Postoje događanja koja su političarima posebno draga, mjesta gdje se posebno vole pokazivati. Jedna od njih su sasvim sigurno velika gradilišta na kojima se izvode infrastrukturni radovi. Oni koji će promijeniti tok povijesti. Ništa čudno. Tako je još od Rimskog carstva ili Napoleonovih osvajanja koji su upravo izgradnjom prometnica pomicali granice svog utjecaja. Političar na značajnoj građevini takvog tipa šalje poruku kako je upravo on taj kome treba zahvaliti otvaranje novih, sasvim drugačijih i dakako znatno ljepših stranica budućnosti.

Vole dakako i sportsko-zabavne manifestacije koje, u dobrom ozračju, privlače veliku pažnju stanovništva. Koje i samo u njima uživa. A kad je Hrvatska u pitanju, postoji još jedan specifikum: povijesne viteške igre s konjima i konjanicima rijetkih vještina. Dakako, riječ je tu prije svega o sinjskoj Alci, ali i, posljednjih desetljeća, o Trci na prstenac koja se dva tjedna nakon Alke organizira u nevelikom Barbanu. Što je to dakle u hrvatskom političkom biću koje će mrtvo-hladno na neke jako važne obljetnice i okupljanja poslati niže rangirane državne tajnike, iako bi bio red da se na njima pojave oni sami, prvokategornici dakle, ali će se zato – zbijeni u ozbiljna odijela, košulja zakopčanih do zadnjeg dugmeta i s kravatama čiji su pravilni čvorovi maksimalno zategnuti bez obzira što su oko njih kolovoški toplotni udari – uredno smješkati iz prvih redova montažnih tribina Alke i Trke? Što je dakle to što političare tjera da se pojave na tim manifestacijama, krenuli smo, svega dan prije početka subotnje Trke za Viticu, istražiti u Barban. Odgovore smo pak potražili kod Dalibora Pausa, načelnika općine Barban od 2017. godine, te lani od 11. rujna i predsjednika IDS-a.

Prijateljska atmosfera

– Mislim da je mogući odgovor u onom što i sam doživljavam na našoj Trci: riječ je o izuzetno ugodnoj, prijateljskoj atmosferi, o jednom posebnom ozračju koje je svima drago, pa tako i najznačajnijim političarima. U Barban nam uvijek dolazi i najviše izaslanstvo sinjske Alke, s kojim njegujemo odlične, prijateljske odnose, ali ipak je kod ove dvije naše manifestacije riječ o bitno drugačijim događajima, pojašnjava nam Paus dok prolazimo kroz središte Barbana. U susret nam dolazi mnogo ljudi, pa tako i dva konjanika – Gvido Babić i Milio Grabrović. Zaustavljaju se i s Pausom pretresaju zadnje organizacijske dvojbe, da bismo kasnije ušli u sjajni, multimedijalni centar Trke na Prstenac koji nikog ne može ostaviti ravnodušnim. Uz čitav niz povijesnih fakata, tu je i dugački hodnik opremljen nizom elektronsko-dizajnerskih rješenja koja, dok se njime prolazi, stvara utisak kao da ste upravo vi taj konjanik koji pokušava pogoditi centar prstenca.

– Svi povezuju Alku i Trku, ali to u velikoj mjeri nije točno. Alka se trči u čast velike vojne pobjede i kao takva donosi i jednu iznimno značajnu disciplinu. Trči se neprekinuto stoljećima, dok mi iz Barbana za novu pojavnost Trke imamo zahvaliti riječkom povjesničaru Danilu Klenu koji je 1975. godine na jednom skupu u organizaciji Katedre Čakavskog sabora iznio zanimljive podatke o Trci na Prstenac. Ona je, kao dio tada raširenih zabavnih viteških igara održavanih uz pojedine svetkovine, u Barbanu nastala 1696. godine. Nažalost, zapisi o njezinom kontinuitetu su šturi, može ju se pratiti, kao i njezine slavodobitnike svega nekoliko godina, tako da je istina riječ o povijesnoj manifestaciji iznimne starosti, ali i diskontinuiteta do 1976. godine, pojašnjava nam Paus.

Dakle viteštvo i spretnost, ali i slava koja sve to prati. Možda je upravo u tome odgovor. Čemu samo »dosadna« demokracija i još gori novinari koji poput obada napadaju političare na nekim okupljanjima koja sa sobom donose i niz neugodnih pitanja, kad je je u Sinju i Barbanu sve tako lijepo. Kad se svi vole, kad nema razlika u političkim bojama, kad je svima tako – ugodno. Nije li ipak da tu postoji, kod svakog od naših političara, i poneki apsolutistički gen koji ne pronalazi zadovoljstvo na »običnim« događanjima.

– Trku su izmislili feudalni vlastelini kako bi podanike malo opustili i zabavili, maknuli ih iz svakodnevnih života što sa sobom donose čitav niz problema. Malo zaborava u jednom zabavnom danu. Možda je tu odgovor jer ja se primjerice, unatoč svojim funkcijama, uvijek osjećam sasvim – obično, pojašnjava nam Paus.

»Običan« život

Iako, dakle, viteški Barban broji manje od pola stoljeća, sutra je 47. izdanje obnovljene Trke, u zadnjih dvadesetak godina i on je postao neizbježnom pozornicom najviše politike.

– Trku na prstenac popratili su svi hrvatski predsjednici osim Franje Tuđmana. Dolazili su nam Mesić, Josipović, Grabar Kitarović, kao što nam u funkciji predsjednika države sutra dolazi i Milanović. On je dolazio i u drugim ulogama, tako da je riječ o velikom prijatelju Trke. Ali, da ne bi bilo nekih političkih primisli kako neke preferiramo, neke ne, prvi nam je put 2016. godine došao i današnji premijer Plenković i to neposredno prije nego će premijerom postati. Bio je tu i nekadašnji premijer Tim Orešković, da skratim – u Barban su dolazili svi najznačajniji hrvatski političari unazad dva desetljeća. Uostalom, sutra nam uz predsjednika države dolaze još i ministrica turizma Nikolina Brnjac kao i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković. I da vas preduhitrim u vašem pitanju – da, doći će nam i Ivan Jakovčić, najdugovječniji predsjednik IDS-a. Rekao sam vam – nema političkih razlika dok je Trka, svi smo tada koncentrirani na natjecanje, na zabavu, na ugodnu atmosferu koja nas okružuje, pojašnjava nam Paus.

Foto S. Drechsler

A nama se, dok ispijamo kavu u središtu zbog Trke silno užurbanog Barbana, kristalizira samo jedno pitanje – pa zbog čega niste takvi i kad je opći interes građana u pitanju. Čemu podbadanja i podmetanja, čemu svađe i brutalni okršaji, silno bolne, pa i necivilizirane uvrede, kad je »običan« život u pitanju?!

– Opet vam kažem – nisam za takvo pitanje kompetentna osoba jer ja naprosto nisam takav. IDS nije godinama imao skoro nikakvu ulogu na razini općinske vlasti u Barbanu. S obzirom na to da me, unatoč mojoj profesorskoj karijeri koju sam ostvarivao u Puli, politika itekako privlačila, 2013. godine sam postao jednim od dva IDS-ova vijećnika u Barbanu, četiri godine kasnije, a to sam i danas, načelnikom općine. Bez spletki i smicalica, uvijek u duhu univerzalne pravde za svakog čovjeka ili nekog od 2,5 tisuća stanovnika moje općine. Politika je za mene poštovanje i provođenje zakona na dobrobit građana, jednako za sve. Uostalom, općina Barban ima proračun od samo osam milijuna kuna, ali nemamo puno nezaposlenih stanovnika. Općina je kakvom je učinimo, a političari trebaju biti tu kako bi osigurali najbolje moguće uvjete za građane, ne za sebe, pojašnjava nam Paus.

I još nas jednom zbunjuje. Iako istinski progovara o sebi, ne prati ga baš nikakav krimen koji bi povezivao bogaćenje na osnovu političke funkcije, član je IDS-a kojeg unazad nekoliko godina prati baš takav glas: uđi u IDS da bi se obogatio. Manipuliraj istarskom zemljom za osobnu korist, ukratko.

– Generalizirate, novinari su tome ponekad skloni. Ne bježim od činjenice da je u IDS-u bilo velikih propusta kao i ljudi koji su to omogućili, ali golema većina s time nema baš nikakve veze. Koja je krivnja recimo načelnika malih općina koji su u svim svojim naseljima urbanističkim planovima omogućavali širenje građevinskih čestica. To vam je uostalom i dio demografske politike: dozvoli da djeca uz roditeljsku kuću sagrade svoju i tako ostanu živjeti u mjestu svojih predaka. Istina, povećanja broja graditeljskih parcela mogla su uroditi i njihovom prodajom što se ogleda u tome da je u Istri danas i na desetke kuća za odmor, ma kako one izgledale i ma u kakvoj funkciji bile. Vidite, i sam Barban, iako nije riječ o turističkom mjestu, ima više od 300 takvih kuća, a da baš nitko iz IDS-a, kao ni sama ta stranka, za to nisu krivi. Urbanistički zakoni jesu manjkavi, no ni za to nije kriv IDS već najviša zakonodavna tijela Hrvatske, Vlada i Sabor. Kažem i ne bježim od odgovornosti IDS-a za propuste koji su uostalom i doveli do nepovjerenja građana, ali sam protivnik silne kriminalizacije stranke i njezinih članova. Jer to naprosto nije istina, žestok je Paus u svom viđenju današnje političke slike IDS-a, pa i same Istre.

Turistička atrakcija

Koliko god da nam osnovni cilj posjeta Barbanu uoči same Trke na Prstenac nije bila politika, nekako se nametnula sama od sebe. Pomalo nam je i žao zbog toga, ma koliko smo i sami odmah pali u »političku vatru«, jer ova je manifestacija, a nosi i ponosni status nematerijalne kulturne baštine Hrvatske, i iznimna društvena kao i turistička atrakcija. Tom je stavu potvrdu dao i bračni par Austrijanaca iz Beča kojima je, dok su čekali otvorenje muzeja, sam Paus dao pojašnjenja značenja Trke kao i onog što u Barbanu mogu očekivati u subotu i nedjelju.

– Vidite, koliko i kako god pisali, Barbanština i čitav ovaj dio Istre nisu preizgrađeni, nisu predani u ruke nekontroliranom bujanju turizma i svakako imaju šansu za vrlo odgovorni razvoj u budućnosti. Čitava se slika o nama stvorila na osnovu vodnjanskog priobalja što je, opet, nepotrebno generaliziranje. Većina Istre je u jednom normalnom i kvalitetnom razvoju što su pokazale i pobjede naših kandidata u Rovinju, Poreču, Novigradu ili Labinu. I to s velikom razlikom, odmah u prvom krugu. Uostalom, koliko god župan ne bio iz naše stranke, imamo većinu i u Županiji. Zbog čega ne bi tako ostalo, pita se Paus.

Da, donekle izvučeno iz konteksta i djeluje tako. No istina ipak jest da je IDS izgubio velik broj jedinica lokalne samouprave i da ih sam na budućim izborima sasvim sigurno neće moći vratiti. Dolazi nam neupitno vrijeme sasvim drugačijih promišljanja u pogledu političkog koaliranja koje će oblikovati »vlast« u budućim vremenima. A baš kao potvrdu takvog razmišljanja podastiremo i listu nedjeljnih gostiju. Lijevo krilo, koje je napravilo značajan korak prema centru, predvođeno je Zoranom Milanovićem, u centru je moćni HDZ-ov dvojac Brnjac-Jandroković s punom podrškom premijera Plenkovića, a dolazi i Ivan Jakovčić, osoba koja je stvarala IDS, ali danas i osoba o čijoj se političkoj karijeri vode brojne polemike, te na kraju njihov domaćin Paus, čovjek besprijekorne prošlosti ali silno teškog zadatka vraćanja povjerenja najznačajnijoj istarskoj stranci svih vremena.

– Što god vi insinuirali, uvjeren sam da IDS neće trebati značajne koalicijske partnere kako bi nakon budućih lokalnih izbora formirao vlast na pojedinim prostorima, samouvjeren je Paus.

Ne da ih neće trebati, neće ih možda imati ni s kime slagati. SDP se na nacionalnoj razini raspolutio i u dobroj mjeri minorizirao, k tome s velikim se odiumom ograđuje od IDS-a, Možemo! je zaživjelo samo u Pazinu, pulska NL Filipa Zoričića također ima jasan stav o IDS-u koji kaže »nikad s njima«, a koalicija s HDZ-om, ma kakav on bio danas, i dalje u Istri ima silno breme ni malo lijepih uspomena na prošla vremena.

– Koalicije su još uvijek daleka budućnost. Generalno, politika evoluira. Dolaze nova vremena i novi ljudi. Neminovno je da će doći i do preslagivanja političkih kockica, do drugačije komunikacije pa i povezivanja što je u osnovi jako dobro. S druge strane, u Istri će IDS, a na tome jako ustrajno radimo, biti i dalje najjača stranka. Nije stoga pitanje s kim ćemo mi, nego tko će s nama. Pa ćemo o tome odluku donositi mi, ne ljudi iz drugih stranaka, zaključio je naš, iznimno ugodni razgovor Dalibor Paus, političar kojeg bi neke buduće povijesne čitanke mogle definirati kao – značajnog reformatora IDS-a i političke slike cjelokupne Istre. A do tada, pustili smo ga na miru. Uživanje u viteštvu na trkalištu i na tribinama, šarenih političkih boja, ugoda je koju čak ni novinari ne smiju – pokvariti.