi u Hrvatskoj Kostajnici. »Neka dođe k nama, na produženi vikend«, poručuju sa smiješkom. 

  O Kapetanu Draganu i Karajčićevim obrazloženjima srpske akcije nazvane Maslinova grančica razgovarali smo s hrvatskim braniteljem Ivom Čerinom, zapovjednikom Interventnog voda Pauci u 134. domobranskoj pukovniji.  

Znali smo za Maslinovu grančicu

– Je, je, znamo da je postojao taj Karajčić i da je bio zamjenik Kapetana Dragana u Nastavnom centru Alfi u Bruškoj. Znamo i za njihovu akciju Maslinova grančica. Prema našim informacijama, trebala je biti oko sredine svibnja ’93. samo ne na području Dubravice, kao što je rekao taj Karajčić. To je u šibenskom zaleđu. Prije je moguće oko Galovića, tu bliže nama – dok sjedimo u jednom benkovačkom restoranu rekao nam je Ivo Čerina, kojeg se smatra živom enciklopedijom rata na tom području. Pojašnjava da je neprijateljska strana već imala i logo za akciju Maslinova grančica – pokazuje nam fotografiju vojnikinje u vojnoj uniformi, sa šljemom, s licem premazanim ratnim bojama i maslinovom grančicom u ustima. 

 U postrojbi Alfi Kapetana Dragana evidentirana je i osoba pod imenom Mladen Pupovac, rođen 1969., vodnik 1. klase u JNA. To je brat političara Milorada Pupovca. Početkom rata Mladen Pupovac prebačen je u 92. motoriziranu brigadu Vojske Srpske Krajine, bio je i u pozadinskom bataljonu, a 15. ožujka ’93. umjesto da se pojavi u jurišni bataljun gdje je prebačen, prešao je u Alfe Kapetana Dragana. Tu nam je informaciju potvrdio Ivo Čerina koji je podatke o tome našao u neprijateljskoj dokumentaciji. Čerina je, inače, 7. i 8. razred Osnovne škole »Petar Zečević« u Benkovcu pohađao s Miloradom Pupovcem! Potom je od početka 80-ih do ’91. u IGM-u, Industriji građevinskog materijala, radio s trećim bratom Pupovac, Vojislavom.   »O njemu mogu reći da je bio umjeren čovjek. Nije bio radikal, iako je mobiliziran u njihovu vojsku«, kaže Čerina.

  – U to vrijeme ovamo su dolazili naši izvidnici iz 4. gardijske brigade. U svoj sam dnevnik napisao da se »nešto sprema«. Naknadno smo našli i njihove dokumente. Službenik organa bezbednosti Damjan Prlić 13. svibnja ’93. piše: »već i ptice na grani i deca u Benkovcu (tada okupiranom op. a) pričaju kako će Kep (Kapetan Dragan op. a.) s 061(taktičkom grupom op. a.) izvesti veličanstvenu akciju (presijecanje jadranske magistrale)«, kaže Čerina i nastavlja: Samo nekoliko dana prije toga ubijen je na području Raštana srpski izviđač koji je ušao na naš prostor. Ovdje su bile naša 4. splitska brigada i 7. gardijska brigada. Mi smo tu akciju očekivali, a oni su je htjeli provesti da povrate položaje od Crnog, Smokovića, Islama Grčkog, Kašića i Novigrada, dakle od Masleničkog mosta do Zadra, koje su izgubili u našoj akciji Maslenica. Tijekom nje, a to je nakon Vukovara bila najkrvavija bitka, poginulo je oko 120 naših boraca i oko 450 pripadnika njihovih snaga. Da smo se sukobili u akciji Maslinova grančica, bilo bi puno mrtvih na obje strane. Pobijedili bismo, a to bi bila Oluja ’93. Ne bi ovdje onda čekali Oluju ’95. U tom trenutku neprijateljske snage na ovom području, s Kapetanom Draganom kao njihovim vjerojatno prvim čovjekom, bile su jače nego ikad prije. Tu su bili Arkanovi dobrovoljački odredi, Vukovi s Vučjaka, kosmičko-toplički odred, Čeletovi dobrovoljci iz Niša, pripadnici Nastavnog centra Alfi iz Bruške… Sveukupno, brojali su oko 25 tisuća dobrovoljaca. Davor Karajčić, zamjenik Kapetana Dragana, u njihovoj vojnoj strukturi zauzima sigurno važno mjesto. No koliko smo pak mi bili jaki i koliko su nas se bojali govori podatak da dio njihove 92. motorizirane brigade, pod izlikom da to nikad i nije bio srpski teritorij, odbija ići u akciju Maslinova grančica. Bilješku o tome isto je napisao službenik organa bezbednosti Damjan Prlić.  

Dođe mi crno pred oči

Umirovljeni policajac Milan Nimac, 1. hrvatski redarstvenik, od ’96. živi u Benkovcu. Iz toga je kraja, a napustio ga je još za vrijeme srednje škole pa se vratio nakon oslobođenja.  

»Tisuće srpskih povratnika s godinama se vratilo u ove krajeve. Zamislite, ovdje, među nama, mirno žive ratni zločinci s njihove strane. Siguran sam da ih ima, a da nitko, ni iz policije, ni iz Državnog odvjetništva, ni iz Odjela za ratne zločine PU Zadarske, nije i neće napraviti ništa u njihovom razotkrivanju. Ovdje, u Benkovac, od njihovih se može vratiti tko hoće, a da ga nitko ništa ne pita. Bez obzira na strašne zločine u Škabrnji, Nadinu, Medviđi, Bruškoj, Ličanima Ostrovačkim…Odjel za ratne zločine zato treba prebaciti tu u Benkovac, a ne da se u Zadru ništa ne odrađuje. Ne znam je li to rezultat nestručnosti i neznanja, nemoći ili netko, politika pretpostavljam, to koči. Ma tri stare babe i ja sami bi na ovom području puno toga riješili«, kaže Nimac. Umirovljen je zbog teškog oblika PTSP-a koji je posljedica svega što je prošao na brojnim ratištima. 

  »Nažalost, nisam u najboljem stanju. Mučim se s avetima prošlosti danju i noći. I još kad vidim tko se od njih sve vratio, kad vidim te likove kako slobodno šeću Benkovcem i okolnim mjestima gdje su stradavanja i masakriranja bila strašna, dođe mi crno pred oči. Kakva abolicija! Pa to je glupost! Možete li vjerovati da u stambenoj kući u kojoj živim kao 1. hrvatski redarstvenik također stan ima Nikola Milanko, prvi šef krim-policije u vrijeme Milana Martića! On mora znati po logici, po funkciji, tko je u Korlatu, u Lišanima, jednom hrvatskom civilu odrubio glavu s kojom se pred dućanom igralo nogomet! Mom susjedu iz istog ulaza u tom istom Korlanu zaklali su oca i mater. Što ako meni ili njemu pukne film kad dođe Nikola Milanko koji je, eto, ovdje u Benkovcu od RH dobio stan«, kaže Nimac. I Ivo Čerina se slaže s njim. 

  »Po Benkovcu gledamo neke Srbe povratnike za koje mislimo da postoje sumnje da su počinili ratne zločine ili da znaju tko ih je počinio. Puno je takvih, žive tu među nama i nikome ništa. Moram priznati da nas to zbunuje«, kaže Čerina koji je ranjen u Oluji, stotinjak metara od neprijateljskog položaja blizu Stankovaca. Danas je 80-postotni invalid.