Hrvatska je uvela porez na nekretnine, međutim, na prazne i sekundarne nekretnine, što je bila neka kompromisna varijanta u odnosu na ono što su od nas tražile neke međunarodne institucije. OECD, u koji se težimo učlaniti, u sklopu potrebnih reformi od Vlade je tražio da uvede porez na sve nekretnine, pa i na prvu nekretninu u kojoj se živi, što se izbjeglo, pa je tako prva nekretnina, krov nad glavom, ostala porezno izuzeta. Štoviše, Vlada još i pomaže i potiče kupnju prve nekretnine povratom dijela poreza. Cilj je povećati priuštivost, tako što se s jedne strane porezno želi potaknuti vlasnike praznih stanova da svoje stanove iznajme, a s druge se građanima olakšava kupnja nekretnine za život.

Tržišni kriterij

Tako je, naposljetku, na ideji priuštivosti i smanjenju nejednakosti i u Hrvatskoj, dijelom pod vanjskim pritiscima, proguran ovaj politički nepopularan porez. Pogotovo ga je teško uvoditi u zemljama poput naše, gdje je posjedovanje nekretnine visoko na ljestvici prioriteta i gdje većina kućanstava posjeduje vlastitu nekretninu. Napravio se dakle neki kompromis, no, kako se ono kaže, »daš prst, a traže ruku«.

Preporuku OECD-a Vlada nije do kraja poslušala, vješto se to zasad izmanevriralo, no to ne znači da se pritisci neće nastaviti. Europska komisija u okviru proljetnog paketa Europskog semestra od Hrvatske je zatražila praktički istu stvar kao i OECD. Iako izrijekom ne spominje prvu nekretninu, Komisija navodi da je Hrvatska nedavnim reformama oporezivanja nekretnina poduzela važne korake, ali da je »trenutačni okvir ograničenog opsega, jer se primjenjuje samo na prazne i sekundarne nekretnine te se pretežno temelji na lokaciji i veličini, a ne na tržišnoj vrijednosti«. Dakle, traži se širi obuhvat. Nije dovoljno da se porez primjenjuje samo na prazne i sekundarne nekretnine, već se i tu otvara tema prema onome što ostaje, kao zadnja brana poreznog izuzeća, a to su onda i useljene, prve, primarne ili nekretnine u kojima se živi. Širenje porezne osnovice ovdje je nedvosmisleno, plus uvođenje tržišnog kriterija odnosno cijene, što bi, procjenjuje se, značajno opteretilo dio građana koji primjerice žive u nekretninama na lokacijama koje održavaju visoku cijenu, ali s druge strane imaju niske dohotke. Ipak, Komisija se ogradila »platežnom sposobnosti«.

Različiti modeli

– Uvođenje komponente temeljene na tržišnoj vrijednosti i postupno proširivanje porezne osnovice kako bi se obuhvatio širi raspon nekretnina, uz dužno uzimanje u obzir platežne sposobnosti poreznih obveznika, doprinijelo bi povećanju prihoda i osiguranju pravednije i učinkovitije raspodjele poreznog tereta. Također bi ojačalo poticaje za uvođenje nenastanjenih stambenih objekata na tržište stanovanja, kažu. No, sve to i nije nešto novo.

Porez na imovinu, nekretnine, različito se tretira po zemljama EU-a, ima više modela, pri čemu neki u poreznu osnovicu uključuju sve nekretnine, ali se na prvu, onu u kojoj se živi, primjenjuje primjerice simbolična stopa, ili neki dohodovni cenzus, ili pak do određenog broja kvadrata po članu kućanstva nema poreza, a preko tog broja se plaća. No, kod nas je to »vrući krumpir«. U Sloveniji se primjerice još 2014. pokušalo uvesti sveobuhvatni porez na nekretnine koji bi uključio i prvu, no njihov Ustavni sud to je srušio, da bi se ta tema ponovno našla na dnevnom redu. Cjelovitog poreza još nema, nego se plaća neka varijanta komunalne naknade, što je neki rezidual prošlosti, kao i kod nas. Hrvatska je sada ipak otišla korak dalje, porez je uveden, ali je prva nekretnina, političkom voljom i ekonomskom logikom, ostala pošteđena. No, s obzirom na opću klimu u EU-u, agenda je takva da se ide prema obuhvatu svih nekretnina, a kojim tempom, ovisit će o članicama, tehničkoj spremnosti i političkom trenutku. Kod nas se vjerojatno to neće desiti u tako skoro vrijeme iz više razloga. Još uvijek nema sve potrebne statistike, ni potpune evidencije.

Perfidan pritisak na siromašne da prodaju

Prije novih parlamentarnih izbora nitko neće spominjati porez na dom jer bi to značilo političko samoubojstvo. No, cijene nekretnina i dalje rastu, tržište je malo, ponuda ograničena, a potražnja stiže iz cijele Europe. S jedne strane to radi pritisak na cijene koje postaju previsoke za naše građane, od kojih polovina prima plaću manju od medijalnih 1.282 eura, ali s druge, s obzirom na nagomilani obiteljski stambeni fond, može se iščitati i kao perfidan pritisak da se nekretnine prodaju jer se doslovno neće imati od čega plaćati porez. To je tema na kojoj će se lomiti politička koplja, ako opet ideološke podjele građanima ne uspiju skrenuti pažnju.