Dok Hrvatska poručuje da neće poštovati sutrašnju odluku arbitražnog suda, niti će po njoj postupati, jer ona za Hrvatsku »ne postoji«, na slovenskoj se strani intenzivno pripremaju za objavu arbitražne odluke, koja se u slovenskim medijima proglašava najvažnijim trenutkom slovenske novije povijesti nakon ulaska zemlje u Europsku uniju i NATO 2004. godine.

S tim u skladu ponašat će se i slovenski državni vrh. Slovenski šef diplomacije Karl Erjavec prisustvovat će objavi arbitražne odluke u Palači pravde u Haagu, sjedištu UN-ovog Međunarodnog suda pravde i Stalnog arbitražnog suda, čije tajništvo pruža tehničke usluge i ad hoc arbitražnom sudu za odlučivanje o hrvatsko-slovenskoj granici. Erjavec će se s prvim komentarom odluke oglasiti odmah nakon objave odluke, dok će u Ljubljani arbitražnu odluku otprilike u isto vrijeme prvi put javno komentirati i predsjednik države Borut Pahor i premijer Miro Cerar, i to prije nego što predsjednik arbitražnog sudišta Gilbert Guillaume sutra popodne dovrši čitanje arbitražne odluke. Ta će odluka u Ljubljanu, baš kao i u Zagreb, stići istog dana u jutarnjim satima, kako bi se vlasti i u jednoj i u drugoj zemlji mogle upoznati s njezinim sadržajem i prije same objave odluke, koja počinje u 14 sati i trajat će do 16 sati.

Upute lokalnoj vlasti

Već u 14.30 sati sastaje se odbor slovenskog parlamenta za vanjsku politiku na kojem će premijer Cerar parlamentarce izvijestiti o sadržaju odluke arbitražnog sudišta, koja će do tada biti prevedena i protumačena, nakon čega će biti izdane upute lokalnim vlastima uz granicu s detaljnim navodima za djelovanje u novonastalim okolnostima.

Za Hrvatsku, međutim, od same arbitražne odluke, važnije je ono što će se događati u petak i danima što slijede, koji će pokazati hoće li arbitražna odluka, kako najavljuju u Zagrebu, ostati »mrtvo slovo na papiru«.

Kao što Hrvatska neće priznati arbitražnu odluku, koju možda uopće neće ni preuzeti – dosljedno ustrajavajući na konsenzualnoj saborskoj odluci o povlačenju iz »kompromitiranog« i »kontaminiranog« arbitražnog procesa – Slovenija podjednakom odlučnošću i rezolutnošću odbacuje bilo kakvu pomisao na nove bilateralne pregovore o graničnom sporu, koje još od napuštanja arbitraže pomalo kurtoazno nudi Zagreb, poručujući da su protekla dva i pol desetljeća dokazala da se Zagreb i Ljubljana bez potpore trećega nisu u stanju dogovoriti ni o čemu.

Nekoliko scenarija

Ljubljana, tobože, bezrezervno prihvaća isključivo arbitražnu odluku, iako je, paradoksalno, upravo Slovenija bila ona strana koja je prva – i to još 2013. godine – izrazila rezervu prema prihvaćanju arbitražne odluke. Slovenski je parlament te godine, u vrijeme ratifikacije arbitražnog sporazuma, većinom glasova odlučio da Slovenija neće poštovati arbitražnu odluku u slučaju da arbitražni sud »ne obavi svoju zadaću« i ne odredi kontakt Slovenije s otvorenim morem, pri čemu taj kontakt, naravno, mora biti teritorijalni. Premda slovenski političari o takvoj odluci slovenskog parlamenta ovih dana javno ne govore, ona je na snazi i ne treba sumnjati da bi, u slučaju potrebe, odnosno nezadovoljavajuće odluke arbitražnog suda, takva odluka bila aktivirana.

Slovenska strana već nekoliko tjedana šalje poruku kako je razradila nekoliko scenarija koji imaju zajednički cilj: implementaciju arbitražne odluke, i to ne samo u administrativnom smislu, nego i na terenu. Arbitražni sporazum predviđa šestomjesečni rok za implementaciju arbitražne odluke, a sigurno je da će na slovenskoj strani, na nacionalnoj i lokalnoj razini, odmah pristupiti izmjeni zakona i lokalnih akata, kako bi ih uskladili s arbitražnom odlukom.

No, za slovensku stranu još je važnija implementacija odluke na terenu, a zasad nije jasno kako u Ljubljani to namjeravaju ostvariti, s obzirom na činjenicu da se posljednjih tjedana održavaju redoviti sastanci na tu temu u slovenskoj vladi, na kojima se navodno razrađuju različiti scenariji, iako se njihov sadržaj zasad skriva od javnosti.

Diplomatska misija

Unatoč bombastičnim prijetnjama nekadašnjeg šefa diplomacije Dimitrija Rupela, koji je uvijek zagovarao politiku čvrste ruke prema Hrvatskoj, a sada predlaže slanje slovenskih vojnih brodova u Piranski zaljev, malo je vjerojatno da će slovenska strana prilikom implementacije arbitražne odluke posegnuti za policijskim i vojnim snagama. To, naime, nije u skladu s najavama Ljubljane da će djelovati u skladu s načelima postupnosti, proporcionalnosti i suzdržanosti, ali ni s činjenicom da je cijela slovenska operacija spašavanja arbitražnog sporazuma dosad isključivo funkcionirala kao diplomatska misija. Ta se misija zasnivala na tezi da je upravo hrvatsko-slovenski arbitražni model rješavanja graničnog spora trebao poslužiti kao predložak za rješavanje ostalih balkanskih graničnih sporova, ponajprije hrvatskih sa Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom. To je, uostalom, bio glavni motiv zbog kojeg je tadašnji slovenski premijer Borut Pahor 2010. godine pokrenuo diplomatski proces Brdo, koji je nudio arbitražu kao model za rješavanje sličnih sporova u regiji, a tu je ideju podržala i tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor, kao i Europska komisija, iako se nije svidjela kasnijim hrvatskim vladama, ponajprije vladi Zorana Milanovića, a ne sviđa se ni vladi Andreja Plenkovića.

Danas, međutim, sedam godina kasnije, ne samo da arbitražni sporazum nije postao model rješavanja sličnih problema u regiji, nego je i granični spor između Hrvatske i Slovenije, i to zbog neslaganja Zagreba i Ljubljane oko arbitraže i arbitražne odluke, ponovno otvoren. To, dakako, svjedoči ne samo o trajnoj nesposobnosti političkih elita u Ljubljani i Zagrebu da rješavaju međusobna otvorena pitanja, nego i da, unatoč članstvu u EU i NATO-u, vjerodostojno i aktivno sudjeluju u stabilizaciji i pacifikaciji šire regije.