Davor Gjenero je politolog i nezavisni politički konzultant, koji se bavi političkim i stranačkim sistemima, izbornim zakonodavstvom i politikom zaštite ljudskih i manjinskih prava. Jedno vrijeme radio je kao suradnik na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i bio savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova, ali odnedavno većinu vremena boravi na Krku, pa je to bila i prilika da se, osim nacionalnom i vanjskom politikom, pozabavimo i temama lokalne politike, koju danas sagledava iz nove perspektive.

Hrvatska je, još uvijek, kao i ostatak svijeta, u zdravstvenoj i ekonomskoj krizi. Ipak, svjedočimo jednom fenomenu – bez obzira na sve probleme, recentna vlast kao da nema oporbe i ima stabilnu podršku od 30-ak posto birača. Postavljaju se dva pitanja: prvo, je li to rezultat rada Vlade ili se pak radi o tolikoj slabosti opozicije?

– Hrvatski se stranački sustav ubrzano urušava. Više je razloga za takvo stanje. Jedan od njih katastrofalni je izborni zakon, drugi loša zakonska regulativa djelovanja političkih stranaka, treći manjkava politička kultura, četvrti nedostatak unutarstranačke demokracije i toleriranje oligarhije i negativne selekcije koju ona stvara, peti je činjenica da stranke ne obavljaju svoje bitne poslove, prije svega, da se ne bave razvojem svojih političkih filozofija i javnih politika, da ne razvijaju političku kulturu i da se sustavno ne bave selekcijom i promicanjem talenata za obavljanje javnih poslova. Posljedica je duboka kriza velike većine političkih stranaka. Kad završi mandat Andreja Plenkovića i kad se unutar HDZ-a bude postavljalo pitanje kako u idućem mandatu, vidjet će se hoće li i ta stranka platiti cijenu ovih pogrešaka, a samo dvije relativno nove stranke za sada izbjegavaju ovoj krizi: Most i platforma Možemo!

Premijer Plenković je kao predsjednik HDZ-a napravio nekoliko važnih stari. Povukao je tu stranku s desnice u desni centar, profilirao je onako kako su danas profilirane kršćansko-demokratske stranke u konsolidiranim europskim demokracijama, za to je dobio naklonost relevantnog dijela birača, a stvorio se dojam da je i unutar stranke uspostavljena suglasnost kako je to optimalan put njena razvoja. Iako je mogao stvarati desnu koaliciju, u kojoj bi partnere namirio ostacima sa stola (sve te priče o drugom premijeru, svi ti zahtjevi za ključnim resorima bili su tek retorika desnih radikala i dokazivanje njihove vjernosti ruskim patronima), on se odlučio za koalicijsku suradnju s manjinskim zastupnicima i liberalnim demokratima.

Iako zagrebačka HDZ-ova organizacija vrlo tvrdo nastupa prema novim gradskim vlastima i Tomislavu Tomaševiću, vidljivo je da premijer i Vlada imaju interes da Tomašević u Zagrebu uspije, pa Plenkovićeva politika pomalo nalikuje na politiku Angele Merkel, koja godinama nastoji stvoriti preduvjete za koaliranje njezine CDU i Zelenih.

Možemo! je otvorilo novu političku nišu, Most djeluje kao konzervativna klerikalna stranka koja je čvrsto povezana s katoličkim laičkim organizacijama, a latentno i s dijelom crkvene hijerarhije. Dok djeluju u tom prostoru, zaštićeni su i sigurni za svoj dio izbornog kolača, ali budu li se povodili za šansama da populizmom preuzmu prostor koji Domovinski pokret u raspadanju ostavlja otvorenim, mogli bi početi gubiti ono što su, čini se, stabilizirali.

Dok Plenković vodi HDZ te inzistira na sanitarnom kordonu prema strankama, koje ne spadaju u ustavni luk i s kojima zapravo nije moguće pragmatično surađivati, dok zagovara otvoreno društvo, zaštitu trajnih društvenih manjina i vodi centrističku i umjerenjačku politiku, njihova pozicija je sigurna, a čak niti problemi u efikasnosti vladavine i provođenja javnih politika neće bitno utjecati na stranački rejting vladajuće stranke.

Međutim, niti za jednu vlast nije dobro kad nema ozbiljne opozicije, kad nema mehanizma kontrole i »zrcala« u kojem se ogledaju svi problemi vlasti.

Škoro »tužan politički lik«

Gledajući pojedinačno, zanimljivo je pratiti fenomene DP-a s jedne, te SDP-a s druge strane. Kad je DP u pitanju, postavlja se pitanje je li Miroslav Škoro bio žrtva manipulacija krajnje desnice ili je pak on izigrao njih? Također, ako je projekt DP-a već uspio propasti, znači li to po vama da je i ideja krajnje desnice u Hrvatskoj oslabila? Možda i trajno?

– Škoro je »tužan politički lik« koji sada i sam vidi da je ispao naivan. Iako je u političku arenu, dakle, u predsjedničke izbore, ušao s idejom da stvori platformu desne opozicije sadašnjoj vlasti, koja bi doduše koketirala s populizmom, ali bi bila u okvirima ustavnog luka, iako je sebe na početku nudio kao svojevrsnog hrvatskog degolistu, zagovornika modela plebiscitarne demokracije, vrlo se brzo našao u kliještima i pod kontrolom skupine koja nema ništa s ustavnim lukom i koja je, uz njegovu pomoć, odigrala vrlo ružnu političku igru. Skupina oko njega u drugom dijelu predsjedničke kampanje, a još više u nastavku političke igre, Škorinu je poziciju oblikovala sličnu poziciji drugih, desno radikalnih protusistemskih stranaka, a Škoro je funkcionirao kao hrvatska verzija Marine Le Pen, Hofera, Salvinija. Kao što znate, sve te aktere financira kamarila Vladimira Putina, koja nastoji destabilizirati Europsku uniju i jačati model iliberalne demokracije. Prepoznatljiv je i put novca iz Putinove plinske monopolističke kompanije do tadašnje Škorine organizacije.

Naravno, Škoro nije bio pravi favorit u Putinovoj kombinaciji destabilizacije Hrvatske. Ključni igrač cijelo je vrijeme bio onaj koji je aktivno radio na pokušaju da se MOL istisne iz domaće naftne kompanije Ine i da se onda kontrolni paket te kompanije prepusti ruskom naftnom monopolistu. Škoro je služio tome da se dodatno oslabi pozicija predsjedničke kandidatkinje desnog centra, a tek je nedavno shvatio da je pozivom svojim biračima da opstruiraju drugi krug izbora napravio stratešku pogrešku, na koju ga je naveo krug koji je preuzeo kontrolu nad njegovom kampanjom.

Jednako naivno Škoro je igrao ulogu lidera koncepta liberalne demokracije na parlamentarnim izborima i na izborima za zagrebačkog gradonačelnika. U Zagrebu je, pak, i u prvom, a pogotovo u drugom krugu gradonačelničkih izbora, metodologija koju je Steve Bannon razvio za Donalda Trumpa, ali ju je prepustio i Putinovim europskim štićenicima, bila posve razvidna.

Svi su primijetili da je Škoro ušao u trku za zagrebačkog gradonačelnika tek nakon Bandićeve smrti, i tumačili su to njegovom uključenošću u Bandićeve koruptivne poslove (prije svega, zamjene zemljišta pa tek onda adventski sajam), ali su zanemarili »rusku komponentu«. Bandić je bio izrazito važan ruskom režimu, uveo je ruskog plinskog monopolista u Gradsku plinaru i sklopio njegov prvi važan posao u Hrvatskoj, a pogodovao je ruskim oligarsima i Putinovoj kamarili i u nekretninskim poslovima. Tek kad je postalo sigurno da »ruski čovjek« od povjerenja više neće vladati Zagrebom, u igru je gurnut drugi »ruski igrač«.

U vašem se pitanju potkrao oksimoron. Govorite o »političkim idejama krajnje desnice«. Desni radikali nemaju ideje, nemaju definirane javne politike, oni samo žele dekonstrukciju liberalno – demokratskog poretka i u tom se prostoru roje samoproglašeni lideri. Taj politički prostor u Hrvatskoj nije tako velik kao što se čini, samo je vrlo glasan i agresivan. Plenković prema njemu održava sanitarni kordon, i dok to bude radio, činit će dobro i demokratsko-političkoj kulturi i svojoj stranci.

Očekujete li, u tom kontekstu, da Plenković do kraja mandata mirno »brodi« na čelu Vlade?

– Politička većina je minimalna, ali stabilna. Opozicija je destruirana, bez vodstva. Jedini koji bi mogli artikulirati demokratsku opozicijsku agendu su akteri iz Možemo!, kojih je u parlamentu premalo da bi mogli funkcionirati kao lideri opozicije, a osim s liberalnim demokratima i dijelom SDP-a, s drugima u političkom smislu i nemaju o čemu razgovarati. Osim toga, za budućnost Možemo! presudna je njihova efikasnost u egzekutivi u upravljanju Zagrebom i, ne zaboravimo, Pazinom, a to što u parlamentu djeluju kao svojevrsni branitelji ljudskih prava i zagovornici participativne demokracije ipak je, prije svega, ulog za budućnost.

U krajnjoj konzekvenci, Možemo! nema interesa destabilizirati nacionalnu vlast, jer bez suradnje s nacionalnom administracijom nema konsolidacije zatečenog katastrofalnog stanja u Zagrebu. Destabilizacija Vlade i raspisivanje prijevremenih izbora nije u interesu niti IDS-u, koji se tek mora stabilizirati nakon problematičnih rezultata lokalnih izbora, protivna je interesima većine današnjih članova SDP-ova kluba, a interesa za ranije izbore nemaju niti u Domovinskom pokretu. Dakle, do prvih narednih izbora, onih za Europski parlament u svibnju 2024., Vlada premijera Plenkovića može računati na parlamentarnu stabilnost, a tada će se ionako primicati redoviti izborni rokovi.

Prostor za socijalnu demokraciju

S druge strane, svjedočimo raspadu SDP-a – što su razlozi za to? Nedostatak lidera, klijentelizam, ili je naprosto ideja socijaldemokracije u milenijskoj krizi?

– Ozbiljna socijalna demokracija u Hrvatskoj itekako ima prostora, ali kad znate da je sjajni Davorko Vidović stvorio zabunu u stranci kad je počeo govoriti o prekarijatu, temi koja je nakon COVID-krize postala još važnijom nego što je bila kad je Vidović pokušao potaknuti stranačke kolege da tragaju za rješenjem za veliki kontingent današnjega radno ovisnog stanovništva, očito je da je ta stranka u proteklom razdoblju bila vrlo zapuštena.

Dok je SDP s velikim autoritetom, ali demokratski, vodio Ivica Račan ta je stranka prednjačila po broju svojih članova i pristaša koji su razumijeli što je država i politika, koji su znali upravljati javnim politikama. Osim toga, koncilijantni, pristojni Račan doveo nas je u zabludu pa se počelo vjerovati da u Hrvatskoj političke stranke desno od centra mogu biti ili demokratske ili autoritarne, ali da je tijekom postkomunističke tranzicije ljevica postala po definiciji demokratska.

Onda je stranku preuzeo onaj čije ime nerado spominjem, utisnuo je stranci svoj pečat, a njega je definirao s jedne strane autoritarizam, a s druge nedostatak političkih vrijednosti i posve nejasan razlog zašto je uopće nakon 2000. pristupio SDP-u. Nametnuo je predsjednički model u stranci, potisnuo sve koji su imali svoj stav, regrutirao generaciju političara bez znanja i političkih kompetencija, za koje je bio siguran da ga ne mogu ugroziti. Kad je poražen na izborima i odlučio se posvetiti poslovima poput »lobiranja« za Rosneftovo preuzimanje Ine, posredstvom zloglasnog domaćeg oligarha, koji ga je hranio, vođenje unazađenoga SDP-a preuzela je skupina oko Davora Bernardića, uglavnom ljudi za koje je na prvu bilo jasno zašto su u socijaldemokratskoj stranci. Moguće je Bernardiću predbaciti neka nesnalaženja, ponekad i nedostatak socijalne imaginacije, ali nema sumnje da je njegova skupina pokušala SDP ponovno organizirati kao demokratsku ljevicu, a da je pritom cijelo vrijeme bila opstruirana od strane pripadnika skupine lojalista bivšeg autoritarnog vođe.

Nakon poraza na izborima Bernardić je postupio »by the book«, po pravilima ponašanja onoga tko na čelu demokratske stranke doživi izborni neuspjeh. Rezultat je bio povratak osvetnika i još otvorenije vođenje stranke kao autoritarne organizacije. Kad stranku tako pokušaju voditi akteri bez imalo karizme i političke uvjerljivosti, to se pretvori najprije u tragediju, koja vrlo brzo preraste u burlesku. Peđa Grbin SDP je upravo uveo u fazu burleske, pa sada gledamo kako mu drugi akteri nalik na njega, poput Gordana Marasa, bacaju torte sa šlagom u lice.

Ipak, ta burleska nije nimalo ni vesela ni zabavna. Stranke treba da obavljaju javne poslove i utječu na demokratski poredak i demokratsku političku kulturu. Raspad, kakav se sada događa u jednoj od vitalnih stranaka u Hrvatskoj, izrazito je štetan za demokratski poredak.

S kojeg »boka« očekujete više »žetončića« u Saboru ove jeseni, s desna ili s lijeva?

– Ne očekujem »žetončiće« i jako bih volio da taj vulgarni termin, koji je sukladno svojim vrijednostima skovao Milan Bandić, nestane iz nacionalnoga političkog života. Točno je da je tim terminom vjerno opisivano ono što se u Bandićevoj režiji događalo, vezano s proširenjem parlamentarne većine, ali se čini da takve prakse u ovom mandatu nema. Iz redova vladajuće koalicije svojevremeno smo čuli da su odnosi unutar koalicije daleko zdraviji otkad u njoj više nema Bandića i njegovih žetončića. Jedini veliki transfer koji se dogodio u ovom mandatu, onaj pristupanjem zastupnika Stranke umirovljenika, Silvana Hrelje, vladajućoj koaliciji, nije moguće opisati kao transfer »žetončića«, jer se radilo o legitimnom političkom ugovoru, a čini se da u tom transferu nema nikakvog Hreljinog privatnog materijalnog interesa.

Dobro poznajemo ljude poput profesora Rajka Ostojića, Davora Bernardića, Davorka Vidovića, gospođe Vesne Nađ… To su obrazovani, moralni ljudi čiji socijaldemokratski profil nije moguće dovesti u pitanje. Posve je nevjerojatno da bi takvi ljudi, zbog sukoba s autoritarnom ljevicom i neuspjelim autoritarnim vođom mogli napustiti svoje političke principe. Ako osnuju svoj klub, taj će klub biti opozicijski, neće srljati u interpelacije i pokretanje postupaka izglasavanja nepovjerenja Vladi, kao što je to neracionalno do sada činila Grbinova sljedba i svaki put, kad se opozicijski zastupnici uopće nisu pojavili na glasanju, dobila tortu s šlagom u lice, ali ta skupina sigurno neće glasati za proračun, niti za povjerenje Vladi.

A na desnici?

– Na desnici je teško predvidjeti što će se događati, ali sigurno je da nikome od tih likova premijer Plenković osobno neće nuditi političku suradnju. Hoće li biti »ad hoc« povremene suradnje, ponekog glasanja onako kako je vladajućima potrebno? Vjerojatno hoće, ali toga je bilo i do sada.

Odgovornost za obnovu

Je li Možemo! trajno rješenje za Zagreb?

– U kompetitivnom demokratskom poretku nema trajnih rješenja i upravo je to jedna od velikih prednosti za Zagreb nakon proljetnih lokalnih izbora. Možemo!, Tomašević i suradnici, za sada upravljaju bolje nego što smo to mogli očekivati. Ponašaju se odgovorno i poštuju zakonske zamke, nisu se odlučili za populističko dokazivanje diskontinuiteta, uklanjanjem politički kadroviranih, navodno javnih, službenika, jer su svjesni da bi to završilo sudskim procesima i odštetama. Svjesni su da su time razočarali neke od svojih birača, ali politika je umijeće mogućega. U upravi Holdinga pragmatično su imenovali ljude koji nisu njihovi politički sljedbenici, nego su odabrani prema načelu kompetentnosti. Pod permanentnim su udarom interesnih skupina zato što stvarno pokušavaju uspostaviti diskontinuitet u odnosu na koruptivne prakse prethodne vlasti, a svatko tko stvarno provodi reforme stvara mnogo (utjecajnih i glasnih) protivnika, štoviše neprijatelja.
Valja dodati kako je očito da postoji odlično razumijevanje između gradonačelnika Tomaševića, koji sjajno razumije funkcioniranje europskih fondova, direktora Fonda za obnovu Damira Vanđelića, sjajnog upravljača, i premijera Plenkovića. Vidjet ćemo može li to razumijevanje biti pretpostavka za prevladavanje sadašnjih uskih grla u državnom aparatu, vezanih uz obnovu i financiranje obnove iz javnih (uključujući i europskih) sredstava.

Kako da Vlada riješi problem obnove? Odnosno, može li to biti tema koja će Plenkovića »stajati glave« na idućim izborima 2024.?

– Ne vjerujem da će današnji premijer osobno podnositi račun za (ne)uspjehe obnove, ako znamo da su idući parlamentarni izbori nakon razdoblja konstituiranja idućeg saziva Europske komisije i europskih institucija. Dva uzastopna puna mandata u Vladi su mnogo i samo ako imate pretpostavke kao Angela Merkel, dakle, s jedne strane sjajno uređenu državu i javnu upravu, a s druge snažnu protestantsku radnu etiku, možete iznijeti više od toga.

Međutim, sigurno je da će obnova biti tema iduće predizborne kampanje i da će glavna stranka vladajuće koalicije podnositi odgovornost za obnovu, ali činjenica je da će pitanje uspjeha ili neuspjeha obnove biti upućeno i partnerima, na primjer SDSS-u i Miloradu Pupovcu, a i potpredsjedniku Vlade Borisu Miloševiću.

Naravno, tu je i pitanje svih pitanja – je li Vlada dobro »hendlala« korona-krizom? De facto, mjere su potpuno liberalizirane i sve je samo na preporukama.

– Moram priznati da sam skeptičan prema takvoj politici, ali mi je jasno da država više nema fiskalnih kapaciteta za drukčije ponašanje. Davor Božinović odradio je najgori posao u državnoj upravi i, u konačnici, čini se da ga nije loše radio. Interesne strukture utjecale su na to da se u javnosti kompromitira svakoga tko vuče restriktivne poteze.

Čini se da je upravljanje krizom bilo najbolje u dvjema susjednim županijama, Istarskoj i Primorsko-goranskoj, da su ovdje mjere provođene najdosljednije, da su građani, i kad su bili pogođeni mjerama, poštovali odluke u korist javnog dobra. Isto tako, činjenica da je Primorsko-goranska županija lider u procijepljenosti, a i da je moj Krk u »špici« u Hrvatskoj, povezana je s tom uspješnošću. I na koncu, iako je bio podložan velikim kritikama, hrvatski se zdravstveni sustav pokazao vitalnim.

Zanimljivo je da se u krizi pokazalo kako su upravo riječki medicinari u mnogo čemu vodeći u Hrvatskoj. COVID-kriza pokazala je tko je tko u javnoj upravi. Dokazala je kompetenciju regionalnih vlasti u Istri, Rijeci, Varaždinu.

Davor Gjenero i njegov labrador Chummy / Foto Marko Gracin

Kad je riječ o funkcioniranju države, svjedočili smo velikim sukobima predsjednika i premijera. Ipak, kad žele, i sada se uspješno dogovaraju, primjerice oko predstojnika Ureda VNS-a. Kako to tumačiti?

– Očito je da je predsjednik Republike shvatio da ne može izazvati parlamentarnu krizu i dovesti do rušenja aktualne vlasti. S druge strane, kad je riječ o dogovoru o ambasadorskim mjestima, u Ministarstvu vanjskih poslova griješili su toleriranjem angažiranja umirovljenika i »starenjem« vrha diplomatske mreže. Činjenica da se predsjednik, kako izgleda, osobno ne upliće u tehnički dogovor, nego da je to, čini se, prepustio svom kompetentnom savjetniku, otvara mogućnost da ova bura u čaši vode čak i rezultira povećanjem transparentnosti pri odabiru diplomatskih predstavnika.

Politika Hrvatske prema BiH

Očekujete li njihovo slaganje oko predsjednika Vrhovnog suda, na kraju krajeva?

– Dobro je da se sada raspravlja o sucu kao kandidatu za predsjednika Vrhovnog suda, ali je vrlo neobično da se za predsjednika najvišeg suda imenuje sudac prvostupanjskoga suda. Logično je da bi takvo imenovanje izazvalo nezadovoljstvo sudačke hijerarhije, jer bi svjedočilo o političkom nezadovoljstvu modelom promocije sudaca unutar autonomnog mehanizma Državnog sudbenog vijeća.

Imenuju li suca Radovana Dobronića, koji očito jest i dobro obrazovan pravnik, i čovjek posvećen svom pozivu, i imun na potkupljivost i političku pristranost, saborski će zastupnici javno deklarirati da smatraju da sa selekcijom i unapređenjem sudaca u Hrvatskoj nešto nije u redu i otvoriti sukob s dijelom sudbene vlasti.

Za takvu odluku sigurno ima opravdanja, ali je za politiku povezana s rizikom. Vidjet ćemo hoće li ključna stranka vladajuće koalicije imati političke hrabrosti potrebne za ovakvo imenovanje i za otvaranje političkog, ako ne sukoba, onda barem nerazumijevanja s dijelom vrha sudbene vlasti u Hrvatskoj.

U susjedstvu, u BiH događaju se vrlo zanimljivi procesi, Dodik traži »novi Dayton«, i to uz pomoć Hrvatske i Milanovića. Kako to tumačite?

– Milanović je u Dodikovim planovima marginalan. Riječ je o projektu spašavanja Dodika iz izolacije, u uvjetima kad se očekuje veći europski i atlantistički angažman u BiH. Ključna osoba u Dodikovu planu turski je predsjednik Erdogan, a Dodik je spreman postati turskim vazalom, samo da potisne utjecaj Europske unije i Amerike iz BiH i da u nekoj formi održi utjecaj Rusije na Banja Luku. Hrvatski predsjednik je nevjerojatno naivno, ili pritisnut svojim obvezama prema Rusima, Dodikovu inicijativu, koja je uvredljiva za Bošnjake, nazvao dobrohotnom, a na bošnjačku stranu adresirao krivicu za sukobe u BiH, jer da se s njima »ne da živjeti«. Takav nastup hrvatskog »Zemana« diskreditira Hrvatsku i u Bruxellesu i u Washingtonu, i to bez krivice Vlade.

Treba li uopće Bosni revizija Daytona? Kako uspostaviti istinski građansku državu? I je li ona uopće potrebna, ili su nacionalni entiteti zapravo jedini jamac opstanka BiH na duge staze u ovim granicama?

– Hrvatska propušta voditi ozbiljnu politiku prema BiH, svodeći svoj odnos prema toj državi samo na pitanje zaštite hrvatske nacionalne zajednice. Ključni interesi Hrvatske su da BiH opstane kao jedinstvena, cjelovita, funkcionalna država. Svaka podjela BiH i svako povećanje političkoga i vojnog utjecaja Srbije i Rusije u toj državi Hrvatsku dovodi u neugodnu geopolitičku poziciju. Hrvatskoj ne treba to da već sada Vučić govori o izgradnji aerodroma u Trebinju, koji bi imao jednaku svrhu kao i onaj u Nišu, da bude logistika ruskoj vojnoj bazi. Kao što nam ne treba ruska vojna baza ponad Dubrovnika, u zoni gdje Hrvatska ima izrazito malu geostratešku dubinu, ne treba nam niti srpska i ruska vojna i politička prisutnost nadomak središtu Hrvatske, u Banja Luci, na malo više od stotinu kilometara od Zagreba.

Hrvati u BiH svoj status moraju riješiti u Sarajevu, kao svom glavnom gradu – govorio je predsjednik Mesić, koji danas nažalost šuti o ispadima svog nasljednika, a sva tri politička entiteta moraju odgovorno birati svoje političke elite, i sve tri elite moraju biti posvećene interesima svojih birača i svoje države BiH, a ne interesima »matične države« i stavovi tih elita ne smiju biti kreirani izvan BiH. Elite moraju biti sposobne na međusobne kompromise.