Ako je nešto lako zaključiti o hrvatskoj politici – a da nije klasični produkt kronične intelektualne lijenosti – demagoška i prazna generalizacija o tome kako nam »političari ne valjaju«, onda je to ocjena o stanju unutarstranačke demokracije u političkim strankama.Dokazi o tome godinama pljušte sa svih strana. Možda je ogledan primjer stranka koja je na samoskrivljenom umoru – Hrvatska narodna stranka, koja je godinama predsjednike birala praktički dogovorno, smatrajući kako se radi o efikasnom načinu izbjegavanja stranačkih podjela. HNS je danas razbijen na dvije stranke, koje se trenutno bore oko biračkog tijela veličine cca 1,5 posto glasova. Još gore, u onom dijelu HNS-a koji je trenutno u Vladi, ozbiljno razmišljaju o tome da na čelo stranke vrate Ivana Vrdoljaka, političara koji će zbog svog zaokreta prema HDZ-u s kraja proljeća ove godine ostati trajan simbol neiskrenosti i licemjerja u politici.
Ni u najvećim strankama stanje nije bajno. Štoviše, katastrofalno je.O demokraciji u HDZ-u ne bi trebalo previše pričati mimo inovativnog koncepta jedan čovjek – jedan glas – jedan kandidat, jer, Bože moj, ne bi valjalo članovima pružiti mogućnost da odluče krivo. A tomove o tome bi mogla ispisati i bivša predsjednica te stranke, premijerka koja je potpisala pristupni ugovor o ulasku Hrvatske u EU – Jadranka Kosor. Ona se nije slagala s politikom koju je vodio njen nasljednik na vrhu HDZ-a, Tomislav Karamarko, pa je po starom demokratskom običaju izbačena iz stranke. Novi HDZ, demokratskog i proeuropskog lica Andreja Plenkovića, nije ni pomislio na to da je pokuša vratiti.
U SDP-u je situacija s unutarstranačkom demokracijom bila neloša, makar u teoriji. Predsjednika stranke su u više navrata doista birali članovi, biran je čak i kandidat za predsjednika Republike i izgledalo je da se u SDP-u okuplja kritična masa onih koji bi dodatno demokratizirali i načine na koji se biraju ostala unutarstranačka tijela, uključujući i kandidate na izborima. U praksi su, međutim, stranačka tijela i dalje činile debele naslage apartčika i političara bez pretjerane hrabrosti da dovode u pitanje službenu liniju politike SDP-a, pa je stranački vrh često izgledao tek kao skup potpore trenutnom lideru (bilo Račanu, bilo Milanoviću), a ne kao forum demokratske rasprave. Na tu odrvenjenost i poslušnost baš i žele udarati oni koji bi dodatno demokratizirali odnose u SDP-u.
Kako je neuvjerljiv Bernardićev dosadašnji rad ipak uspio iziritirati dio članova vodstva stranke toliko da se javno pokrene rasprava o njegovoj poziciji, SDP se zatvorio poput ježa, uz škrgutanje zubi predsjednika i njegovih ljudi, o tome kako više neće biti unutarstranačkih rasprava u javnosti i kako se politika SDP-a neće voditi javno. Uz dvije opomene pred isključenje radi se o očito divnom, demokratskom i inkluzivnom razvoju stanja u stranci. I to poticanom i provođenom od strane baš onih u SDP-u koji su Zoranu Milanoviću najviše zamjerali – autoritarnost.
Sistemska greška
Loši rezultati stranke pod vodstvom Davora Bernardića, a pogotovo njegov osobni rejting za koji je margina statističke pogreške ogromno, zeleno prostranstvo, s granicama koje se gube na horizontu, kao i aktualna ne-baš-demokratska skretanja mladog lidera, naveli su, međutim, mnoge da zaključe kako je greška sistemska. Kako je izbor stranačkih čelnika na način da o njima glasaju svi članovi stranke jednostavno pogrešan put, koji zapravo slabi stranke i smanjuje njihove izglede na bilo kakvim općim izborima, na kojima pravo glasa imaju svi građani.
Neelektabilan – doslovan je prijevod engleske riječi unelectable, koji se često vezuje za političare koje vole unutar vlastite stranke, ali koji iritiraju ostatak biračkog tijela. Ta riječ i ocjena vezivala se donedavno poput kugle oko noge Jeremy Corbynu, osebujnom lideru britanskih laburista, kojima se predviđao potpuni krah na prvim sljedećim izborima. Toj priči povjerovala je i šefica britanskih torijevaca, Theresa May, koja je ionako bila premijerka, ali htjela je iskoristiti činjenicu da su neoprezni laburisti, umjesto nekog neoliberalnog trećeputaša blairovskog tipa, koji bi »pecao« i birače centra, izabrali neelektabilnog Jeremya. May je kanila pojačati većinu njene stranke i tako s osnaženim mandatom krenuti u pregovore o Brexitu.»Ludi Jeremy« doista nije pobijedio, ali je ostvario takav rezultat da je May danas na vlasti zahvaljujući nategnutoj koalicijskoj većini, postala predmet sprdnje u britanskoj javnosti i da su joj, zapravo, već krenuli – odbrojavati.
Elektabilna Hillary
U SAD-u birači demokrata nisu htjeli poći tim putem, pa su umjesto »ludog Bernija«, strastvenog ljevičara Sandersa koji je ušao u finale borbe za predsjedničku nominaciju, izabrali »elektabilnu« centristkinju Hillary Clinton. Sanders bi otuđio birače centra, bila je osnovna zamjerka živahnom Berniju oko kojeg se okupila prava sljedba mladih zabrinutih za svoju budućnost u neoliberalnom »raju«.Danas je predsjednik SAD-a Donald Trump.Ova dva primjera dosta jasno ukazuju na osnovnu logičku pogrešku kad se govori o potencijalnom problemu direktnog izbora političara od strane simpatizera ili članova stranke. A ta pogreška je u domaćim prilikama još golemija.Na posljednje je parlamentarne izbore u Hrvatskoj izišlo 52,59 posto građana s pravom glasa. Ili, još jasnije, skoro svaki drugi birač nije osjetio nikakvu potrebu da ode do biračkih mjesta u nedjelju, 11. rujna 2016. godine.
Nema sumnje da bi neki političar koji je prihvatljiviji članstvu SDP-a ili HDZ-a, nego klasičnom političkom centru i biračima koji mijenjaju svoje preferencije ovisno o ponuđenim programima i kandidatima, ostao bez tih, »centralnih« glasova. Ali, taj bazen je dubok tek nekoliko postotaka. A onih koji uopće nisu htjeli izići na izbore bilo je, eto, 47,41 posto. Ta biračka masa je ona koju može galvanizirati upravo lik poput Corbyna, Sandersa, ili, sa suprotne strane, Donalda Trumpa. Stoga je suludo inizistirati na »dogovornoj ekonomiji« ili »delegatskom odlučivanju« prošaranom šalabahterima.Rezultat toga je uglavnom negativna selekcija političara i lideri s kojima se javnost teško može poistovjetiti. S matematički predvidivim slabljenjem demokratskog legitimiteta cijelog sustava i usponom mračnih politika i političara posljedice čijeg rada će se osjećati desetljećima.Najmanje.Lijek za demokraciju u 21. stoljeću stoga može biti samo – više demokracije.
