Njemačka. Godina je 1976. Globalnu ekonomiju brinu cijene goriva, a to što jedna od najvećih država Europe i dalje niječe iniciranje, organizaciju i postojanje koncentracijskih logora na svom i prostoru nekad okupiranih država, tek je sporedna tema.

Sasvim sporedna jer ni od strane Izraela, države čiji su sunarodnjaci daleko najveće žrtve jednog od najmračnijih procesa unutar sveukupne civilizacije, nema nekih većih pritisaka. Tema o logorima i logorašima uspješno je, u cijelosti, marginalizirana. Uostalom, i biologija čini svoje tako da je preživjelih sve manje i manje, baš kao i njihovih glasova.

Nije Njemačka, ali jest Srbija. I nije 1976., ali jeste 2023. godina. Točno na današnji dan, koji je stoga i proglašen Danom zatočenika srbijanskih koncentracijskih logora, u Nemetinu je prije 31 godinu bila organizirana najveća razmjena zarobljenika. Iz Srbije je na hrvatsko tlo stiglo skoro 700 zatočenika koje doslovno, uslijed pothranjenosti i iscrpljenosti, ni rođene majke nisu prepoznale.

Ukupno je, najviše s istočnoslavonskog područja, u srbijanske logore odvedeno njih više od osam tisuća. I do dana današnjeg baš se ništa nije dogodilo. Hrvatska nedovoljno, ako uopće i ikoliko, pritišće Srbiju na priznanje postojanja logora na svom području, a ona to dakako ne čini.

Što bi netko nešto protiv sebe činio ako ne mora, što bi se netko ispričavao i tražio oprost ako te na to nitko ne tjera. Čudno i neobično jer Hrvatska u ovom trenutku, a tako će to biti do zadnjeg dana veljače 2024. godine, predsjeda, kao jedna od samo 31 države na svijetu, IHRA-om, Međunarodnom savezom sjećanja na Holokaust. Idealna je to situacija u kojoj bi se Srbiju istinski moglo natjerati na priznanje tog dijela njezine prošlosti i time silno ubrzati demokratske procese na obje strane granice. Nemoguće je, naime, učiniti bilo kakve kvalitativne pomake bez srbijanskog traženja oprosta, tog najuzvišenijeg načina za dovođenje civilizacije u balans.

Ovako, svi se kod nas osjećaju nekako “nekvalificiranima”, nesposobnima potaknuti rijeku iskrenosti koja bi inicirala velike pomake s obje strane Drine. Hrvatska u tome griješi jer u depresiji guši na tisuće svojih stanovnika i njihovih obitelji – većina logoraša, preživjelih dakako, silno želi priznanje za taj dio svoje prošlost kako bi nakon toga iskoračila u neko novo, sretnije doba.

Dakako da Srbija, istina jasno nam je to možda s materijalističke ali nikako ne i s civilizacijske strane, ne žali baš ništa priznati jer je na to, očigledno, nitko pretjerano oštro na tjera. Što bi priznavala mračni dio svoje prošlosti, koji se baš u tom segmentu približava najcrnijim procesima iz Drugog svjetskog rata, što bi sebi samoj priznala dio svog fašističkog bića ako ne mora.

Status quo. Na današnji dan, nakon punih 31 godinu. Ide vrijeme, ide Srbija svom cilju. Sve brža biologija i sve sporija Hrvatska u tome joj svesrdno pomažu. Na strani logoraša ostaje samo karma. Koja koliko god opaka znala biti, niti je pravo, niti pravda.