Snimio Ivica TOMIĆ
Papa Franjo nas je u Godini milosrđa želio potaknuti na razmatranje milosrdnog Božjeg lica, kakvo nam se objavilo u Isusu Kristu... Staru latinska uzrečica: »Jedinstvo u bitnim stvarima, sloboda u nebitnima, ljubav u svemu« moglo bi se primijeniti i na društveni život
Riječki nadbiskup Ivan Devčić poručio je u nedjelju na božićnoj misi u katedrali sv. Vida, kako je mnogima kupovanje, trošenje i trgovanje postao glavni način božićevanja, no unatoč takvom pogrešnom odnosu, Božić ostaje čudesna razmjena u kojoj Bog, u zamjenu za ljudske strahove i tjeskobe, grijehe i smrt – nudi nadu, oproštenje, radost i život u punini.
Mons. Devčić je naglasio kako se božićna razmjena, sveti commercium, sastoji u tome da nam Bog, u zamjenu za naše strahove i tjeskobe, grijehe i smrt, nudi nadu, oproštenje, radost i život u punini.
Kao jamčevinu da će tako doista biti, daje nam svoga jedinorođenoga Sina, najdraže i najvrednije što ima. Božić je, kazao je, u tom smislu dramatičan Božji poziv da, kao pojedinci i narodi, počnemo međusobnu razmjenu dobara drugačije shvaćati i prakticirati, kako bismo se suprotstavili nezasitnoj pohlepi za bogaćenjem, koja je ovladala ne samo pojedincima nego i ogromnim masama ljudi. Njih je težnja prema „imati više“, učinila slijepima i neosjetljivima za one koji nemaju ništa ili imaju sve manje, naglasio je riječki nadbiskup Devčić.
Dodao je kako su neki time što se rođenje Sina Božjega označava rječju commercium. pokušavali objasniti običaj kupovanja, trošenja, trgovanja što neizostavno prati božićne dane. Mnogima je u naše vrijeme to postao glavni i jedini način božićevanja, takvima trgovački centri zamjenjuju crkve, a kupovanje i konzumiranje bogoštovlje, upozorio je mons. Devčić.
Ipak, naglasio je, unatoč takvom pogrešnom odnosu prema Božiću, Božić jest i ostaje čudesna zamjena, razmjena, odnosno commercium, ali on to nije na ljudski nego na božanski način. Naime, ljudi razmjenjuju dobra, trguju njima kako bi postali bogatijima, ne osvrćući se često na to što njihovo bogaćenje drugima može donijeti osiromašenje, a razmjena što ju Bog provodi ima za prvotni cilj naše obogaćenje, makar i po cijenu Božjeg „osiromašenja“, rekao je.
Nadbiskup Devčić poručio je da nas Božić potiče na međusobnu razmjenu ljubavi, kakvom nas Krist ljubi te je pozvao nazočne da “se pridruže mnogima koji su svojim nesebičnim služenjem drugima, posebno potrebitima, odgovorili na ono što je Krist prvi učinio za njih i za sve nas.”
U božićnom razgovoru s mons. dr. Ivanom Devčićem, riječkim nadbiskupom i metropolitom aktualizirali smo dva važna sadržaja. Prvo, nepresušnu temu milosrđa i proteklu Godinu milosrđa – što smo od nje osvijestili, mogli dobiti i naučiti, a zatim i neke od tema izuzetne poruke koju je nadbiskup Devčić uputio u povodu ovogodišnjeg blagdana sv. Vida i izbora Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020.
– Godina milosrđa, koja je završila na svetkovinu Krista Kralja, imala je dva aspekta: religiozni i socijalni ili karitativni. Religiozni se odnosio na provjeravanje našeg poimanja Boga, na pročišćavanje naše slike o njemu, na učvršćivanje vjere. Papa Franjo želio nas je potaknuti na razmatranje milosrdnog Božjeg lica, kakvo nam se objavilo u Isusu Kristu. Postoje u Svetom pismu, posebno u Starom zavjetu, mjesta gdje se govori o Božjoj osveti, ljubomori, strogoći. Ali to ne znači da je Bog takav u sebi nego da su ga ljudi, zbog nekih razloga, tako doživljavali. Takvi su se doživljaji sa sve dubljim objavljivanjem Boga mijenjali te se ljudsko poimanje o Bogu sve više pročišćavalo od njemu neprimjerenih antropomorfizama. Rođenje Isusa Krista, Sina Božjega u ljudskom obličju, imalo je u tom procesu odlučujuću ulogu. Rodivši se kao čovjek Isus se objavio ne samo kao Sin Božji nego i kao Sin čovječji. Zbog toga nam je moguće govoriti o Bogu pripisujući mu ljudske atribute, naravno u analognom smislu, i o čovjeku pripisujući mu božanska obilježja, ali opet na analogan način.
Božić nas mijenja
U tom smislu govorimo o Bogu kao milosrdnom Ocu koji je, kako piše sv. Ivan, »tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3, 16). Isus Krist je dakle najveći i najjasniji znak Božjeg milosrđa prema nama, što je vjernicima postalo mjerilom i kriterijem njihova milosrđa prema svakom čovjeku.
Godina milosrđa imala je za cilj to nam upravo jače dozvati u svijest. Dakako, teško se čovjeku mjeriti s Bogom, a pogotovo s njime natjecati u milosrđu i ljubavi. Zbog toga moramo uvijek biti svjesni, uz svu sličnost, i neprevladive razlike između Boga i čovjeka. Drugim riječima, mi se nećemo nikada tako potpuno poistovjeti s Bogom kao što se on u Betlehemu poistovjetio s nama, niti ćemo moći tako radikalno biti milosrdni kao što se on u Isusu Kristu objavio milosrdnim prema nama. Ali to nas ne oslobađa obveze da težimo i trudimo se što više se približiti tom nedostižnom idealu.
Ljubav prema bratu
Kako Bogu odgovoriti na njegovu ljubav, u čemu se sastoji taj odgovor?
– Taj odgovor se svodi na našu ljubav prema bratu čovjeku. Sv. Ivan u tom smislu bez ikakva okolišanja tvrdi: »Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti« (1 Iv 4, 20). Isto misli i sv. Jakov kada kaže: »Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist?
Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi« (Jak 2, 14-17). Prema tome, vjera mora biti djelotvorna, mora se iz dana u dan potvrđivati konkretnim djelima ljubavi i solidarnosti s ljudima u potrebi. To mogu biti siromasi, beskućnici, bolesni i umirući, žrtve obiteljskog ili drugog nasilja, na razne načine društveno marginalizirani.
Kako znamo, Papa Franjo često upotrebljava izraz »društvene periferije«, pod čime podrazumijeva različita područja ljudske isključenosti i marginaliziranosti, gdje se testira naša vjera i uopće humanost. Pritom se ne ustručava vjernicima kao uzor za nasljedovanje staviti samog Boga. Tako je za geslo Godine milosrđa uzeo riječi: »Milosrdni kao Otac«. To znači milosrdni kao Bog koji je, kako smo već spomenuli, radi nas i našeg spasenja predao svojega jedinorođenog Sina. Milosrdni također kao Isus koji je poslušnost Očevoj volji smatrao svojom hranom (usp. Iv , 34), a svoju žrtvu za nas najvećim činom ljubavi: »Nitko nema veću ljubav od ove: da tko svoj život položi za prijatelje svoje« (Iv 15, 13).
Zanimljivo je da nas on pritom naziva svojim prijateljima, iako smo njega i njegova Oca iznevjerili. Time nam je pokazao kako u svakom čovjeku postoji nešto zbog čega ga treba poštivati, pa i ljubiti, ma kakav on prema nama bio. Upravo to nazivamo ljudskim dostojanstvom, koje je zapravo iz vjerničke perspektive ono božansko u čovjeku. U tom smislu nam je zapovjedio: »Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio« (Iv 13, 34). Kako smo rekli, teško nam je dostići tu Božju mjeru ljubavi prema drugima, ali to nam ne smije biti isprika da ne pokušamo na sličan način ljubiti i poštivati jedni druge.
Duhovno-moralna moć
Puno možemo naučiti od poglavara Katoličke crkve: milosrđe kakvo papa Franjo svjedoči, propovijeda, na koje poziva i na širokom planu društva i svijeta, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kako u svezi s time komentirate podatak da je časopis Forbes ovih dana uvrstio papu Franju među pet najmoćnijih ljudi u 2016.?
– To je veoma znakovito. Naime, papa Franjo se nalazi na petom mjestu. Prije njega rangirani su ljudi koji su moćni u materijalnom, tj. u ekonomskom i vojno-političkom smislu, dok je njegova moć posve drukčija. Ona nije ni vojne ni ekonomske ni političke prirode, nego duhovno-moralne. Moć pape Franje izvire iz njegove moralne dosljednosti, iz toga što živi u skladu s onim što vjeruje i propovijeda. Zbog toga ga katolici, ali i mnogi drugi ljudi doživljavaju kao istinski moralni autoritet, i u tom smislu kao moćnu osobu.
Nastavljanje Godine milosrđa
Znamo da je Godina milosrđa završila, ali mnogi ne znaju da se pod nekim vidom nastavlja.
– Točno je da je Godina milosrđa, kako smo već rekli, na svetkovinu Krista Kralja za cijelu Crkvu završila, ali i da se po nekim vidovima dalje nastavlja. Tako se ona u našoj nadbiskupiji nastavlja u Trsatskom svetištu. Naime, iduće se godine navršava 650 godina od dolaska čudotvorne slike Majke Božje na Trsat, koju je svetištu darovao papa Urban V. Budući da se zbog ove obljetnice može očekivati veći broj hodočasnika u svetište, smatrali smo uputnim u njemu Godinu milosrđa produžiti do blagdana Krista Kralja iduće godine.
No, Sveti Otac je 20. studenoga 2016. apostolskim pismom Misericordia et misera (Milosrđe i bijednica) do daljnjega produžio pod nekim vidom Godinu milosrđa za cijelu Crkvu. To se odnosi na ovlasti koje je tijekom Godine milosrđa dao ispovjednicima i misionarima milosrđa. Naime, u buli Misericordia vultus (Lice milosrđa) Papa spominje misionare milosrđa, kojima je zatim na ovogodišnju Pepelnicu, na posebnom slavlju u Bazilici sv. Petra, dao mandat i poslao ih u lokalne Crkve širom svijeta da kao »živi znak« Očeva opraštanja odriješuju »i one grijehe koji su pridržani Apostolskoj Stolici«. Riječ je o kažnjivim djelima, koja su ujedno i grijeh, a za koje je predviđena unaprijed izrečena kanonska kazna izopćenja. Budući da izopćena osoba, između ostaloga, ne može primati sakramente, otpuštanje kazne izopćenja preduvjet je i za odrješenje grijeha u sakramentu ispovijedi.
Ostala najteža kažnjiva djela, koja su inače pridržana Apostolskoj Stolici, u Godini milosrđa mogli su otpuštati i misionari milosrđa u pojedinim biskupijama. Pet je takvih (ne)djela: svetogrdna uporaba posvećenih hostija, fizički napad na papu, biskupsko ređenje bez papinskog naloga, odrješenje sukrivca u grijehu protiv šeste Božje zapovijedi i izravno kršenje ispovjedne tajne. U Hrvatskoj su takva (ne)djela tijekom Godine milosrđa mogli opraštati sljedeći misionari milosrđa: Goran Rukavina, kapucin (Sisačka biskupija), Žarko Lučić, kapucin (Splitsko-makarska nadbiskupija), Božo Vuleta, franjevac (Splitsko-makarska nadbiskupija) i Ante Vučković, franjevac (Splitsko –makarska nadbiskupija).
Ta činjenica veoma ohrabruje jer pokazuje kako mnogi ljudi i u našem vremenu znaju prepoznati i cijeniti istinske moralne i ljudske vrijednosti, kao i one koji ih promiču ne samo deklarativno nego poglavito djelatno, svojim životom. U tom je smislu papa Franjo »znak vremena«, znak koji pokazuje da za ovaj svijet još uvijek ima nade, usprkos mnogočemu što je poriče. Papa Franjo svjedoči da nadu i spas treba tražiti u moralnoj i religioznoj obnovi čovječanstva, što mnogi, kako vidimo, prepoznaju i cijene. Ali ima i onih za koje je on »znak osporavan«, kao što je i Isus sličnima bio »znakom protivljenja«, zbog čega su ga i uklonili iz svoje sredine.
Prostor slobode
Želim Vas pitati i o izboru Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. O tome ste progovorili u ovogodišnjoj poruci o blagdanu sv. Vida. Tu ste, osvrćući se na geslo »Rijeka – luka različitosti«, istaknuli kako različitosti nema bez zajedništva, te kažete: »U tom smislu pozvani smo zamišljati i izgrađivati svoj grad, ali i društvo i državu, zapravo cijelu Europu, kao ‘luku različitosti’ i ‘luku zajedništva’« – da bi to za sve trebao biti izazov humanosti i uljudbe, neovisno o religiji i svjetonazoru. Možda biste mogli nešto više o tome reći?
– U svezi s time pada mi na pamet stara latinska uzrečica: »In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas«, koja se obično prevodi: »Jedinstvo u bitnim stvarima, sloboda u nebitnima, ljubav u svemu.« Mislim da bi se to moglo primijeniti i na društveni život, gdje trebaju postojati stvari koje će svi obavezno prihvaćati, jer bez njih nije moguć zajednički život; zatim stvari koje su dane na slobodu, što znači da ih pojedinci i skupine mogu birati prema svojim sklonostima, čime se omogućuje prostor slobode neophodan za razvijanje individualnosti i osobnosti; a u svemu treba težiti za međusobnim poštivanjem, uvažavanjem i solidarnošću. Ovisno o tome kako se odnose prema ova tri načela pojedina se društva mogu okarakterizirati kao demokratska, totalitarna ili anarhična. Ako želimo graditi istinski demokratsko društvo, bit će potrebno trajno tražiti i prepoznavati ono što svi moramo nužno prihvatiti i poštovati, kao i ono u čemu je moguća i potrebna sloboda izbora, ne zaboravljajući pritom da se uvijek i u svemu moramo jedni prema drugima odnositi s poštovanjem i u duhu susretljivosti i solidarnosti.
Svima u interesu
Naravno i kršćani su pozvani davati svoj prilog toj luci različitosti – luci zajedništva, naglašavate u poruci. I daju ga kao što su to činili i u prošlosti – riječka povijest obilježena je kršćanstvom; ono je oblikovalo život, kulturu. Čemu će riječka Crkva davati naglasak u projektu EPK?
– Prije svega, želimo potaknuti katoličke vjernike u Rijeci i u cijeloj Riječkoj nadbiskupiji da projekt »Rijeka Europska prijestolnica kulture« shvate i prihvate kao nešto čemu trebamo i mi kao pojedinci i kao crkvena zajednica dati svoj prilog. Svima nam mora biti u interesu da što bolje iskoristimo tu priliku za promociju našeg grada, zavičaja i cijele domovine. Kršćanin se ne smije držati po strani kad se radi o pothvatima kojima se unapređuje opće dobro. Radi toga smo moju poruku za blagdan sv. Vida »Pozvani stvarati zajedništvo i kulturu« nedavno tiskali u više tisuća primjeraka i zamolili župnike da je tijekom božićnog blagoslova razdijele obiteljima, kako bi se što više naših građana vjernika upoznalo s projektom »Rijeka prijestolnica europske kulture«, kao i s mogućnostima i izazovima koje to stavlja pred sve nas.
Istovremeno na nadbiskupijskoj razini slavimo Godinu prenošenja vjere kojoj je cilj tako vjeru i njezin sadržaj upoznati i trsiti se osobno živjeti da možemo svojim primjerom pomoći i drugima, pogotovo mladima, da ju prihvate kao svoj životni izbor i put. Osim toga, cilj nam je otkrivati tragove i plodove vjere u našoj kulturnoj i umjetničkoj baštini, koja se nalazi u našim crkvama i drugim objektima, i u tome nalaziti inspiraciju za današnje vrijeme. Za kršćanstvo je vjera u Isusa Krista bitna, toliko da je sve što je ono dalo na području kulture i uljudbe njome motivirano. Isto tako smatramo svojom dužnošću dati svoj vjernički doprinos u izgradnji zajedništva u različitosti promicanjem ekumenizma i međureligijskog dijaloga.
Proizvod prirode
Svoja razmišljanja o cjelovitosti ljudske osobe, njezinoj slobodi i odgovornosti u toj poruci potkrepljujete i riječima Drugog vatikanskog koncila i kažete kako »kultura mora težiti za cjelovitim usavršavanjem ljudske osobe, za dobrom zajednice i svekolikoga ljudskog društva«. Možete li to i ovdje pojasniti?
– Čovjek je duhovno-tjelesno biće, socijalno biće, biće životno povezano s prirodom, religiozno i moralno biće; i on je sve to kao datost i kao zadatost. To znači da je on svojevrsna sinteza onoga što mu je od prirode dano i onoga što je sam od sebe stvorio. U tom smislu možemo reći da je on proizvod prirode, čime je obuhvaćeno sve ono što mu je dano po rođenju, i onoga što je sam od sebe učinio, dakako uz pomoć drugih, tj. društva, jer nijedan čovjek nije sam sebi dostatan. Dok je kod životinje prirodna zadatost nepromjenjiva, osim ako dresuru shvaćamo kao neku njezinu promjenu, kod čovjeka postoji mogućnost slobodnog oblikovanja i nadogradnje onoga što je od prirode primio. Kod tog slobodnog oblikovanja valja voditi računa o svim sastavnicama ljudskog bića, to znači o njegovu cjelovitom kultiviranju. Čovjeku su drugi potrebni za sve, pa tako i za razvijanje svojih prirodnih potencijala. U tom smislu važnu ulogu ima dominirajuća kultura, tj. društveno ozračje i društveni projekti koji će poticati i pomagati svestran razvoj pojedinca i cijelog društva. Čini mi se da nam takvo ozračje danas poprilično nedostaje.
Na tom tragu nameće se pitanje o iseljavanju mladih iz Hrvatske, o marginaliziranju mladih. Kako vidite taj problem?
– To je veoma bolno i sudbonosno pitanje, a vidim ga kao posljedicu upravo onoga o čemu sam prethodno govorio, tj. u pomanjkanju kulturnog i društvenog ozračja koje bi omogućilo svestran razvitak prirodnih potencijala mlade osobe. To prisiljava mlade da traže takve mogućnosti drugdje. Smijemo li im to zamjerati, predbacivati im pomanjkanje domoljublja, ili bi poštenije i korektnije bilo da sebe kao društvo okrivimo za to što ni nakon dvadeset i pet godina nismo uspjeli stvoriti ozračje koje bi omogućilo svestran razvoj mladog čovjeka? Mladi za to nisu krvi, nego mi stariji. Njihov je odlazak prije svega posljedica pogrešaka i promašaja za koje mi stariji snosimo odgovornost.
