Ne bira taj zli potres, ne pita čije je stan i kuća kad ruši, pa je tako srušio i kuću u kojoj je u Petrinji živio Zlatan Tukara. Zlatan je izgubio vid ‘91. godine, slijep je, ma nije to onaj prvi povod da se ode u petrinjsku vojarnu gdje je privremeno smješten i s njim razgovara.
Povod je to što je Zlatan toliko čudesno svestran čovjek. I povod je to što od njega Petrinjca valjda na svijetu nema većeg poklonika Radija Rijeke! Zato ‘ajmo mi redom.

Zlatan, a nije Ibrahimović!?

– A isto sam bio ovisnik o nogometu.

Ja jedva da znam odakle s vama krenuti u priču. Možda ipak od Radija Rijeke.

– Može!

Radio Rijeka, kažete to je najbolja medijska kuća u Hrvata.

– Dapače.

Zašto? Kako?

– Ne snima se pa mogu reći: jedan od razloga su dvije Ive, jedna blonda, jedna nera.

Snima se ovdje u vojarni sve. Ja ću vam to napisati.

– Haha.

Veliki kvizaš

Nego, tu ste u Petrinji cijeli život?

–Ne. Moji roditelji su tu živjeli. Ja sam živio u Zagrebu. Kada sam ‘91. godine izgubio vid, roditelji su me morali dovesti u Petrinju. Sto posto invalid. Na žalost, umrli su mi prije dvije godine. Živim sam, i moram vam reći, tek kad čovjek ostane sam i oslijepi, vidi što je to. Ljudi koji vide ne mogu nas shvatiti. Prijatelja sam puno stekao dok sam vidio, bavio se sportom, radio u sanitarnoj inspekciji, bio glavni u svemu. Međutim, kad sam nastradao svi su na mene zaboravili.

Što smo mi ljudi takvi!?

– Nažalost. Prije je, mogu vam to slobodno reći, bila druga priča, od susjeda do prijatelja na poslu, čak i rodbine, a onda se sve okrenulo. A onda čudo! Za ne vjerovati! Od Petrinje do Rijeke je 200 kilometara, a Radio Rijeka je, uz pomoć dvije voditeljice, organizirala humanitarnu akciju za mene.

Dvije voditeljice, dvije Ive. Kako se ono prezivaju?

– Iva Pavletić i Iva Črnjar, novinarke Radio Rijeke.

Dobro, kad ste vi to i zašto počeli slušati Radio Rijeku? Nije baš uobičajeno da čovjek iz Petrinje okrene skalu na radiju baš na Radio Rijeku.

– Točno! Glavni razlog je bio taj što sam veliki kvizaš. Mnogi su rekli da bi Zlatanu trebalo zabraniti da se javlja na svaki radio. Na Prvom programu HR-a dobivao sam iks puta, na Drugom programu sport i tu sam bio jak. Pa ove lokalne stanice, Petrinja, Sisak… I onda mi je kolega prije deset godina rekao da kvizova ima na Radiju Rijeci. Ja se prvi put javio i, normalno, dobio! Tri dana Opatije!

Eto ga na!

–Tako smo se upoznali. I nikad to nije običan razgovor, onaj »dobar dan, dobar dan«. Prije nekoliko dana sam dao intervju za Radio Rijeku, pozvali su me i rekli u najavi: »Sad će Zlatan nešto izmisliti u svom stilu«. Kad sam se javio, rekao sam: »Iako sam osoba slijepa, znam da su u Rijeci dva bisera lijepa! To su dvije Ive! Donijet ću Ivi buket crvenih ruža, kad na vidiku ne bude njenog muža.«

Ja se samo nadam da muž ne sluša radio.

– Hahaha, nismo se mogli rastati, a da nije bilo cmok, cmok, sto puta u mikrofon. Baci i abbracci!

Posljednji pa prvi

Dobro, ali jeste li počeli radio slušati kad ste oslijepili ili je radio vaša ljubav od ranije?

– Odlično pitanje! Kad sam oslijepio. Prije je na prvom mjestu bio posao, putovao sam puno, a subotom i nedjeljom sport i samo sport. Vjerujte mi, radio mi je bio na posljednjem mjestu od svih medija i slušao sam ga možda samo u automobilu. Međutim, sad kad sam slijep, sad mi je radio jači medij od televizije. Brže izvještavaju. Jutros, konkretno, 15 je do osam, u nas se trese soba, a Prvi program HR-a već izvještava iz Gline i Petrinje. A kad će to televizija objaviti!?

Radio je uvijek prvi, to je istina.

– Inače, na lokalnom sisačkom radiju Quirinus često sam slagao viceve i kvizove. Šarao sam, geografija, sport, politika. Ali, u posljednje vrijeme malo su me mediji razočarali.

A i mene su, pa kud neće vas.

– Nažalost, ima puno nadristručnjaka što se tiče potresa. Ja znam dobro tu problematiku, rođen sam u Banjoj Luci, a sad slušam svaki dan: bit će još dva razorna potresa, pa bit će još šest mjeseci ovako, pa ovo je smirivanje… Odbacujem da je ovo smirivanje, to automatski otpada.

Gdje ste vi bili kad je grunulo?

– Bio sam u kući, sam.

Ne mogu ni zamisliti kako ste se osjećali, kako ste uopće uspjeli izletjeti vani.

– Unutra je sve počelo po meni padati. Naučio sam da mi je najvažnije stati ispod štoka. Išao sam do štoka, ali me bacilo na regal. Ustanem, a ono me baci na vrata. Poplava, cunami, sve su to prirodne nezgode, ali se na njih čovjek koliko-toliko pripremi, može pobjeći. Međutim, nema na svijetu nikad nitko da je rekao bit će potres za minut, dva, pet, za sat, pa da se možeš na to pripremiti. Odjednom vas počne bacati.
Kad sam izašao, morao sam se vratiti da uzmem dokumente. Stojim vani i ne mogu ući u svoju kuću. I onda sam si rekao: »Bože, može potres biti za minut, deset, sat, sto godina!« To se predvidjeti ne može. To je bio prvi potres. A drugi još jači. To je tako nosilo…
Nudili su mi boravak na otoku Krku, ali privremeno. Morat ću kontaktirati kolegice iz Rijeke. Stotinu slušatelja se javljalo, govorilo »naš Zlatko najkomunikativniji, veseo, pun energije«. Plakali su. Iva Pavletić mi je rekla: »Zlatko, da nam je naći za vas smještaj u Rijeci.

Išli bi?

– Bi. Ostavio bih kuću samo da je to za stalno. Da mi je uz neku pomoć do Rijeke doći. Tko zna, možda bi gospodin Obersnel mogao što!?

Metak u glavu

Kako ste nastradali?

– Bio dežuran te 91. godine. Nedjelja, sajam automobila Zagreb, Jakuševac. Kako sam živio u Novom Zagrebu, bio sam najbliži. Obilazio sam oko 20 ugostitelja koji su tu imali štandiće. A pucalo se. Tamo je bila kasarna, pa naša vojska, ZNG. Od stotinu ljudi koji su se okupili jedno 80 posto ih je, vjerujte, imalo oružje. Pogodio me metak u glavu, prostrijelna rana. Dva sata sam ležao u krvi. Kad sam došao na Rebro, rekli su da je pitanje minute. Bio sam 15 dana u komi i onda se probudio, ali nažalost bez očiju. Spasilo me što sam bio sportski tip.

Moram reći i ovo, nema bolesti, nema ničeg što na čovjeka psihički može utjecati kao sljepoća. Ja ne mogu ići u grad, ne mogu cestu prijeći, ne mogu ništa kad sam slijep. Čovjek koji nema jedne ruke, jedne noge, može cestu prijeći, može u trgovinu. Nažalost, prije nekoliko godina vladajuća struktura izbacila je jedan termin, pa slijepe osobe više nisu invalidi već osobe s tjelesnim oštećenjima. Zar to nije apsurdno!? Invalid je onaj koji nema malog prsta, a nije onaj koji nema očiju i ne vidi. On je osoba s tjelesnim oštećenjem. Slušam Radio Rijeku, bavim se pikadom za slijepe, ali ne mogu ništa, ništa.

A pamtite sve iz doba kad ste vidjeli.

– Pitali su me je li gore kad čovjek ništa ne vidi, ili kad tijekom života oslijepi. Ja sam tu decidiran: gore je oslijepiti tijekom života. Imao sam posao, putovao sam kao republički sanitarni inspektor po cijeloj Hrvatskoj. Imao sam teren od Karlovca do Zadra. Poznajem svako mjesto. Volio sam putovati. Subotom sport. I onda samo zamisliti možete kako je kad ste poslije svega vezani za krevet. Po mome to je ipak gore.

Dobro sam fućkao

Nego sport. Nogomet ste igrali, zar ne!?

– Igrao sam nogomet i bio nogometni sudac. Kažu da sam dobro fućkao.

Bit će da ste bili strogi?

– Prilično.

Znao sam!

– Nisam dao prigovarati. Mene su uvijek slali na derbije.

Derbije kojih liga?

– Sudio sam od one posljednje koju su zvali seljačka liga, do druge jugoslavenske lige.

Bome, žestoko. Znači, bilo je tu i divljih terena. Gdje je bilo najgore dijeliti pravdu?

– Znate što ću vam reći, gore je kad igra selo protiv sela nego Dinamo protiv Rijeke, Hajduka. Nema ograde, sa strane stoje ljudi s kamenjem, drvenim palicama, a bilo je mojih kolega koji su i u koprive morali pobjeći. Samo, razlika je nogomet do početka rata i sada. Onda su ljudi bili zagriženiji, a danas jedva nekoliko stotina ljudi bude na utakmici.

Koji vam je radijski sportski reporter pri srcu?

– Dobar mi onaj kojem je svaka druga »preko nekoliko više puta«, Željko Kesovija. A volio sam i Edu Pezzija. Radio mi sve bolje dočara.

Evo, pričamo u petrinjskoj vojarni, tu ste smješteni. Kažete, imate tu sve što trebate.

– Imam. A bojao sam se malo. Služio sam vojsku u bivšoj državi i malo mi je ostala u negativnoj uspomeni. Od spavaonica po 30, 40 ljudi, do hrane i režima. Ovdje je zato, vjerujte mi, savršeno! Nama nas puno u sobi, hrana je takva da uvijek šaraju, pa je malo grah, pa gulaš, pa moj omiljeni bolonjez. Donesu mi jelo, otvore, daju pribor. Dođu do mene pa pitaju želim li prošetati, hoću li na misu, malo do kantine. Imam samo riječi hvale, za vojsku i, naravno, za dvije djelatnice Radija Rijeke!

Nego, ti vicevi, ljubav prema humoru. Sami ih smišljate?

– Jeste li ugasili diktafon? (smijeh)

Nisu valjda svi oni »šporki«!?

– Nisu. Na sisačkom radiju ima puno mojih viceva. Znate onaj kad se Riječanka udala za Dalmatinca, specijalistu za unutarnje organe!? Jednom njega nije bilo kući pet dana. Kad se vratio, pita ga ona je li to bila gužva u bolnici. A on će: »Kojoj bolnici, pa ja sam mesar!«

Nije ni lagao puno.

– Bome i nije. Dođu i vojnici k meni, kažu ajmo Zlatko vic. Kad se čovjek malo nasmije odmah mu je malo lakše, zar ne. A za Radio Rijeku napisao sam i ove stihove za Ivu Pavletić: »Koliko puta moram reći, kad čujem Ivu nema kraja mojoj sreći. Jer, u meni bukti uspomena živa, na dane kad ljubila me Iva. Vrele usne s okusom soli, da l’ me Iva još uvijek voli!?«

Adio bella

Koliko vam je godina, Zlatane? Mlad se činite čovjek.

– 57.

O, pa to je mladost! Čujem da ste osim o radiju, i nekad nogometu, ovisni o još nečem, ili nekom?

– Ima i 20 godina da sam ovisnik o pjesmama Jasne Zlokić!

I koja vam je najdraža?

– »Adio bella«! Pjevači danas niču kao gljive poslije kiše, ali tko može zaboraviti »Skitnicu«, »Ne znam koji vjetar puše«, a dobra je i ona »Krivog sam ljubila«. Krivog, kad nije znala doći u Petrinju.

Što jest jest! Nego, gdje vam je tranzistor?

– Ostao mi doma u potresu. Kad se trese, kad pada sve, čovjek gleda samo kako da živu glavu izvuče. Mobitel je bio prvi, jer da ga nisam uzeo, kako bi Novi list došao do mene. Kad su me ovdje pitali što mi treba, baš sam to spomenuo, da mi treba tranzistor. I da je na njemu frekvencija 102,7!

Što ste od novina čitali prije nesreće?

– Sportske novosti, obavezno, da vidim kakve su mi bile ocjene za suđenje.

I kakve su bile?

– Pa ovisi. Ako si realan i super sudiš, nećeš baš dobit’ osmicu.

Ma gdje ćete bit’ nogometni sudac pa realan i objektivan!? Treba uvijek potegnuti na neku stranu.

– Tako je.(smijeh) Sanjam često nogomet. Nogomet, nogomet, nogomet…

Jeste li Zlatko ili Zlatan? Zovu vas s oba imena.

– Zlatan. Samo, kad je počeo rat u udruzi su jednoj napisali Zlatko pa se to širi. Ali, krsno ime je Zlatan.

Zlatan, a nije Ibrahimović. Nego, da vas samo još nešto pitam, hoće li Petrinja nakon svega moći ozdraviti?

– Teško. Vladajuća struktura samo ceste radi deset godina. Iskopaju, zaborave staviti cijevi, pa opet kopaju.

To su prekopirali od Zagreba.

– Znate što još, naša županija je dosta razvučena, a ceste katastrofa. Prijevoz, prijevoz je najveći problem nas slijepih. Kako doći do Siska, doktora, specijaliste. Teško je to, teško. Kuće su stare. Da mi je samo negdje otići, Rijeka, bilo kamo, da se za sav život riješim tih problema.

Infobox (Nedjeljni krug): ZLATAN TUKARA
na svijetu nema većeg poklonika riječkog radija

Infobox (Okvir):