Milanovićeva Vlada predstojeće zatišje treba shvatiti kao prijeteću tišinu – javnost se umiljavala i »hrabroj« nasljednici Sanadera, a kako je priča s Kosor završila svima je poznato
Dobili su mir, ipak. Kakav takav, ali ipak, mir od skoro punih mjesec dana. Koliko god su se mediji, analitičari i cijela javnost brusili da nova vlast (a da će nakon izbora biti nova očito je već barem dvije godine) neće imati ni dana predaha i da će već od 5. prosinca trebati zasukati rukave i prionuti na posao, jasno je da će ekipa Zorana Milanovića sve do iza blagdana, tamo negdje do simboličnog 3. siječnja, za kad je zakazana prva sjednica nove Vlade, moći u tišini slagati kockice svog pokušaja spasa gospodarstva ove zemlje – a da ih pritom neće pratiti histerični fon javnosti o vremenu koje istječe.
Moći će tako i dalje budući ministri izbjegavati komentirati bilo kakvu konkretnu stvar iz svojih budućih resora, a mandatar/premijer će imati luksuz da još neko vrijeme o stanju u zemlji i mjerama koje kani poduzeti govori u fino zaglađenim rečenicama, zaobljenih rubova, kako se netko na njima ne bi ozlijedio.
Izmjena projektila
Mirne blagdane novovladajućima svakako neće pokvariti ni stožerna stranka hrvatske oporbe, HDZ. Kako je bilo i za očekivati, cure i dečki s Trga žrtava fašizma imaju prečeg posla od toga da već sad krenu ozbiljnije zagorčavati život Kukuriku društvu – izmjena projektila između, zasad, dvije struje, oličene, zasad, s jedne strane u liku Dade Milinovića, a s druge u likovima Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa, već je počela i neće se smiriti do konačnog obračuna, negdje na proljeće naredne godine. A kad se prašina slegne, kad zaostala radijacija pročisti redove nekad vladajuće stranke, onda će se moći zbrojiti što je i koliko od nje ostalo, te, eventualno negdje pred Sretnu Novu 2013. i s te strane krenuti ozbiljnije mlatiti Vladu – Vladu RH, ne Vladu V.Š.
Bez obzira na trenutno razumijevanje i tišinu, Zoran Milanović sjedi na buretu baruta. S do vrha punom čašom nitroglicerina u ruci. A publika će, kako će dani protjecati, bivati samo sve nervoznija.
Ali, vrijeme će u međuvremenu i dalje istjecati jednakom brzinom kao što je istjecalo i vlasti Jadranke Kosor koja je u povijest otišla uz ne baš pohvalne ocjene (da, ovo je ultimativni eufemizam). Svijet će se i dalje tresti u strahu od stalnih ekonomskih turbulencija, Europa će i dalje tonuti prema novoj recesiji, s potencijalnim raspadom najozbiljnijih mogućih posljedica (unatoč tome što su mnogi ovdašnji mediji višekratno proglasili spas eura, Unije i svega ostalog – posljednji put prije točno tjedan dana), a onaj gadni brojčanik na Zavodu za zapošljavanje nastavit će otkucavati na brojci od preko 300 tisuća. Desetak puta. Svakog sata.
Ukratko, bez obzira na trenutno razumijevanje i tišinu, Zoran Milanović sjedi na buretu baruta. S do vrha punom čašom nitroglicerina u ruci. A publika će, kako će dani protjecati, bivati samo sve nervoznija.
Dvije prošlotjedne slike jasno su iscrtale ekonomske konture u kojima će se morati moći kretati Milanovićeva Vlada. Svjetska banka je iznijela prilično pesimističnu prognozu o padu BDP-a u Hrvatskoj za jedan postotni poen u 2012. godini. Radi se o povratku, i to solidnom, na recesiju koja je samo na tren, tehnički, prestala sredinom ove godine, zahvaljujući, između ostalog neponovljivo povoljnim vremenskim uvjetima koji su bili pravi (solarni) vjetar u jedra turizmu.
Uz to, Vlada kani dodatno rezati kako bi smanjila deficit i stabilizirala proračun (te, posljedično, mogla posuđivati nužan novac po barem donekle prihvatljivoj kamati). Spominjalo se smanjenje od 4-5 milijardi kuna. Guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski tvrdi da je to premalo i da je rashode proračuna nužno smanjiti za dvostruko više – devet milijardi kuna.
Te milijarde zvuče olako ovako pročitane s papira, ali one znače, između ostalog, nova, dodatna smanjenja primanja i nova otpuštanja – ma koliko svi šutjeli o tome i koliko god cijelu priču zamotavali u celofan izraza poput – dijete.
Domino efekt
Samo, problem je u tome što dijeta u sebi sadrži popriličan strukturni problem. Slikovito pojednostavljujući; ukoliko nacija ode na dijetu, propast će pekare i slastičarnice. Smanjit će se prihodi i poljoprivredi. Pa će manje pekara i ratara na more, ili u kupovinu, recimo, tehničkih proizvoda. Pa će i turizam i trgovina na dijetu. Pa… Da. Domine bi mogle nastaviti padati, a gospodarstvo se dodatno stezati i zagarantirati još godine i godine krize.
U toj priči dvije su stvari prilično zapanjujuće; ustrajnost kojom je cijeli zapadni svijet, a pogotovo EU koja radi na njemački pogon, uporan u provođenju potpuno suprotne politike i još veća ustrajnost u točnosti prognoza ekonomista koji tvrde da je smjer štednje – krivi smjer; slab oporavak i povratak recesije, s ustrajno visokim stopama nezaposlenosti najavili su zapanjujućom preciznošću, prije skoro pune dvije godine.
Alfa mužjak u PMS-u
Vladi Zorana Milanovića bi, stoga, ovo božićno zatišje trebalo zazvučati upravo onakvim kakvo i jest – kao prijeteća tišina. Put do puta izlaska iz krize, kako bi rekla njegova prethodnica, ne samo da nije raščišćen, nego nitko, dovraga, nije siguran gdje bi se točno trebao nalaziti. Pritom bi mandatar/premijer valjao dobro upamtiti kako se javnost umiljavala »hrabroj« nasljednici Ive Sanadera u prvim mjesecima njenog mandata. Kako je ta priča završila, svima je poznato.
Čovjek od kojeg se u Vladi očekuje ponajviše u kreiranju i provođenju politike oporavka, budući potpr…, pardon, budući prvi potpredsjednik Vlade, ponaša se kao hiperaktivni alfa mužjak u kroničnom PMS-u
Da stvar bude još gora, čovjek od kojeg se u Vladi očekuje ponajviše u kreiranju i provođenju politike oporavka, budući potpr…, pardon, budući prvi potpredsjednik Vlade, ponaša se kao hiperaktivni alfa mužjak u kroničnom PMS-u. Radimir Čačić, istina, nikad nije patio od viška takta u javnom ophođenju, niti mu je to smetalo da obavi odličan ministarski posao u Vladi Ivice Račana, ali su najmanje tri stvari danas fatalno drugačije nego prije desetak godina; sad je Čačić u Vladi i službeno broj dva, javnost na politiku i političare gleda općenito s mnogo više gađenja i manje strpljenja, a iza nas je, kao i onomad, gadna kriza, samo ovaj put oporavak uopće nije izvjestan.
Čaša nitroglicerina je, dakle, u jednoj ruci Zorana Milanovića. Drugom bi valjalo polagano, oprezno primiriti Čačića i, dovraga, konačno, krenuti na onaj pravi, neugodni posao. Pa tko preživi, pričat će.
Ako itko preživi.
