Zaglušujući tresak bio je sve samo ne neočekivan. Pad potpore Vladi s ljubavnih razina u prvim tjednima mandata kad je praktički dvije trećine birača slalo poljupce ohrabrenja Banskim dvorima gotovo je zakonomjerna pojava i inače, a kamoli u vremenima bremenitima ekonomskom egzistencijalnom prijetnjom. Kad se u taj miks doda zapanjujuća nehajnost bivše vlasti koja jasno namiguje iz makroekonomskih podataka za prvih nekoliko mjeseci ove godine, nekoliko uvijek »popularnih« odluka o nužnim poskupljenjima, te dvije-tri rečenice Radimira Čačića – travanjski tresak potpore Vladi na ispod pedeset posto i mjesečni gubitak cijele petine iste, podignuo je malo koju obrvu. A bit će toga i još, dok stvari ne krenu nabolje (ako krenu), Vladu Zorana Milanovića čeka još dosta mjeseci u kojima će zbrajati minuse u biračkoj potpori (a eno im i Čačić hvali Todorića…). 

    I sve je to uglavnom očekivani i najavljivani scenarij za 2012. godinu, sam Milanović, pa i prvi potpredsjednik, više su puta najavljivali kako će prvo biti gore, da bi nam kasnije moglo biti bolje. Ono što zabrinjava, međutim, ne dolazi iz Banskih dvora. Već sa suprotne strane političkog kompasa.   

Loši gubitnici

    Desnica je, naime, očito loš gubitnik. U nacionalnoj memoriji svakako je ostao skup preko sto tisuća ljudi na splitskoj Rivi iz 2001. godine, kad se vlastima prijetilo silom i zaklinjalo u »naše generale« (što je s njima napravio glavni protagonist skupa Ivo Sanader nekoliko godina kasnije, dobro je poznato). Riva je tad pokazala kako još ništa u ovoj zemlji nije definitivno isključeno i probudila strahove od nekih mogućih novih bitaka, mimo onih na biralištima. 

    Daleko je, međutim, punih 11 godina, ta splitska Riva i činilo se da je gusta atmosfera mržnje kakva se prolamala prema tad službenom Zagrebu jednostavno ostala u dubokoj hrvatskoj prošlosti, u kojoj je ožiljak Domovinskog rata još diktirao ritam političkih procesa. Međutim, možda bi trebalo promisliti još jednom. 

    Ovaj put glavni multiplikator želje loših gubitnika da se vrate u fotelju za koju misle da im prirodno pripada nije sjećanje na rat (mada se ni tog efekta nikako neće odreći), već socijalna situacija – duboka ekonomska kriza trese Hrvatsku već skoro četiri godine, a vrlo je realna opasnost da je otklizavanje EU povuče za sobom još dublje – štogod aktualni stanovnici Banskih dvora pokušavali poduzeti. A kad vojske gladnih, nezaposlenih i u politiku razočaranih građana tumaraju zemljom, onda to zna završiti u… pivnici. Minhenskoj. 

    Što je najgore, čini se da atmosferu ulice ne priželjkuju samo adrenalinski ovisnici suludog doživljaja politike, poput notornog Ivana Pernara. O, ne. Za »ulicom« se već uzdiše na mnogim stranama Hrvatske i neskriveno poručuje građanima kako nije jasno što još čekaju. 

   U zoni sumraka

    Najefektniji spoj »starog i novog«, dakle patriotskog zanosa koji je nekad tjerao Hrvate na demonstracije (i u rat), te željenog socijalnog bunta iz vlažnih snova političkih gubitnika, vidio se u ovotjednom istupu sindikalista Ozrena Matijaševića. Koliko god čovjek mogao imati razumijevanja za poziciju sindikalnog lidera kojeg su em ostavili građani (jer nitko poluozbiljan u ovoj zemlji odavno već sve domaće sindikate ne doživljava ni poluzbiljno), em članstvo njegove sindikalne frakcije (jer su odbili prijedlog za novom peticijom za referendum zbog čega je Matijašević najavio odlazak), ono što on izgovara posljednjih dana kao da je došlo direktno iz zone sumraka. Prvo je na prvomajskom skupu zagazio u nadnaravno izjavom kako se sindikati danas ne bore za tri »osmice«, nego protiv tri »šestice«, da bi u Splitu, na 21. obljetnici prosvjeda pred Banovinom (gdje je tad bila smještena JNA) odlučio zaigrati na povijesno provjerenu kombinaciju nacionalne i socijalne karte (možda ga je razočarao odjek antisotonističke retorike?). 

    »Radnice i radnici Škvera, Jugoplastike, Bobisa, Dalmacijavina, Brodomerkura i drugih poduzeća, nisu riskirali svoje glave da bi nas danas ministri vukli za nos«, rekao je Matijašević dodavši da se »poruka Banovine« ne smije prenositi samo kroz »ovu i slične ceremonije«, jer ona nadilazi povijesne konotacije i poziva ljude da se sami izbore za poštivanje dostojanstva koje im netko degradira i ruši, te na »složenu i oštru reakciju« protiv grubih zadiranja »u naša prava i naše džepove«. »Ona nas poziva da reagiramo na poskupljenja, masovna otpuštanja, gospodarski kriminal, loše pravosuđe, korumpiranu vlast«, kazao je Matijašević. 

    Dakle, Ozren vapi za »složenom i oštrom« reakcijom. 

    Sličnim vapajem se oglasio i drugi igrač sličnog kredibiliteta: HSS (za slabije upućene: nekad bitna hrvatska stranka, povijesno jaka u razdoblju između dva svjetska rata, a koja je prestala biti relevantna početkom 21. stoljeća nakon što je odlučila održati na vlasti Ivu Sanadera i Jadranku Kosor). Predsjednik osječko-baranjskog ogranka ove pitoreskne političke organizacije, Zvonko Pongrac, poručio je kako vladini potezi pokazuju da građane smatra ovcama za šišanje. »Vrijeme istječe, a Slavonija i Baranja bi na jesen, zbog velike neimaštine, mogle izići na ulice«, odapeo je prijetnju Pongrac.   

Crveni miševi

    No, dobro, i Matijašević i Pongrac (čitaj i sindikati i HSS) su pojave s rubnim efektom na društvenu zbilju. A i prosvjedi, sami po sebi, ako su mirni, dio su kvalitete političkog života u nekoj zemlji. No, teško je ipak ne čuti taj potmuli, prijeteći eho splitske Rive iz 2001. godine u svim ovim najavama. 

    A kad se taj osjećaj pridoda javnim istupima medijskog favorita za pobjedu u HDZ-u, Tomislava Karamarka, slika je potpuna. Karamarko, naime, za razliku od svih ostalih kandidata za čelo stranke, kopa nove rovove. Karamarko opet govori o »crvenim miševima«, opet Hrvatsku dijeli na »nas« i »njih«, na one koji su htjeli i one koji nisu htjeli Hrvatsku, na one koji pod petokrakom plešu Žikino kolo u Kumrovcu i ostale, na one koji su bili za »četnički spomenik u Srbu« i ostale (pritom sebe iz potpuno nejasnog razloga stavlja u drugu skupinu, jer je bio u Vladi koja je koalirala sa SDSS-om i izdvajala novac za gradnju tog spomenika)… Ovaj aspirant za predsjedničko mjesto u glavnoj oporbenoj stranci očito smatra da dubina rova, pritom, znači veću garanciju za njegovu političku budućnost. 

    I očito je spreman biti Ivo Sanader novog desetljeća: da nezadovoljnima i nevoljnima objasni ključnu razliku između »onih koji su htjeli Hrvatsku« i »onih koji nisu« i da vrati u javni diskurs gadljivu retoriku sa 11 godina starih demonstracija. Od toga, do novog prosvjeda kojim će se prijetiti crnim vranama, i na kojem će, ovaj put, dominirati ne samo nacionalna, već i nacional-socijalna retorika, nedostaje tek mali korak. 

    A volja za njim je, kako vidimo, prilično neupitna.