Studeni 2020. godine tužan je mjesec. Tamo od proljeća gradacija tužnosti je na djelu, a meni se čini da ne može gore od ovoga što se trenutno događa. U ljude su uvukao strah, uvukla se neizvjesnost, više se ne broje COVID pozitivni, broje se umrli, ali i oni pomalo postaju samo statistika.

U tom moru tuge, meni je posebno tužan dan bio 12. studenoga 2020. godine, kada je osvanula vijest da je dan ranije umrla književnica Anđelka Martić. Vjerojatno je prazninu osjetio svatko tko je imao sreću krenuti u školu dok je dječji roman »Pirgo« bio obavezna lektira i tko je imao sreću pročitati ga u toj dječjoj dobi, kada su pogledi još uvijek nezamućeni pokvarenošću svijeta. Onog svijeta koji je odlučio početkom 1990-ih da »Pirgo« neće više biti dio obavezne lektire. A »Pirgo« je roman o prijateljstvu petogodišnjeg dječaka Željka i laneta Pirga u vrtlogu Drugog svjetskog rata. »Željko je partizansko dijete i u ratu je izgubio malenog brata. Tatu i mamu viđa samo povremeno. Pirgo je pak izgubio oba roditelja i brigu o njemu na sebe preuzeo je dječak Željko. Jednostavna, topla piča pisana u prvom licu zrači humanizmom i ujedno je jedna od najdubljih osuda rata i dječjeg stradanja u hrvatskoj književnosti. Do 1991. godine roman je bio obvezatna školska lektira«, navedeno je po internetskim antikvarijatima uz knjigu koja se valjda još samo tamo može kupiti ako nije dio kućne biblioteke. »Pirgo« je objavljen u 54 izdanja na hrvatskom jeziku, a preveden je i na slovenski, makedonski, bugarski, poljski, mađarski, češki, esperanto, talijanski, albanski, ruski, kineski i farsi.

U jednom intervjuu sama je autorica rekla: »Kad je rat devedesetih počeo, samo su me dva vrtića pozvala na druženje. Dobila sam poziv i od jedne škole, ali su već drugi dan javili da mi ne mogu osigurati susret s djecom. Znači, više nisam bila poželjna. Ili zato što sam najviše pisala o NOB-u, ili zato, što mi je suviše glupo, što se prezivam Martić. Kad je »Pirgo« izbačen iz lektire, telefon nije prestajao zvoniti. Zvale su me i učiteljice, pitale zašto nema Pirga. Najžalosnije je, to točno znam, da je onaj tko je »Pirga« uvrštavao u lektire, tko je o njemu pisao najpozitivnije kritike kao o dječjem klasiku, odlučivao i o njegovom izbacivanju iz škola. »Pirgo« je jedna pozitivna knjiga u kojoj nema ni riječi mržnje. Posljednjih deset godina bilo je pitanja hoće li »Pirgo« i »Ježeva kućica« izaći iz podruma, ali nigdje nije bilo odgovora«.

Ja nekako mislim da se odgovor nameće sam po sebi – onaj birokratski šljam znao je da ne može tek tako 1991. godine paliti knjige, a isto tako je znao da knjigu koja na naslovnoj stranici ima dječaka s kapom na kojoj je petokraka i lane treba pod hitno ukloniti da ne zbunjuje i indoktrinira djecu. Trebalo je promijeniti ploču i dok su mnogi bili zbunjeni što i kako, birokratski šljam je to napravio u sekundi i bez puno razmišljanja. Birokratski šljam nema problema s promjenom gospodara, takvi intuitivno osjete kada staroga gazdu treba ugristi za ruku, a sjesti uz nogu novog i pognuti glavu. To su oni koji bi nekoliko godina prije odluke o izbacivanju iz lektire predlagali Anđelku Martić za Nobelovu nagradu za književnost. Uvijek su isti i uvijek su tu da nam zagorčavaju život. Ali ima jedan problem, kao što kažu Kud Idijoti u jednoj pjesmi – Ja sjećam se. I ne samo ja, nego sve one generacije koje su imale sreću krenuti u školu dok je »Pirgo« bio obavezna lektira. One generacije koje su odlazile u školsku knjižnicu nakon sata hrvatskog jezika, ako im roditelji nisu imali knjigu u kućnoj biblioteci, i tražili od knjižničarke na posudbu »Pirga«.

Moji u kućnoj biblioteci nisu imali »Pirga« pa sam od knjižničarke u Osnovnoj školi »Ivan Ćiković Beli« dobio ono izdanje zagrebačke Mladosti – Biblioteke Vjeverica. Na naslovnoj stranici ove knjige su dječak s kapom na kojoj je zvijezda petokraka u zagrljaju s lanetom. Evo i sada gledam u ruke knjižničarke dok mi je dodavala knjigu i njezin lagani osmijeh dok je upisivala posudbu. Lagani osmijeh jer je znala da će pročitane stranice te knjige uljepšati jedno djetinjstvo. Ja sjećam se.