Na zahtjev Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Rektorski zbor Republike Hrvatske imenovao je izv. prof. dr. sc. Dalidu Rittossa s Pravnog fakulteta u Rijeci za predstavnicu akademske zajednice u Radnoj skupini za izradu Nacionalnog plana za suzbijanje nasilja i seksualnog uznemiravanja za razdoblje od 2022. do 2027. godine.

Razlog uključivanja predstavnika akademske zajednice u proces izrade Nacionalnog plana je taj što se jedno od područja intervencije Plana odnosi na obrazovanje stručnjaka koji rade sa žrtvama seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja, a u okviru kojeg se planira razmotriti mogućnost uvođenja programa izobrazbe o seksualnom nasilju na nadležne fakultete, veleučilišta i visoke škole. Navodeći kako je struka suglasna da se zaštitni mozaik ne može graditi samo na zakonodavnim mjerama i normativnim rješenjima izv.prof.dr. Rittossa ističe da je potrebno razviti mrežu potpore u kojoj ključnu ulogu nose stručnjaci različitih profila i struka.

– Tijekom zadnjih godina proveli smo intenzivnu reformu kaznenog materijalnog i kaznenog procesnog prava kako bi između ostalog i osigurali pojačanu zaštitu prava žrtava kaznenih djela. Prihvatili smo međunarodne smjernice o suzbijanju sekundarne viktimizacije putem pružanja podrške i osiguranja dodatnih prava žrtvama i ugradili ih u normativne okvire. Veliki iskorak učinjen je upravo implementiranjem Direktive 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela.

Sve to pokazuje kako smo se odavno odmakli od pozicije u kojoj se na one koji su pretrpjeli neko kazneno djelo primarno i isključivo gledalo kao na svjedoka koji će nam pomoći rasvijetliti deliktni događaj u kaznenom postupku. Struka je suglasna kako se zaštitni mozaik ne može graditi samo na zakonodavnim mjerama i normativnim rješenjima već je potrebno razviti mrežu potpore u kojoj ključnu ulogu nose stručnjaci različitih profila i struka. Istraživanja su pokazala kako je svako kazneno djelo jedan neželjen, traumatičan događaj, a s visokom razinom traume posebice se nose žrtve seksualnih delikata.

Pet desetljeća provođenja različitih studija naučilo nas je da jednom pretrpljeno spolno zlostavljanje i iskorištavanje može kod žrtava izazvati mnogobrojne kratkoročne i dugoročne posljedice po zdravlje i dobrobit. Na listi posljedica našli su se otežano uspostavljanje interpersonalnih odnosa, anksioznost, depresivnost, posttraumatski stresni poremećaj, a pojedina istraživanja potvrdila su kako se kod nekih žrtava seksualnih delikata mogu pojaviti i suicidalne misli. Na breme proživljenog delikta stoga treba odgovoriti odmah i na primjeren, odgovarajući način aktiviranjem različitih stručnjaka u pružanju podrške i pomoći žrtvama. U okviru postojećih stručnih i sveučilišnih studijskih programa već se izvode kolegiji unutar kojih studenti stječu znanja o seksualnoj delikvenciji i njenim posljedicama koja će primjenjivati u budućim zanimanjima. Ono što nama treba jeste okrupnjivanje znanja i vještina stručnjaka i njihovo međusobno povezivanje jer ovom krajnje negativnom društvenom pojavom bave se pravnici, ali i psiholozi, medicinari, socijalni radnici, sociolozi, informacijski stručnjaci, ekonomisti…

Uvažavajući Ustavom zagarantiranu autonomiju sveučilišta potrebno je stoga poticati programe cjeloživotnog učenja i druge oblike specijalističkog, interdisciplinarnog obrazovanja. Takvim usavršavanjem specifičnih znanja i kompetencija može se promicati holistički pristup zaštite prava i pružanja pomoći žrtvama seksualnih delikata koji je kao primjer dobre prakse već zaživio u anglosaksonskim zemljama.                  

Spomenuli ste seksualne delikte. Hrvatska svake godine ima prosječno između 600 i 700 prijava za kaznena djela spolne naravi počinjenih na štetu djece. U prvih 9 mjeseci ove godine prema podacima MUP-a bila je 731 takva prijava što također upućuje na trend porasta?

– Spolno zlostavljanje i iskorištavanje djece je fenomen kojeg pratim sada već godinama. Prije tri desetljeća ova kaznena djela, posebice njihovi teži oblici, procesuirala su se gotovo incidentalno, no danas takvo što nikako nije slučaj. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku od 2016. do 2020. godine 497 počinitelja pravomoćno je proglašeno krivim zbog nekog od kaznenih djela kojima se narušava spolni integritet djeteta. No, treba imati na umu da ovakve brojke ne moraju nužno značiti da se seksualni delikti na štetu djece uistinu i više čine. Istraživanja su potvrdila kako na njihovo kretanje utječu zakonske izmjene, dinamika procesuiranja počinitelja i mjere usmjerene na njihovo razotkrivanje i smanjenje tamne brojke. Primjerice, pokazalo se da će se za spolnu zlostavu najmlađih češće saznati ako uložimo resurse u izobrazbu osoba koje rade na poslovima kaznenopravne zaštite djece i provode pedagoške programe u osnovnim i srednjim školama. Rano prepoznavanje znakova spolnog zlostavljanja i stvaranje okoline u kojoj će se dijete moći povjeriti o proživljenom naša je nužnost i društveni imperativ.            

Brojke su ipak blago rečeno zabrinjavajuće, osobito u trenutačnim okolnostima koje teško podnose svi, posebno oni u disfunkcionalnim obiteljima? Kako ih smanjiti?

– Vjerujem da ovo pitanje muči sve nas. Živjeti u doba COVID-19 bolesti predstavlja svojevrsnu vratolomiju omotanu u pokrivku nesigurnosti. Četiri pandemijska vala sa sobom su donijela neviđene posljedice po naše zdravlje, mentalnu dobrobit, stjecanje obrazovanja i ekonomsku stabilnost. Sada je sasvim jasno da se pandemija pokazala najvećim socijalnim stresorom nakon Drugog svjetskog rata. U ovakvim okolnostima, kao nikada do sada, pokazalo se uistinu bitnim dobro postaviti sustav zaštite i pomoći kojeg provode državne institucije i udruge, i onima koji su pretrpjeli nasilje, osigurati pristup postojećem sustavu usluga. Uz to, svakome treba biti dostupna relevantna i kredibilna informacija kome, gdje i na koji način se obratiti u slučaju nasilja. Vrijeme krize uči nas da u ovome planu ključnu ulogu nose preventivne mjere. Što je više društvo okrenuto prevenciji, to je veća njegova otpornost na krizne udare i trigere smanjenja zaštite prava ranjivih.

Kad spominjete prevenciju smatrate li da postoji potreba uvođenja obavezne edukacije sudaca koji donose odluke o kažnjavanju počinitelja seksualnog nasilja nad djecom kako bi se upoznali s različitim oblicima seksualnog zlostavljanja djeteta i težinom posljedica takvoga nasilja za dijete?

– Iskreno i duboko gorljiva sam zagovornica edukacije i sama rado sudjelujem u raznim tečajevima, predavanjima, tribinama jer svaki oblik naobrazbe još je jedna prilika za osobni rast. No kod ovog pitanja zastat ću kod riječi “obavezno”. Naša životna priča vezana uz obvezatno obrazovanje završava u četrnaestoj, petnaestoj godini i ne vidim razloga zašto je ponovno moramo pokrenuti u trećem, četvrtom, petom ili inom desetljeću. Čini mi se da zaboravljamo da su upravo suci ti koji su u svojim sudnicama uronjeni u zbilju spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece i da su im itekako dobro poznati mnogobrojni oblici takvih delikata. Imala sam prilike pročitati velik broj presuda u kojima su suci na detaljan i krajnje precizan način objašnjavali posljedice zlostave po dijete i dovodili ju u vezu s odlukom o visini izrečene kazne. Takvo što ne čudi jer se navedeni predmeti dodjeljuju sucima za mladež koji prema slovu Zakona o sudovima za mladež “moraju imati izraženu sklonost za odgoj, potrebe i probitke mladeži te vladati osnovnim znanjima s područja kriminologije, socijalne pedagogije, psihologije mladih i socijalnog rada za mlade osobe”. Pravo, pa tako i kazneno, nimalo nije statično, i razvoj pravne misli pred sve nas postavlja zahtjev daljnjeg educiranja koje se samo po sebi nameće kao nužnost. Koncept ranjivosti i zaštita prava ranjivih upravo je najbolji primjer takvog zahtjeva. Iako se još davne 1981. godine u predmetu Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva Europski sud za ljudska prava pozvao na ranjivost i postavio konture ovog konteksta, još uvijek nije sasvim jasno što čini nekoga ranjivim, kakva je to bit ranjivosti i kako ju stupnjevati te što sve država mora učiniti kako bi zaštitila prava ranjivih.

Kakve su kazne za počinitelje i u kojem rasponu su one realizirane?

– Kazneno pravo je grana prava koja u sebi nosi snažnu unutarnju logiku. Načela kaznenoga prava grade normativni supstrat instituta koji su međusobno harmonično povezani. Ovaj odnos uzajamnog i usklađenog mora biti jasno vidljiv kod propisivanja raspona kazni kod pojedinih kaznenih djela. Ovisno o težini povrede zaštićene vrijednosti, primjerice prava na život, tjelesnu cjelovitost, seksualni integritet djeteta…. zakonodavac je donio odluku o pogibeljnosti nekog kaznenog djela i izrazio je u propisanoj kazni. Počinitelju koji je tako počinio nasilje u obitelji prijetit će kazna zatvora od jedne do tri godine, a onome tko prijeti članu obitelji ili drugoj bliskoj osobi kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta počinjena od člana obitelji ili druge bliske osobe kažnjavaju se kaznom zatvora od tri do petnaest godina, odnosno od pet do dvadeset godina. Najteža kazna sustići će onoga tko ubije blisku osobu koju je već ranije zlostavljao. Za ovaj oblik teškog ubojstva predviđena je kazna zatvora od deset do dvadeset godina, odnosno kazna dugotrajnog zatvora od dvadeset i jedne do četrdeset godina.

U svom ste se dosadašnjem radu bavili i pitanjima obiteljskog nasilja. Kao naličje pandemije pojavio se porast broja slučajeva obiteljskog nasilja za čak 40 posto?

– Iako su mediji prenijeli takvu vijest o porastu obiteljskog nasilja, bojim se da navedeni podatak trebamo uzeti u obzir uz veliku dozu opreza. Prema trenutno važećem normativnom okviru, neko nasilno ponašanje u krugu obitelji može predstavljati prekršaj iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kazneno djelo nasilja u obitelji, ali i neko drugo kvalificirano kazneno djelo s elementima nasilja počinjeno na štetu bliske osobe. Ovakvo trostupanjsko normiranje nimalo ne olakšava praćenje kretanja tog društvenog fenomena. Novi problem predstavlja kreiranje uzorka. Što ćete uopće promatrati, prijave o počinjenju prekršaja, kaznene prijave ili pravomoćne osuđujuće presude, i u kom to vremenskom razdoblju? Breme pandemije COVID-19 bolesti po žrtve obiteljskog nasilja bilo je najteže tijekom lockdowna, i ako želimo razotkriti vezu između pandemije i obiteljskog nasilja, moramo se usredotočiti upravo na to vremensko razdoblje i odgovarajuću vremensku sekvencu prije i nakon lockdowna. U fokusu nam moraju biti kaznene prijave jer svi znamo da kazneni postupci traju određeno vrijeme prije no što završe pravomoćnom presudom. Kako bi dobili što jasniju sliku, pažnju moramo usmjeriti i na prijave obiteljskog nasilja koje je ostalo u domeni prekršaja. Prema dostupnim podatcima Ministarstva unutarnjih poslova, broj kaznenih prijava nasilja u obitelji za vrijeme lockdowna pao je za 22 posto u odnosu na razdoblje od 1. siječnja do 15. ožujka 2020. godine. U razdoblju nakon ukidanja rigoroznih mjera zabrane kretanja do kraja srpnja iste godine, broj kaznenih prijava raste za 40 posto. Sličnu dinamiku pokazuju i prijave prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Prvotni pad od 15,5 posto prijava kompenziran je rastom u promatranom razdoblju nakon lockdowna od 34 posto. Ovakva fenomenološka dinamika je razumljiva i predstavlja svojevrsnu presliku pandemijske stvarnosti. Tijekom lockdowna sve se usporilo pa tako i rad kaznenopravnog sustava i sustava socijalne skrbi, a žrtve su bile suočene s problemom otežanog prijavljivanja nasilja zbog dijeljenja životnog prostora s nasilnikom 24 sata na dan. Nakon “otvaranja” dolazi do promjene navedenih okolnosti i očekivanog rasta prijava. Identična iskustva dijele i djelatnici udruga koje pružaju podršku žrtvama nasilja u obitelji. I dok su se kontakti s korisnicima koji traže pomoć i savjet zbog pretrpljenog nasilja smanjili tijekom lockdowna, broj poziva i poruka raste nakon sredine svibnja prošle godine. Fenomenološko mapiranje je samo prvi korak u razotkrivanju spone između pandemije i nasilja u obitelji. Kako bi saznali što se uistinu zbivalo iza zatvorenih vrata u obitelji nagriženoj nasiljem i kakav je to COVID-19 bolest kriminogeni čimbenik, upravo provodimo istraživanje na uzorku policijskih spisa u suradnji s Policijskom akademijom, Visokom policijskom školom Ministarstva unutarnjih poslova. 

Dalida Rittossa / snimio: VEDRAN KARUZA

U čemu vidite krivnju za veliki broj slučajeva obiteljskog nasilja? Je li razlog mentalitet, društvo ili partijarhalni odgoj? Jesmo li navikli na nasilje?

– Normativni okvir je jasan po pitanju neprihvatljivosti obiteljskog nasilja i od 2013. godine kada smo primjerice imali 13892 počinitelja prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji njihov broj je pao na 7451 počinitelja u 2019. odnosno na 6259 počinitelja u pandemijskoj 2020. godini. Iako se radi o osjetnom padu i prepolovljenim fenomenološkim znamenkama, ono što zabrinjava jest činjenica da se i dalje broj počinitelja tih prekršaja kreće u tisućama. U Hrvatskoj se još uvijek može govoriti o enklavi obiteljskog nasilja koja je nešto veća od Delnica. Na alarm poziva i činjenica da su u nekim slučajevima počinitelji koristili pandemijske okolnosti i generirali nove oblike neprihvatljivog ponašanja. Osim što su uočeni slučajevi zadržavanja djece pod izlikom da će se dijete zaraziti COVID-19 virusom kod drugog roditelja, naša istraživanja su pokazala kako su neki počinitelji dovodili u kontakt djecu s oboljelim osobama kako bi psihički ugnjetavali članove obitelji. Zašto je tomu tako? Zašto je kriminološki mozaik prošaran novim pojavnim oblicima nasilja u doba pandemije? Zašto smo i daje nasilni u odnosu na one s kojima bi emocionalnim, moralnim i životnim vezama trebali biti najpovezaniji? Obiteljsko nasilje jedan je od najkompleksnijih društvenih fenomena današnjice i odgovor nikako nije jednoznačan. Osobno smatram da odgovor leži u svim uzrocima koje ste upravo navela i uistinu me brine naša sklonost da za jedan tako zamršen fenomen rješenje pretežito i gotovo jedino tražimo u kaznenom pravu. Bojim se da su različite građanske inicijative kaznenom pravu na pleća bacile preveliko breme koje ono samo ne može nositi. Pomalo je iluzorno očekivati da će kažnjavanje riješiti problem nasilja, a da se pri tom problem patrijarhata i rodne nejednakosti ostavlja postrance. Erozija osobne moralne odgovornosti i pojava nonmenefregizma, talijanske inačice našeg “Ne bum se štel mešat” je još jedan podbačaj zbog kojeg će obiteljsko nasilje i dalje biti dio naše stvarnosti.            

Bi li uvođenje femicida u Kazneni zakon doveo do bolje kontrole nasilnika, jer žrtve obiteljskog nasilja su najčešće žene?

– Iz saborskih klupa doista smo mogli čuti zahtjeve da se u budućim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona femicid uvrsti u oblike teškog ubojstva. Bojim se da ovakav jedan zahtjev pokazuje nerazumijevanje problema koji je pred nama i da smo opet izloženi retorici zagovaranja traženja rješenja unutar kaznenog prava bez aktiviranja drugih konstruktivnih mjera. Pojam femicida skovan je u 19. stoljeću i od tada mu se pripisuje različito značenje. Iako je u početku označavao čin lišenja života žene, ova jednostavna definicija s vremenom je nadograđivana i danas je prerasla u konglomerat okolnosti vezanih uz radnju, posljedicu, status žrtve i počiniteljeve motive. Neki teoretičari idu toliko daleko da pod femicidom podrazumijevaju i rodno uvjetovano čedomorstvo te samoubojstvo žene koju je počinitelj ranije zlostavljao ili samog počinitelja koji si oduzima život nakon što je lišio života svoju primarnu žrtvu. Kao nedovoljno jasnom pojmu, femicidu nema mjesta u katalogu inkriminacija jer bi se time narušio zahtjev određenosti iz načela zakonitosti. Svakom građaninu Republike Hrvatske mora biti jasno koje ponašanje predstavlja kazneno djelo i koja je sankcija propisana za takvo ponašanje. Drugi razlog protiv uvođenja femicida u Kazneni zakon leži u činjenici da je takav potez u cijelosti suvišan. Naime, i prema trenutno važećem Kaznenom zakonu, onaj tko ubije ženu iz mržnje zbog njezinog spola ili rodnog identiteta, počinitelj je kaznenog djela teškog ubojstva.