Arbitražni sud je citirao izjavu Zorana Milanovića: »Povlačenje iz arbitraže mi je jedna od najdražih odluka Vlade pod mojim vodstvom. Arbitražni postupak bio je rezultat izravne ucjene Hrvatske od strane Slovenije pod pokroviteljstvom EU-a, čemu se Vlada u to vrijeme nije mogla suprotstaviti. Uspio sam iščupati Hrvatsku iz toga.« Državnička izjava! Ne brinite, Milanović zna svoj posao, a Pahor tko mu dolazi u posjet. Bit će zanimljiv stenogram razgovora
Akademik Davorin Rudolf stručnjak je za međunarodno pravo, bivši hrvatski pregovarač sa Slovenijom o rješenju graničnog spora, prvi hrvatski ministar pomorstva i ministar vanjskih poslova iz 1991. U razgovoru za naš list, najprije je odgovorio zašto hrvatsko-slovenski granični spor tako dugo traje. »Zašto cijeli hrvatsko – slovenski granični spor, tako dugo traje? Već je nekoliko puta rješenje bilo na stolu, i svaki je put propalo. Pa zar je taj granični spor uistinu toliko kompliciran?«, pitali smo Davorina Rudolfa.
– Granični spor između Hrvatske i Slovenije je prost i lako rješiv. Postoje pravila međunarodnoga prava o državnim granicama koja obvezuju Hrvatsku i Sloveniju, imamo i bogatu praksu država u svijetu, zašto se ne razgraničimo u skladu s tim pravilima i tom praksom? Pitanje je logično, odgovor je zamršen.
Ustvrdili ste da je kopnena hrvatsko – slovenska granica, osim u Istri, jedna od najstarijih u srednjoj Europi. I da je zapravo identificirana. Novu granicu treba utvrditi jedino na moru.
– Svaka država nastala poslije raspada Jugoslavije ima svoje kopnene granice. Pravilo međunarodnoga prava koje obvezuje sve države u svijetu kazuje: novonastala država stječe državnu granicu koju je zatekla na dan stjecanja neovisnosti. U odluci Hrvatskoga sabora i u odluci slovenskog Parlamenta, primjerice, donesenima na dan neovisnosti 25. lipnja 1991., kazano je da Hrvatska i Slovenija poštuju zatečene granice i da nemaju međusobnih teritorijalnih pretenzija. Na temelju tih izjava međunarodno smo priznati i stekli smo članstvo u Ujedinjenim narodima.
Kako je i kada identificirana kopnena granica?
Nekadašnji slovenski predsjednik Milan Kučan je nedavno izjavio da je Zoran Milanović srušio sporazum Račan – Drnovšek iz 2001., jer je zaprijetio Račanu da će biti proglašen – ako prizna taj dogovor – izdajnikom. Je li po vašemu mišljenju Milanović doista srušio dogovor Račan – Drnovšek?
– Milanović nije srušio spomenuti dogovor i nepotpisani sporazum. Srušili su ga hrvatski znanstvenici. U zagrebačkom “Vjesniku” objavili smo javno prosvjedno pismo hrvatskoj javnosti jer se dogovorom, među ostalim, prepuštalo Sloveniji oko 160 četvornih kilometara mora i podmorja. Pobunila se potom javnost pa je Račan bio prisiljen otkazati loš diletantski uradak. Zanimljivo je da je prije otkazivanja dogovora Račan pozvao svog nekadašnjeg profesora na Pravnome fakultetu u Zagrebu Vladimira Iblera i upitao ga što misli o dogovoru. Ibler mu je odgovorio da je štetan i neprihvatljiv za Hrvatsku. Na to je Račan promrmljao: “Kad ste o tome na faksu izlagali bio sam zbrisao s predavanja!”
– Tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća hrvatski i slovenski stručnjaci, pedantno, metar po metar, zajedno su ustanovili kopnenu granicu dugu oko 664 kilometara od hrvatsko-slovensko-mađarske tromeđe pa do točke gdje rijeka Dragonja naglo skreće na sjever. To je nekih 6 kilometara daleko od mora. Tu je granicu prihvatio i abortivni Arbitražni sud. Arbitražnom odlukom, prema tome, nismo mi na kopnu ništa dobili, pa ni dio čuvene Gere, koji je još uvijek pod slovenskom okupacijom. To što smo navodno dobili oduvijek je hrvatsko tlo.
A granica na moru?
– Pošto za Jugoslavije službeno povučenih morskih granica između federalnih republika nije bilo, dok se i ako se novonastale države drukčije dogovore, morska je granica crta sredine, tj. crta na kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih obala dviju sučeljenih država.
Katastarske granice
Za dugo trajanje graničnoga spora ne smatrate jednako odgovornima Hrvatsku i Sloveniju? Jesu li posrijedi patriotizam ili činjenice?
– Ljuti me kad nailazim na izjave kako su obje države narcisoidne i tvrdoglave. I Hrvatska, dakle. U pregovorima sa Slovencima u kojima sam sudjelovao, najprije kao ministar vanjskih poslova, kasnije kao predsjednik Mješovite hrvatsko-slovenske komisije za granice, predlagao sam, uime hrvatske Vlade, poštivanje pravila o naslijeđenoj, zatečenoj granici na dan stjecanja neovisnosti. Primjenu međunarodnoga prava, a ako moramo pred sud hajmo pred glavni sudski organ Ujedinjenih naroda Međunarodni sud pravde u Haagu. Najveće civilizacijsko postignuće u međunarodnome sudovanju do sada. Svi su ti prijedlozi bili odbijeni. S druge strane Slovenci su 1993. proglasili kompletno more u Savudrijskom zaljevu svojim teritorijem, a u svijetu nema obale bez uzobalnog morskog pojasa pod vlašću obalne države, tzv. teritorijalnoga mora. Predlagali su da sud ili suci povuku granicu po »pravičnosti i pravdi« onako kako taj kriterij oni osobno shvaćaju, a ne po međunarodnome pravu, iako znaju da nijedna država do sada nije dopustila bilo kojoj osobi da joj po vlastitome nahođenju odlučuje o teritoriju. Zahtijevali su da se prilikom razgraničenja umjesto pravila o nasljeđivanju zatečene granice na dan stjecanja neovisnosti primjenjuju katastarske granice. Proglašavali su slovenski gospodarski pojas i epikontinentski pojas u hrvatskome državnom području. Da ne nabrajam dalje.
Zbog vaših stajališta o razgraničenju svojedobno ste u Sloveniji bili persona non grata.
– Mene su političari u Sloveniji proglašavali ekstremnim hrvatskim nacionalistom. Građani su me, međutim, primali drugačije. Jedini sam iz Hrvatske otišao u Ljubljanu i u Cankarjevu domu održao predavanje o razgraničenju. Rekao sam: nisam došao iz Splita da vam izlažem politička stajališta Slovenije, već Hrvatske. Slušali su me pažljivo i na kraju postavljali umna i korektna pitanja.
Vaš otac je Slovenac. Je li vas ta činjenica poticala na vaše angažiranje u rješavanju hrvatsko slovenskih prijepora?
– Nije. Ja jesam 50 posto Slovenac, ali sam 100 posto Hrvat. Pema tome: čisti Europejac!
Kritizirali su vas u i Hrvatskoj?
– U Hrvatskoj sam bio izložen strahovitoj paljbi domaćih »internacionalista«. Iz Račanove Vlade su me bili ukorili: što se svađate sa Slovencima zbog 4 kilograma srdela. Jedan naš poznati novinar objavio je da sam udav, zmija boa koja gnjavi Slovence i ne da im malo mora, a Hrvatska ga ima u obilju. A ja sam imao na umu povijesno iskustvo: ako je granica povučena nepravedno, u korist jedne strane, uvijek će biti vrelo stalnih prijepora i sukoba. Prijateljski odnosi hrvatskoga i slovenskog naroda vuku korijene iz daleke prošlosti. Zašto bih narušavao tu sjajnu stečevinu. Dok je Hrvatska bila izvan EU-a, a Slovenija članica, baš u vašemu riječkome »Novom listu« objavio sam zamisao o stvaranju »mini unije« dviju država. U cijelosti prema briselskom modelu. Nažalost, nije reagirao Zagreb, a nije ni Ljubljana.
Arbitražna odluka
Vratimo se na arbitražnu odluku. Koji je vaš stav: je li arbitražna odluka dobra ili loša za Hrvatsku? Drugim riječima, bi li arbitražna presuda mogla biti temelj za konačno rješenje?
– Arbitražna odluka je za nas definitivno ništavna. Ne postoji kao pravni akt. Nema je. Neki dan je naša nekadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić izjavila da je arbitražna odluka o razgraničenju sa Slovenijom temelj za razgraničenje. Valja dodatno zaključiti još samo sporazum o ribolovu. I priča je gotova. Za boga miloga, pa spor je o granicama, a ne o ribolovu.
Spor i dalje postoji. Kako ga, u sadašnjim okolnostima, riješiti?
– Izravnim pregovorima. Specifični interesi Hrvatske i Slovenije mogu se zadovoljiti, ne zalazeći u graničnu crtu, ugovorima o režimu na kopnu ili moru. Prema mojemu mišljenju vlade bi se mogle složiti o dva važna pitanja koja su u srži spora. Prvo, hrvatsko – slovenskim ugovorom o kondominiju, zajedničkom ostvarivanju suverene vlasti u Savudrijskome zaljevu. Zaljev se ne bi dijelio nikakvim granicama, ne bi teritorijalno pripadao ni Hrvatskoj ni Sloveniji, a ne bi bio ni eksteritorijalan. U području mora, podmorja i u zračnome prostoru zaljeva vlast bi istodobno ostvarivale Hrvatska i Slovenija. Zajedno bi nadzirale poštivanje i provedbu zajednički donesenih propisa, zajednički regulirale plovidbu, održivi ribolov i zaštitu interesa autohtonih ribara, donosile bi i ostvarivale propise o zaštiti okoliša, o turističkim djelatnostima i sl. Sva ta pitanja ostvarivanja vlasti uredila bi se kondominijskim ugovorom Hrvatske i Slovenije. U svijetu takvih primjera ima. Drugo, Hrvatska bi mogla jednostranom izjavom ili sporazumom sa Slovenijom zajamčiti liberalni tzv. tranzitni prolazak slovenskih trgovačkih i ratnih brodova hrvatskim teritorijalnim morem na ulasku u Tršćanski zaljev i u tome zaljevu. Taj prolazak se prakticira tijekom plovidbe međunarodnim tjesnacima i vrlo je blizak statusu brodova u otvorenome moru. U načelu, slovenski brodovi bi se u hrvatskome moru ravnali isključivo prema slovenskim propisima. Na taj način praktički bi se zadovoljio zahtjev Slovenije za nesmetanim izlaskom u mora izvan Tršćanskoga zaljeva bez bilo kakva »dimnika« ili sličnog morskog pojasa.
Što bi moglo motivirati Slovence da prihvate kondominij u Savudrijskome zaljevu?
– Među ostalim, činjenica da u zaljevu imaju gradove i razvijen turizam. Mi na obalama zaljeva gradova nemamo.
Slovenija zahtijeva izravnu vezu s otvorenim morem, čuveni »junction«?
– Na izlasku iz Tršćanskog zaljeva u Jadran nema otvorenoga mora. Na istočnoj strani je naš zaštićeni ekološko-ribolovni pojas, ZERP, a na zapadnoj talijanska ekološka zona. Ako se želi izaći u klasično otvoreno more valja poći daleko u Atlantski ocean.
Mislite li da ima načina da Slovenija pristane na bilo kakvo rješenje koje bi joj dalo manje nego što joj daje arbitražna presuda? Nije li nerealno tako nešto očekivati?
– Svrha razgraničenja je povlačenje crte do koje seže vlast sučeljenih država, a ne stjecanje teritorija ili neke druge dobiti. Ako Slovenci ostanu ukopani i nastave se baviti denunciranjem Hrvatske i ucjenama, stanje na granici kopnenoj i morskoj može ostati kakvo je sada ad infinitum, u nedogled. Ili do dolaska na vlast u Ljubljani novih naraštaja političara.
Narodnosno načelo
Ima li nade da bi Slovenija mogla pristati da problem bude predan nekome od međunarodnih sudova, u situaciji kada postoji presuda Arbitražnog suda koji je formiran pod okriljem EU? Što bi Hrvatska trebala učiniti da se tako nešto postigne?
– Dok je na vlasti u Ljubljani sadašnja generacija političara ne vidim nikakvo svjetlo na kraju tunela. Želim podsjetiti: u Mješovitoj hrvatsko – slovenskoj komisiji za granice u izravnim pregovorima sa slovenskim izaslanstvom koje je vodio stručnjak za međunarodno pravo profesor Miha Pogačnik, bili smo postigli sporazum o konačnome načinu rješavanja graničnog pitanja. Bilo je ostalo da ga potvrdimo na zadnjemu zajedničkom sastanku u Smarješkim toplicama. Kad smo u studenome 2008. iz Zagreba stigli u Toplice dočekala nas je vijest da je u Ljubljani izabrana nova Vlada i da je novi premijer Borut Pahor donio odluku o rasturanju Mješovite komisije i poništenju svih naših postignuća u komisiji. Bez ikakva pojašnjenja. Gospodin Pahor je sada predsjednik Republike Slovenije.
Zamjerili ste Sloveniji jer se ne drži pravila međunarodnoga prava a ni prakse država u razgraničenju. Držimo li se mi uvijek tih načela?
Kako vam danas izgleda fijasko Arbitražnog suda?
– Hrvatska je u arbitražni sud ušla apsolutno spremna da u dobroj vjeri i cijelosti ostvari odluku Suda. Nismo mi “onečistili” postupak i Sud. Slovenija je u pismima Arbitražnome sudu priznala da je ponašanje slovenskog člana Suda Sekoleca i šefice slovenskog tima pred Sudom gospođe Drenik nedolično. Vlada se “iskreno ispričala” i izrazila čak i duboko žaljenje. Arbitražni sud je ustvrdio da je “ponašanje gospođe Drenik bilo jasna povreda različitih odredbi koje upravljaju arbitražom” i da je Slovenija prekršila odredbe Arbitražnog sporazuma o nepristranosti. Na kraju su Sokolec i Drenik dali ostavke na funkcije u Arbitražnome sudu, pa je Sud, na prijedlog Slovenije, bio uvrstio u svoj sastav Francuza Ronnyja Adamsa, svojedobno predsjednika Haškog Međunarodnog suda pravde. Kad je Adams vidio što se sve u Arbitražnom sudu radilo, bržebolje je pobjegao iz Arbitražnog suda. I nakon svega toga Ljubljana okrivljuje Hrvatsku jer ne priznaje ni Arbitražni sud ni arbitražnu odluku!
– Mi smo ih napustili, ako je riječ o granici sa Slovenijom, tijekom suđenja pred Arbitražnim sudom. Za pismenoga postupka inzistirali smo u Istri na granici sredinom prirodnoga korita rijeke Dragonje. Nju su utvrdili predstavnici partizanskih stožera hrvatskih, istarskih i slovenskih Andrija Babić i Milan Guček – Javor u selu Mali 10. veljače 1944. Primijenili su narodnosno načelo, jer su sjeverno od rijeke živjeli pretežito Slovenci, a južno Hrvati. U drugome, usmenome dijelu arbitražnoga postupka napustili smo tu granicu i prihvatili slovensko gledište o katastarskoj granici umjetnim kanalom sv. Odorika, kojim je 1953./54. promijenjen tok Dragonje radi sprječavanja poplava. Zašto nismo ostavili Sudu da utvrdi gdje je granica golemoga i važnog područja na kojemu su, među ostalim, solane i zračna luka Portorož? Tko je u Hrvatskoj naložio tu promjenu državne granice? Javno sam postavio to pitanje na koje mi nitko nije odgovorio.
Novoizabrani predsjednik Republike Zoran Milanović će, čini se, svoj prvi službeni posjet ostvariti u Sloveniji. Vjerojatno neće moći izbjeći razgovor o graničnim pitanjima.
– Naravno, razgovarat će i o granici. Arbitražni sud je u jednome svome dokumentu citirao izjavu Zorana Milanovića 19. ožujka 2006. dok je bio hrvatski premijer: »Povlačenje iz arbitraže mi je jedna od najdražih odluka Vlade pod mojim vodstvom. Arbitražni postupak bio je rezultat izravne ucjene Hrvatske od strane Slovenije pod pokroviteljstvom Europske unije, čemu se Vlada u to vrijeme nije mogla suprotstaviti. Uspio sam iščupati Hrvatsku iz toga. Napravili smo pravu stvar u pravo vrijeme.« Državnička izjava! Ne brinite, Milanović zna svoj posao, a Pahor tko mu dolazi u posjet. Bit će zanimljiv stenogram razgovora.
Što bi Milanović trebao poduzeti da riješi granični spor sa Slovenijom?
– Potaknuti nove izravne pregovore.
Što biste preporučili predsjedniku Pahoru?
– I njemu i našim državnicima: susjeda ne možeš birati. Ne možeš ga ni zamijeniti nekim drugim. Osuđeni smo na suradnju.
Jeste li bili konzultirani tijekom pripremanja hrvatskih stajališta i kasnije za vrijeme postupka pred Arbitražnim sudom?
– Nisam. Jednom zgodom potužio sam se premijeru Plenkoviću da nisam dobio materijale arbitraže. Pozvao je pomoćnog djelatnika i naložio mu da mi odmah pošalje dokumente objavljene u devet svezaka. Nikada ih nisam primio.
