Jurica Pavičić rekao je sve što je trebalo reći kada je riječ o otkazu koji je Mile Novaković dobio krajem 1998. godine kao profesor tehničkog odgoja u Drugoj srednjoj školi Beli Manastir, Područnom odjelu Darda. Profesora Novakovića i još nekoliko njegovih kolega srpske nacionalnosti netko je anonimno prijavio da ne izvode nastavu na standardnom hrvatskom jeziku. Došla je prosvjetna inspekcija koja je ocijenila da profesor Novaković u metodičkom i didaktičnom smislu ima izvrstan sat, ali problem je bio u tome, kako je naveden jedan od primjera, što se profesor Novaković umjesto riječi »strop« koristi riječi »tavanica«. Prosvjetna inspekcija, odnosno neka »osoba« ili »ljudsko biće« birokratski je zaključila da su navodi iz prijave točni, da se profesor Novaković ne koristi hrvatskim jezikom i školi je naloženo da mu zabrani daljnji rad. Slično je prošao još jedan njegov kolega.

Škola im je dala otkaz, profesor Novaković se žalio i izgubio je na svim sudskim instancama u Hrvatskoj, na Općinskom, Županijskom, Vrhovnom i Ustavnom sudu. Kada je neuspješno iscrpio sva pravna sredstva u Hrvatskoj, žalio se Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Taj je sud sredinom prosinca ove mučne godine presudio da je Hrvatska profesoru Novakoviću povrijedila pravo na poštovanje privatnog života. Dosuđena je odšteta od 5.000 eura i pokriveni su sudski troškovi. Ali profesor tehničkog Novaković pravdu nije dočekao jer je prošle godine umro. Njegova sudska bitka trajala je pune 22 dvije godine, ali nije dočekao satisfakciju zbog nepravde koja mu je učinjena i koju su amenovali svi hrvatski sudovi, koji su ocijenili da je otkaz opravdan. Škola je utvrdila da mu ne može ponuditi drugo radno mjesto jer ne zna hrvatski, a uslijedila je i ocjena da nije opravdano očekivati da će on zbog svoje dobi moći naučiti hrvatski jezik. Ipak, Upravni sud je 2006. godine poništio odluku o otkazu, ali tužbe pred hrvatskim sudovima kojim je traženo vraćanje na posao su odbijane. I taman sam mislio citirati dijelove sjajnog teksta kolege Pavičića u vezi s ovim slučajem i pojasniti da ništa pametnije ne mogu napisati, ali želim da što više ljudi čuje za ovu priču pa zato i pišem o profesoru Novakoviću.

Kada je oko 12 i 30 na Drenovi počeo podrhtavati stol na kojem pišem, prijenosno računalo i luster iznad kuhinjskog stola. Nisam nešto strašljiv, ali osjetio sam totalnu nemoć i strah. Moj pas je skočio s kauča i počeo je cviljeti i bježati pod stol. Srećom, brzo je završilo. Pitao sam susjede jesu li i oni osjetili isto ili sam ja načisto poludio. Jurica je rekao da je bio potres, ali da je epicentar u Sisku i Petrinji. Upalio sam televizor i cijeli dan gledao tragediju koja je pogodila Baniju. Ne mogu ni zamisliti kako je tim jadnim ljudima na Baniji kada sam ja zbog desetak sekundi premro od straha.

Bilo je lijepo vidjeti premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića da su zajedno otišli na lice mjesta kako bi poslali jasnu poruku pogođenim područjima da je država tu, da stoji iza njih i da će im pomoći u svakom smislu. Bilo je u svoj toj muci lijepo gledati građane Petrinje i Siska koji su pomagali unesrećenima, bilo je lijepo vidjeti da se Hrvatska vrlo brzo organizirala i da su liječnici, vatrogasci, ostale interventne službe, vojska krenuli u pomoć Baniji, pogođenoj razornim potresom, kojim se završava ova tužna i tragična 2020. godina. Ali bilo je još ljepše vidjeti koliko je malo potrebno hrvatskim građanima da se organiziraju i da krenu pomagati kako znaju i umiju, od ljudi koji su nudili svoje apartmane, kuće, stanove za smještaj građanima Banije, do navijačkih grupa koje su se organizirale kako bi otišle na lice mjesta i pomogle građanima Petrinje, Siska, Gline…

Ova godina završava u mračnom tonu u kojem je bila gotovo 10 mjeseci, a ono što želim u 2021. godini jest da bude što manje one Hrvatske koja je spremna uskratiti pravo Mili Novakoviću na rad, a da bude što više one Hrvatske koja je svakom normalnom izmamila suze dok je gledao solidarnost među ljudima za vrijeme tragedije koja je zadesila Baniju. Ne ponovilo se.