Pred kraj 2020. godine Baniju je pogodio strašan potres. U centru Petrinje, pred televizijskim kamerama, rušile su se kuće. Te kamere ulovile su tad i Ivančicu Marčinko Kudlek kako spašava živu glavu dok se strop njezinog frizerskog salona ruši.

Tih dana smo se s Ivančicom upoznali, makar bi bilo stoput ljepše da nas je, primjerice, spojio mir i priroda na njenom OPG-u u Nebojanu, ili koja partija paintballa.

Ivančici smo se dali među prvima ošišati kad je ponovo proradio njezin frizeraj u montažnom objektu, a kad je tako, onda je logično da nam je veselje bilo čuti kako je u Nebojanu, tamo gdje je srušiti valjalo kuću stradalu u potresu, niknula nova, montažna kuća.

Treba to vidjeti, treba put Banije da se vidi ima li išta od te obnove tim više što se čini da je spora da sporija i ne može biti.

U potrazi smo za kućama što se obnavljaju, grade, podižu na ruševinama. Na put se kreće pomalo nevoljko i skeptično, jer tko će naći iglu u plastu sijena kad evo tiskovine pišu da oko pet tisuća ljudi na Baniji još uvijek živi u kontejnerima i da će tako i treću zimu dočekati.

Ivančica je jutrom na poslu, do Nebojana ćemo u rano popodne, pa nas upućuje ona na cestu što vodi od Petrinje put Gline, tamo gdje na tabli piše Župić jer se i tamo kuća gradi.

Nije da joj ne vjerujemo, ali svejedno je skepse koju na tren razbijaju radovi na mostu pred ulazom u Petrinju, tamo gdje piše Brest.

Na mostu od prosinca prošle godine radi tvrtka Spegra d.d.o. specijalizirana za izvođenje specijalnih građevinskih radova.

Investitor su Hrvatske ceste. Antonio Marinac je voditelj gradilišta, mlad momak i ugodan. Kaže, ovo što se radi je interventna sanacija mosta Brest koji je, kako kaže, degradiran zbog smanjenog održavanja i dodatno oštećen za potresa.

Radovi na mostu

– Most bi trebao biti pušten u promet početkom listopada, a do kraja listopada bi trebalo biti sve potpuno gotovo, znači i ono što se radi ispod mosta i što ne ometa promet, ali je potrebno napraviti, ističe Marinac.

Mladi Marinac je rodom iz Požege, tu je zbog mosta na Baniji od lipnja, taman da ga, onako k’o »čovjeka sa strane«, pitamo čini li mu se da se gradi štogod po Baniji i obnavlja tim više što je neko vrijeme tu bio i preko zime dok se gradio »Centar novog života«, kontejnersko naselje za poduzetnike.

– Tad, preko zime, jako se slabo gradilo. Većinom su se rušile kuće i raščišćavao teren i zemljišta, a sada se, od lipnja kad sam ponovo došao, vidi da se nešto i gradi i događa.

Možda ne dinamikom i tempom kojem se nadamo, ali nešto se radi. Kamioni nam stalno prelaze preko mosta, automješalice, dizalice, stalno prolaze građevinski strojevi i oprema, kaže Antonio.

Gradnja na mostu i nije loš znak, pa se leti dalje kako je Ivančica rekla, cestom prema Glini. Evo table Župić, sad valja s glavne ceste skrenuti oštro u Križ, a čim se skrene eto ti golema transportnog vozila i na njemu građe što čini konstrukciju krova.

Čini se, na pravom smo mjestu. Potvrđuje nam to i Miljenko Ranogajec, voditelj gradilišta. Pred nama kuća, nova, malo fali da posve zgotovljena bude.

– Dva tjedna je prošlo od montaže. Unutra je i grijanje, glazura, voda, pokrov napravljen, fasada danas kreće. Za tri tjedna kuća je useljiva, »bombardira« nas Ranogajec.

Tri tjedna da se kuća napravi!? E da, tako to radi tvrtka »Jedinstvo« Krapina. Kako!? Tko ih je angažirao!? Otkad su na terenu!? Angažirala ih je država, kaže Ranogajec, a došli bi oni na teren i ranije da nije dugo trebalo da se riješi sva papirologija koja se traži. Šteta da ih birokracija koči, jer kad ovi momci dođu na teren, kuća raste k’o gljiva poslije kiše.

– Jučer smo počeli, a za dva dana je kuća od 50, 60 kvadrata pokrivena, kaže Ranogajec.

Kuća je, pojednostavljeno rečeno, montažna, čine je gotove stijene, laminirano drvo… Tako to ova tvrtka radi škole i dječje vrtiće u Njemačkoj gdje mahom i posluju. U tvrtki radi skoro 800 ljudi.

– I isplatilo vam se doći na Baniju?, pitamo.

Ranogajec se na to smješka.

– Ili je domoljublje!?, velimo.

– Više domoljublje, na to će Ranogajec.

Malo stručnih ljudi

Za sad su dva objekta započeli graditi na Baniji, a bit će ih, kako kaže Ranogajec, 30-ak. Ostalo je pitati ga i to da nam kaže svoje mišljenje zbog čega obnova nije išla i brže.

– Samo birokracija. A što se samih montažnih kuća tiče, malo je za to stručnih ljudi, ističe Ranogajec.

– Gazdarica ovog objekta je, čini se, imala sreće, konstatiramo.

Smije se na to Ranogajec. Zato je ozbiljan zato dok sumira kako će u mjesec dana dvije kuće biti praktički useljive, s fasadom, s pokrovom, sa svim.

– Znači, ovo je dobar model, velimo.

– Ovo je fenomenalan model. Ova je kuća vječna, kaže Ranogajec.

Ma, ‘ajmo mi čuti što na sve kaže ona koja će u kući živjeti, u nju preseliti iz kontejnera u dvorištu.

– Dobar dan! Možemo li vas malo gnjaviti?, pitamo.

Pritom se nekako unaprijed ispričavamo što u Križ nismo svraćali onomad kad je grunulo.

– Nitko nije svratio, od štampe, od političara, nitko. Prvo vas moram »oprat«, na to će Đurđa Zuban, što u šali što u zbilji.

Đurđa Zuban je bila medicinska sestra, radila je u Zagrebu na Rebru na odjelu pedijatrije 37 godina. Pokazuje nam što je od stare kuće ostalo, ostatke podruma i terase. Ostao je i uistinu predivan pogled na šume, zelenilo, uzvisine.

– Mi smo gledali u zeleno, cijeli život. Sad kuća malo gleda prema cesti, ali izuzetno sam zahvalna. Sretna sam jako da sam došla na red za obnovu. Evo ja imam i kontejner firme »Jedinstvo«, ali ovo što oni rade s kućom je nevjerojatno, ističe Zuban.

Na dvoji ona da je dobila najbolje izvođače radova u Hrvatskoj.

– Rekli su mi kad su počinjali: »Vi nećete uspjeti slikati ništa koliko mi brzo radimo.« I stvarno su u pravu, smješka se Zuban.

– Dobro, ali ako to ide tako brzo, zašto i naokolo po cijeloj Baniji nije brže, pitamo.

– Problem je u državnom aparatu, kratko i jasno će Zuban.

Sjedamo pred kontejner koji je Zuban uredila tako da se i život u toj jednoj prostoriji čini ugodnim. A opet, teško je i zamisliti kako je kada po »stare dane« moraš krenuti ispočetka.

– Mene vam to više ništa ne dira. Jučer sam proplakala cijelo popodne. Danas me Miljenko pita jesam li sretna kad kuću vidim. Ne, meni je sreća stala 29.12.

Naravno da je kuća bitna, ali meni je stao život 29.12. Taman mi je lijepo bilo u mirovini, počela sam putovati, planinariti i sve mi je to stalo. Nastavila sam, ali ja sve na silu radim, sve na silu radim da ne bih stala zaista, iskreno će Zuban.

– Znači, imali smo sreće s tajmingom, šalimo se.

– O, danas sam super! Jedino što sam pretpostavljala da ću i ovu zimu boraviti kod sina u Velikoj Gorici, pa sve govorim dečkima da uspore s radovima malo jer mi je baš lijepo u Gorici, prihvaća šalu Zuban.

Ono što nije šaljivo jest činjenica da su kuće oko nje ili srušene ili puste dok se obnova čeka. Ljudi odoše, a njoj koja je, kako kaže, sama ostala u divljini, po noći čagalj pod prozor navrati.

– Dobro kad je čagalj. Ali što kad dođe vuk, ili medo, veli.

– Nema ljudi, konstatiramo.

– Nema ljudi. Susjeda i ja same, veli Zuban.

Stoga i ne čudi što je mišljenja da se nikada neće sve posve obnoviti, ne vjeruje u to kad, kako kaže, ni iza Domovinskog rata centar Petrinje nije bio tako i toliko razrušen.

No, ona će kuću, evidentno je posve, dobiti i to skoro. A zna se već sada da nas u proljeće sljedeće godine u to ime čeka fešta s tamburašima. Sljedeće a ne ove, jer je bila uvjerena da se ove godine u kuću neće useliti. A onda je došlo »Jedinstvo«.

– Eto nas na feštu, velimo.

– Ja ću vas zvati!, obećava Đurđa Zuban.

Elem, vidjeli mi kako se montažna kuća brzo diže do krova. Zašto ih onda nema i više u izgradnji? Bili su, kaže Zuban, ljudi skeptični, pa su tražili i traže kuće od cigle.

– Montažne nitko nije htio, ali moja svekrva u Osijeku je dobila montažnu i kuća je izdržala 50 i nešto godina, a sad ju je šogorica uspjela i prodati. Mene i moju djecu će ova kuća izdržati. Tko bi čekao zidanu! Nisam baš ni vidjela zidanih da se nešto kreće, elaborira Đurđa.

Majske Poljane

Iz Križa idemo dalje u potragu za drugim modelima i materijalima. Idemo bogatiji i za jedan dobar građevinski savjet koji kaže: »Ljestvama i dragoj ženi nikada ne okrećeš leđa!«.

Put nas odvede u Majske Poljane, tamo Dragan Dujić, njegov OPG i skoro pa posve dovršena kuća i to drvena. Evo on i sin mu Dražen taman lakiraju nešto, s tim da je Dražen odjeven k’o junaci TV klasika »Breaking Bad« jer je bliže kemikalijama.

– U njega su bolja pluća, pa zato, šali se Dragan.

Evo nas i opet kako stojimo na ostacima stare kuće. Dragan i supruga mu praktički su cijelu godinu tu na svom malom OPG-u, ma kako imaju stambeni objekt u Glini tako nikakva prava ni na kakav novi objekt nemaju makar im je kuća u Majskim Poljanama srušena i makar se on, kako nam kaže, u Glini ne nalazi toliko da ni spavati tamo ne uspijeva.

Da ne bi novinara N1 televizije ni kontejner ne bi dobili. A kuća!? Donacija! Najkraće i najjednostavnije rečeno, dobrotvorka iz Austrije nije mogla vjerovati da netko zida štalu, a kuće nema.

Austrijanka je dala materijal i majstore i ide to pomalo. U ovom kraju se, čini se, do kuće i ne može osim privatnom nekom donacijom, državne obnove tu i nema ili je jedva ima.

– Je li Austrijanka navraćala?, pitamo.

– Nije još, trebala bi tijekom mjeseca kad sve bude gotovo. Ali za vikend ćemo počastiti majstore koji su kuću radili, kaže Dragan, pa nas i on poziva na feštu isto k’o i Đurđa.

Inače, i Dragan na pitanje zašto obnova ne ide brže odgovara isto k’o i drugi, previše je, reče nam, papirologije.

– A što kaže mladost, ima li se zašto ostati u Glini, pitamo Dražena.

– Nema. Od kad je potres pogodio Glinu pogotovo, on će k’o iz topa, a tek mu 23.

Stariji sin Draganov oženio se u Njemačkoj, možda će za njim i mlađi, taman da se onaj plan Draganov, da mu se unuci oko nogu već pomalo vrzmaju, mora mrvu revidirati.

Montažna, pa drvena, a bome evo i jedne zidane! Evo je u Prekopi, na onom križanju što ga pamtimo po kući koju je potres bukvalno složio na tlo kao kulu od karata.

Tu gdje je bila ruševina sada je kuća od cigli, zidana, kojoj malo fali da bude useljiva. Stjepan Vrbanac će u nju useliti iz kontejnera u kojem živi.

Taman je krenuo pojesti štogod prije nego požuri u Sisak, pa smo ga jedva navabili da nam kaže koju rečenicu. Država kuću gradi, obnova je počela prije malo više od mjesec dana i Stjepan je zadovoljan brzinom kojom gradnja napreduje.

Stjepan je baš htio ciglu, no, kako kaže, svatko ima mogućnost izbora. Kuća ima 70 kvadrata, za tri do četiri člana obitelji. A je li moglo brže?

– Ma i ne može brže. Krenite sami kuću raditi, sa svojim materijalom, pa ćete vidjeti, kaže Stjepan.

Velimo mu kako je mlad čovjek, kako će lakše on početi ispočetka.

– Po drugi put, nadopunjuje nas Stjepan.

Ona kuća što se srušila poput kule od karata nastradala je tako i zbog poslijeratne obnove kad su mu kuću gradili na starim zidovima, onima što su se i smrzavali i gorjeli za rata.

Nisu je rušili pa gradili nanovo, pa su se zidovi i tako lako srušili za potresa. Aljkava je, kaže, bila ta obnova. Ova je nesumnjivo kvalitetnija.

Pozitivne stvari

Na kraju puta evo nas na početnoj adresi, u Nebojanu gdje su momci iz Krapine zataknuli barjak na krovište nove kuće Ivančice Marčinko Kudlek.

Išlo je brzo, kaže ona, jer je odlučila da će uzeti suhu drvenu montažnu gradnju. Toj je odluci kumovala i činjenica da joj se u frizerskom salonu za potresa zidana kuća, cigla što puca, rušila bukvalno na glavu.

Rješenje koje kaže da ima pravo na obnovu dobila je lani u studenome. Ove godine u travnju dobila je ugovor o izgradnji.

Onda se krenulo s radovima na temelju kuće, podizvođač je krenuo najblaže rečeno krivim putem, ali dobra nadzornica potencijalnu štetu brzo je zaustavila.

– Nakon toga dolazi izvođač »Jedinstvo« Krapina, došli su i rekli: »Sutra ujutro vam dolazi kuća.« Mislim se ja u sebi – obećanje ludom radovanje.

Nisam puno vjerovala. A to jutro dizalice, radnici, materijal… Po povratku s posla, od osam ujutro do tri popodne, već se vidjela kuća. Ja u šoku. Vidiš da grade kuću kao da je sebi rade, priča Ivančica.

Ida li onda obnova, ili ne ide, pitamo je.

– Ja smatram da to sve ide sporo, to moramo reći. S druge strane sreću je imao onaj tko je pisao neke montažne objekte jer s njima ide brže.

Nije, da se razumijemo, moja kuća prva, prije mene je sigurno započeta gradnja na jedno 50 do 70 kuća. Gdje je zapelo, ja ne znam.

Mislim da nije sve ni država kriva, da su nekad krivi i izvođači. Ali, koliko su i oni krivi kad radnika nema. Firme koje su i dobile poslove nekada nemaju s kim raditi, kaže Ivančica.

Obilazimo s Ivančicom novu kuću. Dobar je to neki osjećaj, a bome i ovdje će skoro čašćenje za radnike taman da se predbilježimo.

Na rastanku nam Ivančica – koja, kako kaže, nema veze ni sa kakvom strankom pa može reći sve što hoće i misli – kazuje: »Ovaj potres je izvukao iz ljudi samo negativu.

I ima puno negative, ali ima puno i pozitivnih stvari samo što od te negative više i ne vidiš ono pozitivno. Nije baš sve u ovoj obnovi za popljuvati.«

I nije. I dade se naletjeti i na dobre neke priče. A opet, moralo je nekako brže i jednostavnije da je malo bliže onom tempu koji smo željeli i želimo još uvijek, pa da se Banija od sveg oporavi.

Na povratku valja opet preko mosta. Marinac nas pozdravlja. Nebo prijeti kišom, u Sisak će turski predsjednik, Vlada ograničava cijene prehrambenih proizvoda….

U centru Petrinje će niknuti osam zgrada

Kad je naputak da se gradilišta traže, onda je i logično da se na svaku dizalicu trza. A kad se trza na jednu, kako neće na njih pet, šest. Petrinja, centar, ozbiljna mehanizacija, podosta radnika.

Tabla na ogradi otkriva da se projekt zove: »Uklanjanje i izgradnja zamjenskih stambenih jedinica u vlasništvu RH na potresom pogođenim područjima.

Iza projekta stoji Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

A ono što se gradi su četiri višenamjenske zgrade u kojima će biti 68 stanova. Zapravo, Lavčević Split ih radi četiri, a druge neke tvrtke građevinske još četiri na susjednom terenu, taman da ih u konačnici bude osam sa 136 stanova.

Propisi su takvi da nam šef gradilišta nije mogao ništa službeno reći. Doznajemo tek da Lavčević Split još četiri slične zgrade radi i u Glini. A doznajemo i da bi u stanove trebali ući ljudi iz kontejnera, vjerojatno u lipnju dogodine. Ovaj tren veseli što se gradi, a tko će i po kojem kriteriju unutra, ostaje nam vidjeti.