Foto D. Jelinek
Most je projekt rođen na desnici. Kuloari govore i o tome da Most ima podršku dijela Katoličke crkve kao i nekih jačih hrvatskih poduzetnika. Međutim, čini se da razlog njihove žilavosti treba tražiti u načinu na koji stranku vodi Božo Petrov
Činjenica da je Most uspio ne samo preživjeti već i jako dobro proći na ovim parlmentarnim izborima otvorila je raspravu je li u Hrvatskoj konačna zaživjela treća opcija koju dio javnosti priziva već godinama. Most se u ovom trenutku čini kao konačno ostvarenje ideje o potrebi razbijanja političkog duopola SDP-a i HDZ-a.
Prije Mosta najbliži uspjehu kao treća opcija bili su Hrvatski laburisti. Riječ je o stranci koju su 2009. godine osnovali disidenti Hrvatske narodne stranke – Dragutin Lesar, Antun Kapraljević i Nikola Vuljanić kojima su se pridružili brojni sindikalisti nezadovoljni činjenicom da SDP nema neki preveliki senzibilitet prema konkretnijoj zaštiti onih koji žive od svog rada. Stranka je iskoristila prostor koji je bio prazan i popunila ga kroz osnivanje prve prave socijaldemokratske stranke u modernoj hrvatskoj povjesti. Vrhunac je uslijedio na parlamentarnim izborima 2011. godine kada su laburisti osvojili čak šest saborskih mandata i to samostalnim izlaskom na izbore. Čak je i na izborima za Europski parlament 2013. osvojen jedan mandat. Činilo se da je pred strankom svijetla budućnost, ali su unutarstranački sukobi na kraju doveli do njenog potpunog sloma. Međutim, gledajući unazad čini se da razlog nestanka laburista nije samo u međusobnim sukobima vodećih članova stranke oko toga trebaju li labursiti postati klasična socijaldemokratska stranka ili se pretvoriti u hrvatsku verziju Syrize ili Podemosa.
Krivi potez
Naime, stvar je u tome da su laburisti naišli i na neke objektivne prepreke koje su im onemogućile rast i na kraju dovele do nestanka stranka kao realne političke opcije. Riječ je naime o tome da salonska medijska ljevice nikada nije prihvatila laburiste. Ponajviše zbog toga što su oni inzistirali na prenošenju sindikalne borbe u političku arenu bez puno okretanja prema apstraktnim temama. Tako da je tu ne samo izostala bilo kakva medijska podrška već je naprotiv s te strane dolazio samo lagani prezir. Dio medije pak povezan s velikim biznisom taracao je laburiste iz sasvim pargamtičnih razloga. Oni su bili jedina neovisna politička snaga koja se protivila nekontroliranoj fleksibilizaciji tržišta rada. Sve se srušilo kada je nakon neuspjeha na europskim izborima 2014. godine ostavku podnio prvi predsjednik i osnivač laburista Dragutin Lesar.
Pravi test za Most će ipak biti sljedeće četiri godine koje će po svoj prilici provesti u Vladi koja će u tom razdoblju voditi Hrvatsku. Most jest kao treća opcija opstao na parlamentarnim izborima dva puta zaredom, ali su oni ipak praktički bili stopljeni u jedne. Uspije li u sljedeće četiri godine Most osim poštenja i dosljednosti proizvesti i kakvu inicijativu koja bi išla korak dalje od često banalnih prijedloga, Most bi mogao opstati. Pravi test ih čeka na parlamentarnim izborima 2020. godine.
Na upražnjeno mjesto potencijalne treće opcije upao je odmah ORaH predvođen disidenticom SDP-a Mirelom Holy. U njima su salonski ljevičari pronašli svoju opciju. Nije se ovdje više radilo o loše obučenim bivšim sindikalistima koji drve o radničkim pravima već o političarki kojoj je osnovni prostor bavljenja bila zaštita okoliša i prirode povezano s borbom za prava svih mogućih manjina. Nitko tu više nije spominjao »dosadne teme« kao što su radnici, blagajnice u supermarketima i kolektivne ugovore već multikulturalizam, zaštitu ugroženih vrsta i takozvane urbane teme ma što to značilo. Medijska je podrška bila silna, tim više što je i Holy jedan dio karijere provela baveći se marketingom i odnosima s javnošću pa je znala itekako umješno korisititi medije. Zbog toga što se nije bavio temama radništva i socijale ORaH nije postao meta medija koji pomno paze da se ništa loše ne dogodi hrvatskim tajkunima. Usto, u to je vrijeme, negdje sredinom 2014. godine u SDP-u bilo na vrhuncu nezadovoljstvo načinom na koji je stranku vodio Zoran Milanović. Kada se sve to složilo na kup sve je bilo spremno da u Hrvatskoj zavlada prava Holimanija u kojoj su Holy kao spasiteljicu vidjeli čak i neki s desnice. Ali kako to već biva s novim političkim opcijama jedna je greška dovoljna da se cijela konstrukcija uruši. A taj je krivi potez bila činjenica da je Holy na vrhuncu svoje popularnosti umjesto da se sama kandidira i pobijedi na predsjedničkim izborima podržala tadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića. Time si je suzila politički prostor jer se definitivno pozicionirala kao osoba ljevice.
Osim toga, tada se dogodilo još nešto na što ni Josipović ni Holy nisu mogli utjecati HDZ je po prvi puta nakon 1997. punom težinom stao iza svog predsjedničkog kandidata. Pa je Josipović izgubio, a cjelokupna se ljevica – birači, medijski djelatnici i članstvo SDP-a – uplašena naletom HDZ-a i Tomislava Karamarka vratila pod skute Zorana Milanovića. Što je pak sve skupa na parlamentarnim izborima 8. studenog 2015. godine dovelo do toga da ORaH ne pređe izborni prag niti u jednoj izbornoj jedinici. Nakon toga stranka se praktički raspala, a napustila ju je i sama Holy.
Lokalna pojava
I dok su se Hrvatski laburisti i ORaH nadmetali tko će od njih postati ta famozna treća opcija, pomalo u tišini u južnim se dijelovima Hrvatske počeo odvijati proces koji je porušio sva dosadašnja pravila u hrvatskoj politici. Mediji istina jesu popratili činjenicu daje na lokalnim izborima 2013. godine dotad nepoznati psihijatar Božo Petrov na izborima za gradonačelnika Metkovića pobijedio neprikosnovenog kralja neretvanske doline Stipu Gabrića Jambu. Bilo je to tada veliko iznenađenje, ali nitko u domaćoj političkoj i medijskoj javnosti nije shvaćao koliki je ustvari značaj tog događaja. Petrov je tada dobio medijsku pokrivenost, čak i simpatije, ali tada se činilo da je riječ tek o lokalnoj pojavi u kojoj su Metkovci konačno izrazili svoje neslaganje s šerifovskim načinom na koji je Jambo vodio grad. Uslijedila je potom i pobjeda Ivana Kovačića u utrci za gradonačelnika u Omišu, dotad neprikosnovenoj utvrdi HDZ-a. Da se nešto značajnije događa javnost je mogla zaključiti iz najava da bi Petrov, Kovačić i neki drugi mlađi čelnici lokalne samouprave mogli krenuti u zajednički projekt koji se zove Most.
Most je nesumnjivo nastao na nezadovoljstvu načinom na koji su lokalni HDZ-ovci vladali svojim gradovima i općinama, posebno u južnom dijelu Hrvatske. I to je već prva razlika između Mosta s jedne, te ORaH-a i Laburista s druge strane. Most je ipak projekt koji je rođen na desnici, iz prosvjeda zbog način na koji HDZ vodi općine i gradove gdje je na vlasti. Politički kuloari govore i o tome da Most ima podršku dijela Katoličke crkve kao i nekih jačih hrvatskih poduzetnika. Međutim, čini se da razlog njihove žilavosti i opstanka na dvama uzastopnim parlamentarnim izborima treba tražiti u načinu na koji stranku vodi Petrov. Odnosno u činjenici da mu kritična masa članova, ali i birača vjeruje da iskreno želi uvesti po promjene u Hrvatsku i da je nepotkupljiv.
