Pobjednička operacija koja je zauvijek obilježila povijest Hrvatske. Tako je opisana vojno-oslobodilačka operacija Oluja koja je 1995. godine označila kraj Domovinskog rata i osigurala teritorijalnu cjelovitost Hrvatske.

S Davorom Gregorovićem, umirovljenim brigadirom i dopredsjednikom Udruge veterana Klub 119. brigade HV-a, razgovarali smo o ulozi istarskih branitelja u Oluji, te o mnogočemu drugom iz tih vremena.

– Značaj vojno-oslobodilačke operacije Oluja za sudbinu Hrvatske bio je izniman. S pravom se drži da je to jedan od simbola Domovinskog rata.

Tom pobjedom u Oluji u kolovozu ‘95. Hrvatska je uspješno privela kraju jedno vrlo tegobno, dramatično razdoblje svoje recentne povijesti.

Počelo je s oružanom pobunom, a završilo s otvorenom agresijom i nedvojbeno se može reći da je o ishodu te strateške vojne operacije ovisio opstanak Hrvatske u njezinim međunarodno priznatim granicama.

Mi koji smo sudjelovali u operativnom planiranju operacije, danas, s odmakom vremena, možemo reći da bi neuspjeh te vojne operacije za teritorijalnu cjelovitost imao kobne i trajne posljedice, istaknuo je Gregorović.

Davor Gregorović, umirovljeni brigadir HV-a / Foto Branko Biočić

Naglasio je i da bi pad Bihaćke enklave, koji je tada bio u trogodišnoj opsadi, bio zaista jedan poguban trenutak.

– I to geopolitički, geostrateški i vojnostrateški, jer bi Republika Srpska krajina i Republika Srpska bile kompaktan teritorij, čvrsto povezane, prometno bi komunicirale s Beogradom preko Banje Luka i Knina i stvorile bi jedan ogroman prostor koji bi stvorio političke pretpostavke za njihovo ujedinjenje, tako da bi Hrvatska bila u jednoj iznimno teškoj političkoj i vojnoj situaciji da se dopustio taj pad.

Vojnom pobjedom prije svega možemo reći da je poništen projekt Velike Srbije utemeljen na memorandumu 1 iz 1986. godine.

Sama pobjeda protivnika bio je jedini način da se Hrvatskoj nametne diktat oko granica.

Oslobođeno je oko 11.400 km² teritorija, čime je omogućen povratak više od 250.000 hrvatskih državljana svojim kućama, često nažalost i zgarištima. Bez tih završnih oslobodilačkih operacija, koje su bile provedene kroz zajednički napor Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH, rat bi se mogao nastaviti i ušao bi u fazu zamrznutog konflikta, poput onih koje viđamo u drugim dijelovima Europe i svijeta.

Takav scenarij imao bi dugoročne i trajne posljedice za cijeli ovaj prostor.

Naglašavam da, kad obilježavamo Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, kao i Dan hrvatskih branitelja 5. kolovoza, mi, branitelji, ne slavimo rat, već slavimo slobodu i mir koji su postignuti ovom vojnom pobjedom.

Planiranje akcije

Govoreći o samom planiranju operacije, Gregorović ističe kako su prvi koraci u operativnom planiranju počeli još u siječnju 1995. godine, dok su snage iz Istre bile angažirane u operacijama na području Medačkog džepa i Velebita.

– Tad nismo ni slutili da planiramo operaciju koja će biti provedena samo nekoliko mjeseci kasnije, priča Gregorović.

Iako je početno nosila naziv Bljesak, operacija je kasnije evoluirala u ono što je postala Oluja, koja je završila oslobađanjem gotovo cijelog okupiranog teritorija Hrvatske.

Pojašnjava da su vojnici u zbornom području u Gospiću bili zaduženi za razbijanje obrane 15. ličkog korpusa, presijecanje njihovih snaga i spajanje s 5. korpusom Armije BiH.

U drugoj fazi operacije, zadaća je bila osloboditi cijelo područje Like i izbiti na državnu granicu.

Taktički manevar sastavnica brigade u operaciji Oluja

– Zanimljivo je da su naši vojni obveznici, nekoliko dana prije mobilizacije i hodne kolone u Liku, još bili na svojim radnim mjestima u civilnom životu. Jedan šaljivi trenutak bio je tijekom zapovjednog izviđanja s kolegama iz Tigrova.

Naime, kad su pitali našeg zapovjednika brigade – a gdje vam je vojska, on je odgovorio – još se kupa.

Ono što nam pruža zadovoljstvo da smo ispunili očekivanja nadređenih, ali i svoja, je činjenica da je naša brigada bila predviđena i za djelovanje u slučaju nemogućnosti rješavanja mirnom reintegracijom istočne Slavonije. Naša brigada je dobila informativno mogući taktički pravac za izučavanje na zemljovidu i ta operacija je trebala nositi naziv Grom, a u radnom nazivu »Vukovarska golubica«.

Bespilotna letjelica M-99 Bojnik iz Domovinskog rata

Mudrošću državnog i vojnog vodstva, nije se išlo vojnim putem u oslobađenje, već je to proces za koji svi znamo kako je završio 1998. godine.

To je mala digresija na to da smo, unatoč činjenici da je samo manji broj ljudi bio djelatan – jezgra je bila djelatna od desetak ljudi, ostalo je bila pričuva, svojim korektnim odnosom, profesionalnim pristupom, jednostavnom zalaganjem, pogotovo izgradnjom zajedničkih konotacija na nižim razinama zapovijedanja, uspjeli stvoriti postrojbu koja iza sebe nije ostavila nikakvo problematično razdoblje, događaj ili nešto zbog čega bi danas, 30 godina nakon Domovinskog rata, netko trebao spustiti pogled.

Pripadnici 1. bojne 119. brigade HV-a u operaciji Oluja

Osvijetlali smo obraz i kraj iz kojeg potječemo, naših obitelji i svih onih koji su imali povjerenje u nas.

Emocije

Povratak iz Like bio je obilježen emocijama.

– Kada se bojište stabiliziralo i nakon što je obavljena druga faza zadaće, Glavni stožer je odlučio da je operacija u bojnim aspektima završena.

Tada je počelo postupno izvlačenje snaga iz Like. Mi iz Istre nismo svi povučeni istovremeno. Dočeci su bili zaista veličanstveni, mnogo je naroda bilo na ulicama, kod nas iz Pule, konkretno na Forumu.

Cijelim putem, od Vratnika, autobuse su pozdravljali, a svi smo osjećali veliko priznanje.

Svi naši pripadnici, vojnici, časnici, dočasnici, bili su ispunjeni i radošću i ponosom, osjećali su da su jednostavno dio nečeg velikog, što možda jedan dobar dio njih u tom trenutku nije mogao ni percipirati.

Svi smo bili na neki način prezadovoljni što smo uspjeli obaviti zadaću u cijelosti i što nismo imali stradalih u našoj brigadi.

Kod kolega iz 154. postrojbe poginuo je nažalost Stipan Liović i to pri kraju, kada je pucano iz Bosne i Hercegovine preko rijeke Une, kaže Gregorović.

Pripadnici 2. bojne 119. brigade HV-a u Rakovici s oklopnom bojnom 1. gardijske brigade Trigrovi

Dodaje da je 119. brigada tijekom Domovinskog rata imala sedam poginulih i 38 ranjenih.

Jedan trenutak po završetku Oluje posebno se urezao u njegovo sjećanje.

– Iz tog razdoblja povratka pamtim tužnu situaciju na našem povratku. Na groblju uz cestu u Senju odvijao se pogreb osam pripadnika Senjske bojne, koji su poginuli u Oluji. Te slike još uvijek imamo u trajnom sjećanju.

Ističe da postoje različita tumačenja i dvojbe u javnosti i medijima u vezi s operacijom Oluja, no da je istina o toj operaciji jednoznačna.

– Srpska strana u Oluji vidi isključivo protjerivanje i etničko čišćenje, a mi da je to bio odlazak velikog dijela stanovništva kojem je ideja bilo kakve samostalne hrvatske države bila neprihvatljiva.

Oko te dvojbe nikad neće biti potpunog suglasja i zanemaruje se istina kako se ipak rat vodio prije svega zbog pripajanja dijela hrvatskog teritorija Srbiji, a ne zbog promjene ili preuzimanja vlasti.

Kada sam nakon Domovinskog rata imao priliku čitati srpske izvore, publikacije ključnih vojnih i civilnih čelnika te dokumente koje je obradio Hrvatski memorijalni dokumentacijski centar iz Zagreba, jasno je bilo da nijedan relevantan vojni ili civilni dokument od strane pobunjenih Srba u Hrvatskoj ne potvrđuje postojanje ikakve namjere da ostanu živjeti u Hrvatskoj.

Upravo suprotno, iz tih izvora je vidljivo da je njihovo vodstvo iz Knina izdalo naređenje za povlačenje civila, jer je ono što je indikativno, to javnost vrlo malo zna, u toj četvrtoj dimenziji informacijskog ratovanja Hrvatska je pobijedila, među ostalim, jer je imala informaciju da je u pripremi bila operacija Vagan 1995. To je bio operativni naziv napadne operacije koju su trebale izvoditi združene snage tri vojske: Jugoslavenske, Vojske Republike Srpske i Vojske Srpske krajine.

Operacija je trebala uključivati 50.000 ljudi, a njezin cilj bio je zauzimanje prostora koji bi osigurao dugoročnu vojnu održivost tih zemalja. Ova operacija temeljila se na ratnom planu »Drina« koji je donesen 1993. godine u Generalštabu Vojske Jugoslavije, a zatim je modificiran u veljači 1995. u inačicu »Gvozd«.

Cilj tog plana bio je stvaranje uvjeta za uspostavu jedinstvene države na prostorima bivše Jugoslavije.

S obzirom na sve ove okolnosti, jasno je da je operacija Oluja bila i ostala zaglavni kamen moderne Hrvatske, jer je to njena najvažnija pobjede bez koje ne bi bilo trajnog mira i slobode, apostrofira Gregorović.

Klub 119. brigade HV-a

A upravo Klub 119. brigade Hrvatske vojske već više od tri desetljeća baštini identitet, tradiciju, ratni put i zavičajne vrijednosti spomenute ratne postrojbe.

– Dali smo si još prije nekoliko godina srednjoročni ambiciozni plan koji je započeo upravo s monografijom na koju smo izuzetno ponosni.

Dio ključnih aktera koji je mogao svojim sjećanjima još podići kvalitetu publikacije nažalost nije bio više među živima. Govorim i o ljudima koji su bili zapovjednici nižih postrojbi, ali i o civilnim strukturama vlasti, uključujući pokojnog gradonačelnika Luciana Del Bianca i pokojnog predstavnika ureda Attilia Radolovića.

Monografija je izdana prije četiri godine, u prigodi 30. obljetnice od ustrojavanja postrojbe, a financirale su je u cijelosti jedinice lokalne i područne samouprave. Što je čini posebnom – izdana je na dva jezika, talijanskom i hrvatskom, a donosi priču koja obuhvaća ratni trenutak Istre, potporu gospodarstva i svih drugih subjekata koji su omogućili postrojbama da izvrše svoje vojne zadatke. Monografiju su potom podijelili i po školama, ali naš sugovornik smatra da postoji prostor za daljnji iskorak u edukaciji javnosti i mladih. Osobito u kontekstu dokumentarnih filmova.

– Danas ne možemo reći da smo dosegli razvoj, vladavinu prava i gospodarski napredak kakav su sanjale te generacije. Međutim, napravljeni su napori koji su bili mogući samo vojnim putem – prvo u obrambenim operacijama, a kasnije u oslobodilačkim napadima. Današnje generacije, koje su informatički pismenije i imaju puno više informacija, mogu s vremenskom distancom sagledati ovo traumatično razdoblje, možda s manje subjektivnosti nego mi, koji smo to osobno doživjeli, kaže Gregorović.

Udruga danas broji 335 registriranih članova, dok je kroz 119. brigadu HV-a, navodi, prošlo 6.300 vojnih obveznika, od kojih je polovica bila angažirana svake godine na ličkom bojištu.

– Teret nije bio ravnomjerno raspodijeljen tijekom Domovinskog rata.

No, tada je vladalo specifično zajedništvo, gdje ljudi nisu razmišljali o tome i pitali se »zašto bih ja to morao raditi?«.

Postojala je snažna usmjerenost prema višem, zajedničkom cilju.

I to je nešto što je karakteristično za sve ljude koji su prošli bilo kakav rat – ne samo naš, već bilo koji rat. Među ljudima se stvara poseban oblik bliskosti jer kad vam je život stalno ugrožen, prijetnja smrću stalno prisutna, stvorena je nevjerojatna solidarnost i povezanost.

Tada niste imali nikog iz bliže ili šire obitelji, niti nekog iz radnog okruženja da vam pruži podršku ili empatiju.

Virtualni svijet kakav imamo danas nije postojao. Onda smo se osiguravali da možemo kontaktirati svoje obitelji. Sjećam se da su djeca iz škola tad pisala pisma.

Osjećali smo da naša uloga nije marginalna, da nije nevažna, nego opasna. Jer mogućnost pogibije postojala je čim ste prešli Vratnik, čim ste se maknuli iz sigurne zone

. Ali ono što želim reći je da, kada se danas sretnemo s našim ljudima, kada organiziramo zajedničke posjete ličkom bojištu ili drugim bojištima, i kad se tijekom tih cijelodnevnih druženja prisjećamo nekih stvari, vidimo da nas raduje činjenica da se ljudi još uvijek, unatoč tome što je prošlo 35 godina od ustrojavanja postrojbe i 30 godina od kraja rata, ponosno identificiraju s tim razdobljem.

Danas, kad ponosno nosimo našu ratnu zastavu ili zastavu udruge, to postaje pravo natjecanje tko će je nositi više, govori Gregorović.

Logistika

Iako Istra nije bila na direktnom udaru tijekom ove operacije, brigadir ističe važnost doprinosa lokalne zajednice u tim vremenima.

– Sretni smo što smo, osim raketiranja sportskog aerodroma Crljenka u Vrsaru 1991. godine, kada su poginule dvije osobe, izbjegli izravna borbena djelovanja u Istri. No, oni koji su bili na prvoj crti, oni koji su živjeli u područjima izravnih borbi, nosili su mnogo teži teret.

Uvijek se volim sjetiti ne samo onih koji su nosili uniformu, nego i svih onih koji su pomagali postrojbe Hrvatske vojske.

Posebno naglašavam zahvalnost svima onima koji su pomogli našoj ratnoj brigadi, ali i drugim postrojbama iz Istre, koji su dali svoju podršku u mentalnom i moralnom smislu, u opremanju, kao i u brizi za obitelji onih koji su bili 300 kilometara daleko od svojih domova.

Očuvanje sjećanja na poginule suborce jedan je od ključnih ciljeva udruge Klub 119. brigade HV-a, a samim time i obnova i postavljanje spomen-obilježja.

– Nedavno smo obnovili spomenik na Smolčiću, kod Otočca, u znak sjećanja na poginule suborce, među kojima je bio i najmlađi pripadnik brigade, 19-godišnji Tomislav Brstilo. Desetak kilometra dalje poginuo nam je i poručnik Nenad Kalčić. Spomenik je postavljen uz pomoć lokalnih vlasti i donacija, a velik odaziv posjetitelja bio je impresivan.

Članovi udruge sudjelovat će 4. kolovoza na Mimohodu u Rijeci, a 5. kolovoza na Mimohodu u Puli, čime se, kaže, bore protiv strategije zaborava.

– Strategija zaborava pokušava potisnuti neke stvari iz naših sjećanja, a sve što je neprirodno potiskivati, vodi podjelama i rasjedima.

Mislim da bismo svi zajedno trebali spustiti noge na zemlju i pogledati oko sebe.

Ono što je bilo pohvalno treba pohvaliti. Ne dajemo ovdje omaž samo sudionicima Domovinskog rata, već i njihovim obiteljima, njihovoj djeci koja su sve to nosila bez roditelja u najosjetljivijoj fazi odrastanja, kao i o suprugama koje su nosile veliki teret brige o obitelji.

Tu se uopće ne treba osvrnuti na neku statističku manjinu koja je bila indiferenta.

Društvo je pluralno, sastavljeno od različitih pojedinaca koji povijest vide na različite načine, od antičkih vremena pa do danas.

Bez glorifikacije, želimo samo ukazati na značaj tih trenutaka, jer bi priča o našoj državi sigurno bila ispisana u potpuno drugom smjeru da nije bilo tog našeg skromnog doprinosa koji je u sinergiji s drugim postrojbama rezultirao pobjedom, zaključuje Gregorović.

Foto KLUB 119. BRIGADE HV/MONOGRAFIJA