Danijel Ivin otvara polemiku s bratom Slavkom Goldsteinom: 'Kulturnjaci, tražite bojkot Hrvatske'

Što veći broj kulturnjaka trebali bi potpisanu peticiju poslati na jednu od najmoćnijih banaka u Europi, s prijedlogom da inicira suglasje kod svih ostalih velikih banaka u načelnom stavu da dokle god u Vladi Hrvatske sjedi Zlatko Hasanbegović kao ministar, ne ulaze s njom ni u kakve poslovne dogovore

Nakon što je u našem listu prije tjedan dana pročitao intervju svoga brata Slavka Goldsteina, u kojemu se Goldstein libio kritizirati ministra kulture Zlatka Hasanbegovića te mu dao još neko vrijeme »kredit« prije nego ocijeni njegove kontroverzne stavove i ponašanje, publicist i povjesničar Danijel Ivin nazvao je brata i rekao da se »s takvima« kakav je ministar Hasanbegović nema što razgovarati.

Da podsjetimo, Goldstein je u razgovoru za naš list rekao da ga smatra prvim ozbiljnim intelektualcem na ekstremnoj desnici, što Ivin smatra svojevrsnim oksimoronom. Goldstein kaže: »Ali da s njim tek treba razgovarati i pružiti mu šansu da dokaže svoje opredjeljenje. Ova vlada, uostalom, nije još ni počela ozbiljno raditi, mislim da još ne možemo potpuno suditi o Hasanbegoviću. On je radikalni desničar, ali sam kaže da treba razgovarati. Želim vidjeti je li dostupan argumentima, a slutim da ga se bar u nekim pojedinostima može razuvjeriti. Zato želim s njim temeljito razgovarati, a dotad bih se suzdržao od opširne javne elaboracije«, rekao je Goldstein. I – izazvao svog mlađeg brata.

Stvar dodatno komplicira činjenica da je Hasanbegović doktorirao baš kod Ivinova nećaka, Ive Goldsteina, dakle Slavkovog sina, ali to nije razlog da Ivin ne bi javno polemizirao sa svojim bratom.

– Dosta smo mi u Hrvatskoj razgovarali fino s onima koji galame i vrijeđaju sve oko sebe toliko da ih se čuje s vrha Himalaje, rekao sam bratu. Gledaj, ne možeš razgovarati s takvima, za mene je moralna digresija razgovarati s takvim čovjekom kakav je Hasanbegović.

Vlast nad ljudima

 Što vam je brat na to rekao?

– Da se s njim mora razgovarati, ionako je sva politika u razgovoru. No, ja sam rekao, da tako ne mislim; takvi ljudi bazično nisu za razgovor, oni upravo negiraju debatu i jednostrano osuđuju i optužuju. Takvi ti ili kažu da lažeš, ako pokušavaš argumentirati drugačije podatke ili brojke, na primjer oko Jasenovca ili Bleiburga. Ili, ako im uspiješ dokazati da su u krivu, tada kažu da si izdajnik Hrvatske. Tu dijaloga nema. Zato trebamo djelom pokazati što mislimo o tom ministru i svima sličnima. Dosta smo mi svi građanski i demokratski orijentirani ljudi razgovarali, debatirali ili polemizirali. Potrebno je djelo, a demokracija nije riječ nego djelo.

Kako tumačite općenito pojavu neofašizma u Europi?– Istina je, ta pojava je danas vrlo prisutna u Europi, u nizu zemalja, a hoće li je demokrati svih naziva diljem Europe, pa i u Hrvatskoj moći zaustaviti, stvarno ne znam. Općenito, demokracija šuti. Oni su šutjeli i za vrijeme bivšeg režima. Nisu se usudili progovoriti o, primjerice, Bleiburgu i sad imamo kontraefekt, totalnu mitomaniju o takvim temama, pa je država čak i pokrovitelj »svečanosti« na Bleiburgu.– Da, mnogi se nisu usudili. Stalno je bilo ono, hajde ne dirajmo teške teme, mada znamo da na Bleiburgu nikakvih žrtava nije bilo. Na Križnom putu da, na Bleiburgu ne. O tome sam pisao, tako i drugi, pa se o tome se već puno zna. Mi smo na demokratskoj strani uvijek mislili za tadašnji režim, onaj davno, da nije staljinistički, što i nije bio, i valjda zato nismo pretjerano zaoštravali. Pokušajmo to usporediti s katolicizmom, i on je imao svoj »staljinizam« u vidu inkvizicije, a i sam komunizam je imao svoju inkviziciju u vidu staljinizma.Zamislite sada, da je tada davno inkvizicija izazvala pobunu protiv sebe nekog kardinala, ili nekakvog Martina Luthera sa značajnim uspjehom. Za pet stotina godina, kad se bude govorilo o historiji staljinizma, taj zamišljeni kardinal ili Martin Luther bit će u toj historiografskoj retrospekciji prepoznat kao Josip broz Tito. Eto, zato u onom režimu nismo bili dovoljno uporni u izražavanju istine o spomenutim lažnim mitologijama.

 Djelo? Što predlažete?

– Dosad je već oko 4.000 kulturnih radnika i građana u Hrvatskoj potpisalo da traži ostavku ministra Hasanbegovića. Evo, moja ideja je da tih 4.000 ljudi ili još veći broj ako bude moguće, potpiše peticiju koju će se poslati na jednu od najmoćnijih banaka u Europi, s prijedlogom da inicira suglasje kod svih ostalih velikih banaka u načelnom stavu da dokle god u vladi Hrvatske sjedi Hasanbegović kao ministar, ne ulaze ni u kakve poslovne dogovore s predsjednikom te Vlade. Gledajte, cijela kulturna javnost je protiv toga da Hasanbegović ostane ministar, to je dovoljno jak razlog da se izađe s takvim zahtjevom.

 Nazivate ministra neofašistom?

– Tako je.

 Koje oblike neofašizma vi prepoznajete u hrvatskom društvu danas?

– Za mene se taj neofašizam ispoljuje u želji za vladavinom ljudima. Svaka normalna politička stranka ima za cilj osvajanje vlasti, kako bi provela neke svoje projekte, ali ova nazvana »domoljubna« ima za cilj vladavinu ljudima. Pogledajmo udar na medije, na školstvo, policiju i ostalo. Nikakve reforme nisu cilj, cilj je da permanentno drže vlast tako da ovladaju ljudima, a ne da se gradi demokracija.

Nedavno sam već i javno rekao da demokracija, koja se ne brani i ne zna se braniti – nije demokracija.

Oreškovićeve dvojbe

 Mislite da se ovim pritiskom hrvatskih intelektualaca na europske financijske krugove može i treba rušiti ministra Hasanbegovića?

–  Čujte, i sam premijer Orešković sigurno je pred dilemom. On sigurno želi raditi, veliki je to izazov – biti premijer- ali teško će to ići dok u vladi ima neofašiste. On ionako nema pojma o političkom stanju u Hrvatskoj, što mu svakako otežava samostalno suprostavljanje desničarskim odlukama.

 A kakvo je vaše mišljenje o Tomislavu Karamarku?

–  Poznajem ga kao pristojnog dečka, vrijednog, ali ipak me jako čudi odakle sad iz njega izlaze tako ekstremno desni stavovi. Ne shvaća izgleda da će ovo njegovo ekstremno desničarenje, kao i svi fašizmi u prošlosti završiti jako tužno.

 Ono što za vašeg brata Slavka Goldsteina nije sporno, jest da ministar Hasanbegović ne osporava da je bilo ustaških zločina, ali mu osporava smatrati da je NDH bila država i imala sve atribute države.

–  Dvije stvari su tu bitne: prvo, netko u ovoj državi želi ugurati u preambulu Ustava NDH umjesto ZAVNOH-a kao temelj državnosti, i to je ono što je doista opasno. I drugo, znate, ja sam kao dijete, početkom rata bio kod djeda i bake u Tuzli, jer su mi roditelji bili u zatvoru, pa kad sam kasnije putovao preko Slavonskog Broda i Zagreba mami u Kraljevicu gdje se ona sklonila nakon tog zatvora. Niti jednom na tom putu nisu nas legitimirali predstavnici NDH kao države – samo njemački i potom talijanski vojnici. Ta država nije postojala! To je bila obična kvlislinška tvorevina. I nikakva NDH ne smije ući u Ustav! Gledajte, postoje zapisi o tome da je Roosevelt početkom 1943. u razgovoru sa svojim suradnicima rekao kako od Jugoslavije izgleda neće biti ništa, pa zato na kraju rata Srbiji treba priznati obnovu njihove države, a Hrvatsku staviti pod međunaradno starateljstvo. A onda, 11 mjeseci nakon toga, Roosevelt kao potpisnik Teheranske deklaracije, kojom se u prvoj točki zaključaka priznaje partizanska vojska kao legalna i legitimna na čelu s Titom, promijenio tim činom iz temelja svoj stav. Zašto? Pa u međuvremenu je, nakon pobjeda na Neretvi i Sutjeski, dogodio se ZAVNOH i AVNOJ, osnivanje nove hrvatske države, koju je dakle demokratski svijet tada priznao. I to je realnost. To je baza za naš Ustav, i oko toga nemamo dalje što razgovarati.