On je naprosto osoba koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Koliko mu se jedni dive i iskreno zahvaljuju na svemu što je učinio za hrvatski nogomet, toliko će ga drugi bez ustezanja, čak i bez imalo elementarne kulture, vrijeđati.

Kako god, Miroslav Ćiro Blažević, s koje ga god strane »pretresli«, zauvijek će ostati trener svih trenera. Karizmatična osoba čiji trag u vremenu nadilazi domenu sporta. Tvrdnja da je Ćiro iracionalno »dotaknut« ima uporište u dva mitska elementa što se, dakako, vezuju uz hrvatski nogomet.

Dvije jako značajne godine: 1982. i 1998. Iako se između, u tih 16 godina, dogodio jedan golemi dio povijesti, pa tako i realizacija vjekovne želje za samostalnom hrvatskom državom te silno važnih aktera – od političara do ratnika ima jako mnogo – ipak se u svemu tome kao neobično značajan pojavljuje nitko drugi do – Ćiro.

«Bildanje« tribina

Njegov dolazak u Dinamo 1980. godine, a u Maksimir je stigao s Kantride gdje je s Rijekom imao odličnu sezonu i za sada zadnje riječko proljeće u Europi jer 5. ožujka 1980. na Kantridi je u četvrtfinalu Kupa kupova gostovao Juventus, smatra se zapravo ni manje ni više nego nastavkom – Hrvatskog proljeća. Kako je poznato, društveni proces za većim samoodređenjem Hrvatske u vrlo širokim je slojevima naroda krenuo 1971. godine. I dok je neko vrijeme djelovalo kako će uroditi demokratizacijom cjelokupne Jugoslavije, dogma je ipak prevagnula tako da je 1972. pokret ugušen.

Jedna od uvjetno rečeno dobrih posljedica bio je Ustav iz 1974. godine, koji je bio fleksibilniji po pitanju prava na samoodređenje i odcjepljenje republika, ali sve ostalo bilo je naglašeno – negativno. Ćiro, kao nositelj onog pomalo romantičnog, ali svakako iskonskog srednjebosanskog hrvatstva, djelovao je znatno lukavije, slobodno možemo reći i znatno inteligentnije od političara samih. On je naprosto odmah po dolasku na Maksimiru krenuo – »bildati« tribine. Onom svojom nevjerojatnom sugestivnošću djelovao je na igrače koji su dobivali snagu i sposobnosti znatno veće od onih koje su realno posjedovali.

– Znaš kako im, sine moj, moraš prići i reći prije nego izlaze na teren: vi ste privilegirani! Vi imate privilegij predstavljati klub, reprezentaciju, ovisno o tome gdje treniraš. Oni onda dobiju ponos i odgovornost. I kako god završilo, jedno je sigurno – da će dati sve od sebe, pa i više od toga, pojašnjava Ćiro svoju psihološku pripremu igrača prije izlaska na teren.

Vještiji od političara

K tome, zna Ćiro, itekako dobro zna, da je trener najvažniji dio ekipe. On je, naime, taj koji slaže taktiku, onaj koji odlučuje tko jest, a tko nije među najvažnijih jedanaest odabranih, privilegiranih. Pa kako onda ne dati sve od sebe!

I tako je, te 1982. godine, u sklopu svih mogućih kulturnih zbivanja, krenula i ne samo sportska, nego i nacionalna emancipacija Dinama. U Lapidariju i Kulušiću su se događale najizazovnije predstave pop kulture, nedjeljom kad bi igrao Dinamo dio bi te iste ekipe iz zagrebačkih kultnih rock okupljališta selio na stadion. Postavio je Ćiro te 1982. i dio temelja BBB-a, a ne dolazi bez razlog iz tog vremena ni stih Dubravka Ivaniša Rippera, autora i jedne od najznačajnijih nogometnih pjesama »Dinamo ja volim«, koji u pjesmi »Nogomet« kaže: »A kad tata stavi bijeli šal, mi smo prva fronta, mi smo nacional«.

Foto: Darko JELINEK

Koliko je dakle bilo jasno da Dinamove pobjede – što će na kraju rezultirati i nevjerojatnim osvajanjem titule – imaju mnogo veće značenje od sporta samog, da su one i bitka za nacionalno oslobađanje, ni vlast ni policija nisu reagirali. Jer sukobiti se sa stadionom, vidjelo se to i 13. svibnja 1990. godine, nikad ne završava dobro po vlast koja krene vježbati represiju. Ćiro se dakle pokazao umješnijim, sposobnijim, naprosto taktičnijim od svih političkih elita koje će isplivati tek kad bude sigurno, tamo negdje na Cvjetnicu 1990., kad je postalo jasno kako se jedna politička zajednica ruši, duga konačno izgrađuje.

Silne su nam se analize rojile glavom dok smo lagano klizili prema Kraljevici, točnije Oštru, gdje obitelj Blažević već desetljećima ima kuću. Od lanjske pojave pandemije, supruzi Zdenki i Ćiri ona je i jedini, istinski dom. Ne tek mjesto za ljetni odmor.

Počeo sličiti na Putina

– Jesam, cijepio sam se, nemam baš nikakvih negativnih reakcija i moj je savjet svima isti – cijepite se. Nije ova pandemija šala, baš kao što je u ovom trenutku cjepivo jedina sigurnost da vam se neće dogoditi najgore. Gledajte, pa što mislite, kako bi Ćiro prošao da ga zadesi ova zaraza? Bez obzira koliko se dobro osjećam, koliko se dobro nosim s godinama, vjerujem da bih za nekoliko dana otišao na – drugi svijet.

Miroslav Ćiro Blažević, trener svih trenera i jedna od najpoznatijih, ljubiteljima nogometa i iznimno značajnih osoba najnovijeg doba Hrvatske, sve tamo od 1982. godine. Uvijek nasmijan, spreman za iskričavost svake vrste, za našeg razgovora u njegovom domu u Kraljevici bio je neuobičajeno ozbiljan.

S obzirom da je nedavno obilježio svoj 86. rođendan, kao i 60. godišnjicu braka, nije ni čudna njegova ozbiljnost po pitanju opasnosti što prijeti od COVID-19.

– Ovo što se dogodilo prije nekoliko dana, moja je reakcija na tipično hrvatsko ponašanje. Kad je cjepivo bilo u pripremnoj fazi, većina stanovnika Hrvatske se izjašnjavala protiv cijepljenja. U toj fazi pozvali su me iz Ministarstva turizma i sporta, točnije iz Državnog ureda za šport koji su u meni prepoznavali osobu koja može pomoći u promociji cijepljenja. Kad sam pak nedavno vidio kako je krenula hajka na neke od ljudi koji su se cijepili, također starije dobi, a učinili su to kao preko reda, odlučio sam na svoj način protestirati. Napraviti gužvu s izjavama kako sam se cijepio u Srbiji, kako počinjem nalikovati na Putina jer sam tamo dobio »sputnik«, malo se našaliti s našim mentalitetom, ali i s prekograničnim cijepljenjima, pojašnjava nam Ćiro.

Ekskluzivni podcast

Kad se pak dogodila burna reakcija, ne može se ne vidjeti njegovu radost tom potvrdom kako je i dalje popularan. Što svaka njegova izjava i dalje, unatoč visokim godinama i duljem izostanku aktivne uloge u sportu, izaziva veliku pažnju javnosti. I to ne samo hrvatske, nego i međunarodne.

– Zvali su me sa svih strana, posebno su u tome bili ustrajni mediji iz Srbije. Želio sam u svemu biti uvjerljiv, mada je jasno kako sve to nema veze s istinom. Kažem, najvažnije mi je u svemu bilo ismijati naše licemjerje, i svakako još jednom pobuditi svijest o važnosti cijepljenja jer drugog lijeka protiv ovog zla od virusa nema, pojašnjava Ćiro.

Nakon virusa, razgovor okrećemo u smjeru jednog drugog, vječnog »virusa«. Ne najvažnije sporedne, nego općenito – najvažnije stvari na svijetu, nogometa. Supruga Zdenka koja se, s obzirom na njezinu iznimnu povezanost s Novim listom, koji na žalost dok je u Švicarskoj ne čita jer to ne želi činiti na ekranu nego isključivo na papiru, odmah složila da budemo prva medijska ekipa koja snimanje za potrebe podcasta i sam razgovor za »klasične novine« kao prva ikad učini u njihovom domu. Mi smo dakako bili ponosni jer kad te netko pozove u svoj dom, vjeruje u tebe. Osjećali smo se na neki način jednako kao Ćirini igrači kojima on prije istrčavanja na teren kaže – vi ste ti, vi ste odabrani.

– Nogomet postoji zbog publike na stadionima, zbog gledatelja i navijača. Nikakvog smisla nema ako su tribine puste. Pa vidjeli ste kako je u Krasnodaru na stadionu gdje je igrao Dinamo bilo desetak tisuća posjetitelja. Jasno je stoga da se uz sve mjere sigurnosti, značajno smanjenje kapaciteta stadiona, publiku može i mora pustiti na tribine, naglašava Ćiro.

HNS nije briga za publiku

S čime se dakako i mi slažemo, ali se i pitamo: tko je tome kriv? Tko je kriv da se baš ni sa koje strane ne čuje molba, pritisak na odgovorne kako bi se publiku vratilo na tribine? Zbog čega je u HNS-u i čelništvima svih klubova totalni muk? Zbog čega se svi bore za svoju publiku, od kina i kazališta gdje totalnog zastoja i nije bilo, do kafića i restorana, a jedino je čelnike hrvatskog nogometa za njihovu publiku – baš briga. Je li nam naprosto ovaj COVID zastoj pokazao kako HNS i ostali gospodari nogometa prvenstveno žele nadmetanje samo za – TV prava?

– Griješe, jako griješe jer nema na duge staze nogometa bez publike. Nema. Pitate me zbog čega nitko ne traži povratak navijača? Kako i bi, kad je čelna osoba HNS-a Davor Šuker već dugo vremena u SAD-u. Uzeo je tamo i stan, sve je dulje preko, možda se i preseli, pa što bi se on borio za povratak gledatelja na hrvatske stadione, poentirao je Ćiro.

A i nama dao neka pojašnjenja. Ako ljudi koji na formalno-neformalni način gospodare hrvatskim nogometom nisu u Hrvatskoj, a kako Ćiro tvrdi nisu, je li odgovor u pronalaženju nove čelne osobe HNS-a?

– Ne znam, teško je na to odgovoriti. Do pojave Luke Modrića, Šuker je bio globalno najpoznatiji ne samo hrvatski nogometaš, nego i Hrvat. On je iznimno dobro prihvaćen u UEFA-i i FIFA-i, vrata tih institucija širom su mu otvorena, tako da je teško znati što je najuputnije napraviti, pojašnjava Ćiro.

Brendiranje nogometom

Film se sam od sebe vrti najprije u Englesku, kasnije i u Francusku. Godine su 1996. i 1998. Iako dokazano uspješan, isto što je 1982. učinio s Dinamom, tri je godine kasnije činio i s Prištinom gdje se također živjelo nogomet kroz prizmu politike i bitke za samostalnost, na samom početku rata on je u Francuskoj pa Grčkoj, ali 1992. kad je svetinji Dinamu nametnut naziv Croatia – evo ga Ćiro. I sve onako samozatajan, podređen političkim autoritetima, a vrijeme je to i vrhunaca Franje Tuđmana s kojim Ćiro također – zna.

I kad se već traži tko bi uzeo reprezentaciju, Ćiro je spreman: predsjedniče, ja sam taj! Jer priča je nakon Oluje bila tek na početku. Hrvatska samostalna, ali potpuno nejasna, nepoznata. Kako od nje načiniti brend? Zna Ćiro. S nogometom. Uz dozu naglašenog opreza s Turcima, Danci su ti koji su prvi u povijesti osjetili moć hrvatske nogometne reprezentacije. Francuska i Lyon u kojem se po mnogima dogodila najvažnija utakmica hrvatske nogometne reprezentacije, ona s pobjedom od tri naprema nula protiv Njemačke.

K tome, Ćiro kao spomen na francuskog policajca stradalog u sukobu s njemačkim huliganima, nakon pobjede nad Njemačkom, Francuskoj omiljenoj koliko je to nama istočni susjed, osvaja najprije simpatije zemlje domaćina prvenstva, da bi nakon toga Hrvatska postala apsolutni globalni hit. Šukerov dres je jedna od natraženijih sportskih majica svih vremena. I opet, kako to tumačiti običnim, ovozemaljskim relacijama? Pa ta Ćirina Hrvatska iz ‘96. i ‘98. je istina imala nekoliko izvanserijskih nogometaša, ali i one koji su igrali po bespućima španjolske druge lige. A opet kao skup, kao »vi ste 11 odabranih« Ćiro od njih stvara ekipu koja ruši sve pred sobom. Kako dakle u tim konstelacijama Ćiru tretirati samo kao jako dobrog i uspješnog selektora?

Obožavatelj čokolade

Nakon svih tih globalnih dimenzija, kao i onih koje koketiraju s česticama nadnaravnog, opet smo u Kraljevici i Rijeci. Ćirinim prvim ljubavima.

– Rijeka i općenito Kvarner predstavljaju jedan od najljepših kutaka svijeta. Tu sam upoznao svoju suprugu, a Rijeka me najprije igrački, kasnije i trenerski lansirala u najsjajniju orbitu nogometnog svijeta. Iz nje sam otišao u Švicarsku, s njezine trenerske klupe u Dinamo s kojim sam nakon skoro četvrt stoljeća, u jednom jako nepovoljnom okruženju, osvojio prvenstvo Jugoslavije. Jako volim ovaj kraj i ovdašnje ljude jer su susretljivi, otvoreni i tolerantni, naglašava Ćiro.

Uz kavu, častimo se i čokolatinima. I opet ne bilo kakvim, jer Ćiro je poznati obožavatelj čokolade, nego ručno rađenim, opatijskim, iz Continentalove čokolaterije. Zna Zdenka što Ćiro voli. Iako i u bezbrojnim dijelovima njegove karijere, koja se odvijala i u Iranu ili Kini, da izdvojimo najudaljenije, šest desetljeća zajedništva je čudesno dugo razdoblje razumijevanja posebitosti onog drugog.

Okrećemo se Rujevici. Dobrim europskim rezultatima Rijeke, općenito sasvim solidnoj hrvatskoj ligi.
– Damir Mišković je velika osoba, sjajni menadžer i spasitelj Rijeke. Da nije njega bilo, klub bi završio u stečaju i tko zna gdje bi se danas nalazio. Ono na čemu mu kao trener skidam kapu, iznimna je tolerancija prema mojoj struci, dozvoljavanje da se treneri neometano razvijaju. I s Rožmanom je odlično odabrao, jako mi se sviđa taj mladi slovenski trener, jako dobro radi. Vidite, dok je Mišković od dolaska u Rijeku promijenio svega nekoliko trenera, moj dragi Zdravko Mamić je s njima – napunio autobus! Uspjeh i stabilnost Rijeke kriju se prije svega u menadžerskim i općenito ljudskim sposobnostima Damira Miškovića, temperamentno nam pojašnjava Ćiro.

Predsjedniče, ja sam taj!

Nama se pak nameće logično razmišljanje – kad je tako, kad je Mišković tako uspješan s Rijekom, kad je Šuker više u SAD-u nego u Lijepoj Našoj, zbog čega ne bi sve te svoje osobine i sposobnosti prenio i na cjelokupnost hrvatske nogometne scene. Zbog čega u nekom sljedećem izbornom ciklusu ne bi sjeo na čelno mjesto HNS-a? Na trenutak, Ćiro je zastao, ostao bez teksta, pa se nasmijao…

– Ha, pa je, pa da, na mjestu šefa HNS-a iznad svega treba biti menadžer. Pa i nije ti, sine, ta loša, možda, možda bi nakon svega, u nekom novom dobu hrvatskog nogometa, baš Mišković bio jako dobar kao vođa HNS-a! Koji, kao što vidimo i po osječkoj priči, postaje i međunarodno sve zanimljiviji.
Imao je Ćiro i nekih nikad do kraja razjašnjenih dijelova karijere, ima mrlja koje mu navijači Dinama i Rijeke teško zaboravljaju, a obje su vezane uz nesretno preimenovanje Dinama u Croatiju, ali snaga njegova cjelokupnoga djela, onoga što je učinio za hrvatski nogomet, još i više za njegove navijače, za svu onu domaću i raseljenu Hrvatsku, ipak čine da se te nelijepe epizode potisnu u drugi plan. Pamti mu se, ali ne i – zamjera.

– Publika je ona zbog koje nogomet i postoji. Ona je mnogo više od dvanaestog igrača. Ona je zapravo – razlog igre. Čemu golovi, pobjede i titule ako ne dobiješ povratnu informaciju tisuća i tisuća navijača. Ako stadion ne eksplodira od sreće, uvijek ističe Ćiro.

Stoga – je li ipak riječ o osobi koja je na neki način dodatno »dotaknuta«? Mišljenja smo da jest. Ne mora to biti ništa nadnaravno, može to biti fantastična socijalna inteligencija, ali da zna s narodom, da zna kako ga učiniti sretnim – zna. I ne bi bilo Rusije, srebra i pohoda onolikih navijača da svojedobno, godinu prije Oluje, nije bilo Ćire koji je, pa čak i malo ispod glasa rekao – predsjedniče, ja bih to mogao, ja bih volio pokušati pokazati što kao selektor znam i mogu.