Mlada demokracija – e, ta riječ je, vrlo vjerojatno, bila jedna od najiritantnijih u devedesetim godinama (a da nije bila direktno vezana s ratom). Tom floskulom, o tobože nedovoljnoj zrelosti politike i društva pokrivalo se sve moguće svinjarije koje su mogle pasti na pamet tadašnjoj autoritarnoj vlasti Franje Tuđmana i njegove ekipe – od prilično brutalnog gušenja slobode medija do kompletnog srastanja pravosuđa i politike, čije posljedice, hvala na pitanju, osjećamo i danas.

Opet, kad se vidi kakve sve nevjerojatne konstrukcije uspiju proći kao politički argumenti u javnoj raspravi, nije nemoguće zaključiti da je problem u tome da nam demokracija možda još uvijek, ni u 27. godini života, nije sazrela. Da kao vječiti student i dalje u svojoj dječjoj sobi, mota joint dok joj mama kuha ručak i govori da svakako uzme jaknu kad je vani hladno.

Doista, neke bazične demokratske postavke kod nas kao da nisu pustile korijenje. Koliko bazične? Pa evo, prije nekoliko tjedana je na ovom mjestu objašnjavano kako je rušenje kvoruma najnormalnija opozicijska rabota u demokratskim zemljama već više od stotinu godina. U javnost se, naime, tih dana, dok je trebalo nekoliko tragikomičnih tjedana da Sabor išta izglasa, uporno pokušala proturiti teza kakvo je takvo oporbeno ponašanje duboko nedemokratsko i nedomoljubno i kako za održavanje kvoruma nije zadužena samo parlamentarna većina.

Danas? Danas je još gore – danas nas uvjeravaju da su i sami parlamentarni izbori – skupi i nepotrebni.

Berekin Tolušić

Nevjerojatno su to teze, kojima će se jednog dana vjerojatno iskreno čuditi oni koji će proučavati burnu političku povijest ovog doba. Evo, još jednom – izbori nam ne trebaju jer su – skupi.

Prvi je potegnuo ministar regionalnog razvoja i EU fondova Tomislav Tolušić, koji je u TV emisiji Sanjina Španovića »Veto« ustvrdio kako bi Hrvatska samo u njegovom resoru, ako bi se raspisali izbori izgubila – dvije milijarde eura! Još jednom – dvi-je mi-li-ja-rde eu-ra. Srećom pa su pametne i prosperitetne zemlje odavno ukinule izbore, jer kako bi im gospodarstvo preživjelo takav udar?

Malo je, doduše, nejasno kako je moguće da su svi gospodarski pokazatelji, uključujući iskoristivost EU fondova u predizbornom i postizbornom razdoblju prošle i ove godine u vrlo solidnom plusu, iako je i samo konstituiranje novem vlast svojim trajanjem probilo sve rekorde. Također je nejasno i kani li Tolušić povući političke konzekvence svoje uznemirujuće najave do kraja i najaviti bitku za zabranom izbora kao krajnje ekonomski opasne i neracionalne djelatnosti.

No, možda ipak prema ministru ne treba biti prestrog, možda je Tolušić tek šaljivi funcut, koji podbada javnost. Jer, pobogu, čovjek je u istom razgovoru najavio kako HDZ sigurno dobiva i izvanredne izbore, ako bi ih bilo.

Ubrzo je i kroz novine počela kolati teza o tome kako bi izbori bili loši za hrvatsko gospodarstvo, jer bi, argumentiraju, sve stalo. Valja opet samo ponoviti par brojki, jedna je 2,7 posto – toliko je rastao BDP u prvom tromjesečju ove godine, za vrijeme kojeg su trajali pregovori o Vladi, a ona koja je krajem siječnja izabrana je tek krenula hvatati konce (u čemu, usput, do danas nije uspjela). A o tome koliko je gospodarski stabilna i korisna ovakva politička pat pozicija u zemlji više od stotina brojki i kolumni govore prazne ruke ministra financija koji je u Londonu pokušao plasirati državne obveznice.

Devet mandata razlike

Nešto je manje neozbiljna, ipak, priča o tome da bi novi izbori dali vrlo sličan rezultatima onima održanim lanjskog studenog. No, samo malo manje neozbiljna.

Jer, prvo, ako stvar sada ne funkcionira, a ovdje se izraz »ne funkcionira« ne bi trebao pisati velikim početnim slovom, već sa svim velikim slovima, ne postoji drugog izlaza nego opet na izbore. I tako dok se ne odabere neka vlada koja će biti barem donekle stabilna. Primjerice, u Španjolskoj su izbori održani u prosincu. Vlada se nije uspjela sastaviti iako se mjesecima pregovaralo, pa će se jednostavno opet na birališta. Drugog puta jednostavno nema – ako govorimo, jasno, o demokratskom političkom sustavu.

Drugo, izraz »vrlo slični rezultati« u sebi može kriti nevjerojatnu količinu razlika. Ako itko to zna, onda to ovih dana zna Tomislav Karamarko koji bi dao tko zna što da ima makar jednog, ili dva zastupnika više (od ukupno 151 člana ili članice Sabora).

Naposlijetku, priča o vrlo sličnim rezultatima jednostavno ne drži vodu. Po prvoj anketi napravljenoj od izbora na deset izbornih jedinica, a koja je upravo u toku, raspoloženje birača se od studenog nemalo promijenilo – na štetu HDZ-a.

Dosad su objavljeni rezultati za šest izbornih jedinica na kojima je Domoljubna koalicija prije sedam mjeseci osvojila ukupno 36 mandata, a Hrvatska raste 32. Sada je, kad se zbroju mandati stranaka koje su činile te koalicije, 35:30 za ekipu koja je bila okupljena oko SDP-a. Dakle, u šest izbornih jednica je -4 za Zorana Milanovića i njegove pretvoren u +5. To je razlika od golemih devet mandata.

Što bi dao Karamarko da mu je sad tih devet mandata?

Činjenica je da ovakvi rezultati zasad ne bi dali nekoj lijevoj koaliciji sličnih proporcija kao Hrvatska raste čistu pobjedu. Nedostajalo bi još možda desetak mandata, ali vjerojatno bi HDZ-u nedostajalo nedostižno više. Čini se da bi u ovakvom odnosu snaga – a teško je vidjeti što bi se uopće još moglo dogoditi da HDZ-u opet počne rasti popularnost, lijevoj koaliciji ipak trebao Most koji po anketi nakon šest izbornih jedinica ima osam mandata (dva manje nego u studenom) ili Živi zid (šest nakon šest, a sad imaju u Saboru samo Sinčića). No, možda i ne bi.

Ipak, valja još jednom ponoviti (opet bazične stvari) da su ankete tek zamrznuta skica u vremenu. Ono što je vrijedilo za kraj svibnja može se promijeniti do rujna (kad bi, možda, mogli biti izvanredni izbori). No, i ovi rezultati, a pogotovo trend kretanja popularnosti – za što su ankete ipak najbolji alat – pokazuju da bi nova izborna podjela karata doista donijela i drugačije političke odnose snaga u zemlji.

I vjerojatan izlazak iz pat pozicije u koju je zemlju dovela prije svega politika aktualnog vodstva HDZ-a.

Nije, jasno, nemoguće i nelegitimno da se na ovaj ili onaj način trenutno vladajući uspiju presložiti i posložiti tako da se na birališta još ne mora. Ali će se morati, recimo, izglasati državni proračun. Pa onda na lokalne izbore, u kojima Mostovi prvoborci u lokalnim sredinama idu u direktnu konfrontaciju s uglavnom HDZ-ovim kadrovima…

S Karamarkom ili bez njega, s Timom ili bez njega, priča doista ne djeluje pretjerano održivo.