Svijet može izaći iz indiferentizma i relativizma samo ako prihvati neki drugi plan, drugačiji od svih onih koje smo do sada tijekom povijesti slijedili. To je plan ozdravljenja svijeta koji će sve ono što se događalo oko Betlehema shvatiti kao putokaz nadvladavanja krize. Ne treba posebno nabrajati vrijednosti koje su odjednom izbile u prvi plan čim je sam Bog sišao na zemlju. Božić je svojevrsni »politički« izazov, on izaziva svakoga tko je odgovoran za opće dobro, za ozdravljenje hrvatskog društva i svijeta općenito. Bojim se da mnogi odgovorni u Hrvatskoj i u svijetu nisu tako shvatili Božić i njegove izazove. Postavlja se logično pitanje: do kada će dobrota, humanizam, solidarnost, ljubav biti samo individualne vrijednosti, potpuno ovisne o volji pojedinaca, i kada će one postati utjelovljene u strukturama društva i ljudima koji su odgovorni za boljitak Hrvatske i svijeta?

Možda će nam i ovoga Božića oči biti donekle zamagljene ukrasnim svjetlima koja će krasiti naše ulice, crkve i zvonike. Možda će nam duše ostati donekle »zatrovane« podjelama i netrpeljivostima kojima smo bili svjedoci proteklih godina. Nasilna i agresivna sekularizacija hrvatskog društva mogla bi ovom blagdanu Božića oduzeti onaj duh univerzalnosti koji je povezivao ljude zato što su ljudi, a ne samo vjernike međusobno. Naći će se vjerojatno opet neka marginalna grupa ljudi koja će Božić obilježiti kao čisto vjerski blagdan i pokušati mu oduzeti onu moć koju je vjekovima imao – da oplemenjuje sve ljude i potiče ih na činjenje dobra.

Upravo zato je ovogodišnji Božić bremenit porukama. Dolazi u vrijeme koje je opterećeno ratovima, kada je nužno potrebno prekinuti neki začarani krug nepodnošljivosti, mržnje i osvetoljubivosti na mnogim područjima diljem svijeta, ali i duh prepun obmana, podmetanja i klevetanja koji uvelike truje život mnogih hrvatskih građana, posebice vjernika.

Božja nediskriminacija?

Događaj Kristova rođenja u svijetu oduvijek je slao ljudima poruku o temeljnom dostojanstvu svakoga čovjeka, kao o vrijednosti koja ničim ne smije biti okrnjena. To dostojanstvo odnosi se na ljudski život, na njegovu čast, ugled, na njegovo pravo na drugačije mišljenje i stav, podrazumijeva i pravo na slobodu ispovijedanja vjere i svjetonazora.

Bog u Betlehemu nije koristio svoju moć kako bi druge ljude omalovažavao ili kritizirao zato što su ga odbili ugostiti. Božićni humanizam nalaže da svi imaju jednako temeljno ljudsko dostojanstvo, bez obzira na njihovu moć, bogatstvo, sposobnost izražavanja ili manipuliranja. Taj humanizam ne poznaje diskriminaciju između onih koji imaju pravo glasa od onih koji ga nemaju. On ne dopušta omalovažavanje onih koji zahtijevaju poštivanje vlastite vjere i svjetonazora. Tako na primjer, nepobitna je činjenica da se Krist rodio i trideset godina živio u obitelji. Ako je izabrao roditi se u klasičnoj obitelji očito je to bilo najidealnije okružje za Njegov odgoj i rast. Do danas nitko se nije sjetio izreći tezu da je, zbog toga što se rodio u takvoj obitelji, Bog nekoga diskriminirao. Moguće je da ova teza ugleda svjetlo dana u Hrvatskoj. S obzirom na to da se sustavno klasična obitelj predstavlja kao »diskriminirajući čimbenik« u odnosu na sve druge oblike ljudskog suživota.

Božićni humanizam oslobađa čovjeka

Bog se radije rodio u štali, negoli koristio svoju božansku moć kako bi nekoga prisilio da ga ugosti. Božić čovjeka oslobađa i potiče ga da poštuje tuđu slobodu. Ta sloboda, međutim, uvijek ima dvojako lice.

Postoji sloboda koja se svodi na to da sam ja osobno slobodan u svojim odlukama i postupcima. U ekstremnom obliku ova sloboda može postati čisti relativizam. Sve što ja mislim da je »dobro«, da me zadovoljava, da mi predstavlja ili korist ili užitak, smijem činiti i nitko me u tome ne smije sprječavati. To je najprimitivniji oblik slobode koji čovjeka samo donekle razlikuje od životinje, jer i magarac može biti »slobodan« jesti sijeno ili slamu. Drugi oblik slobode je temeljna sloboda koja mi omogućava ostvariti se kao ljudska osoba. Da bih to postigao nije mi dovoljno samo biti slobodan izabrati u svakom trenutku što ću činiti. Potrebno mi je nekakvo usmjerenje koje imam pred sobom kao vrhunski cilj, potrebna mi je jedna meta ili cilj od kojih očekujem vlastitu sreću i ostvarenje. U usmjerenosti prema nekim temeljnim vrijednostima ja se jedino mogu ostvariti u potpunosti kao ljudska osoba. Sloboda me naime mora učiniti ispunjenim i sretnim čovjekom, a ne samo omogućiti mi da činim što je mene volja.

Božićni humanizam daje mi slobodu izbora, ali i usmjerava prema nekim ciljevima gdje ću se ostvariti. Je li sloboda hrvatskog građanina nakon uspostave demokracije svedena na činjenicu da individualno slobodno smijemo izabrati što činiti u pojedinom trenutku, ili se radi o slobodi koja nam omogućuje da se ostvarimo kao ljudi i sretni građani i vjernici? Sve to ne ovisi samo o pojedincu, nego o društvenom, kulturnom i političkom milieu koji smo stvorili. Taj milieu, međutim, prečesto ostaje na obrani slobode u njezinom najprimitivnijem smislu, ali ne omogućava ljudima ostvarenje slobode u smislu mogućnosti da se ostvarimo kao osobe. Jer hrvatski vladajući milieu ostaje nedorečen po pitanju temeljnih vrijednosti.

Božićna sloboda i društvena svijest

Bog nije htio narušiti pravo i slobodu gostioničara da mu uskrati gostoprimstvo. Je li Bog bio slobodan i moćan nagovoriti gostioničara da mu da prikladno mjesto gdje će se roditi? Svakako jest. No, ne bi li tako bio onemogućio prenoćište nekome tko je u Betlehem stigao prije Njega? I Bog je ograničio svoju slobodu zbog dobra drugoga i zajednice. Dakle, božićna sloboda nije samo individualna nego i društvena vrijednost. Moja individualna sloboda nije apsolutna vrijednost, koja bi se morala ostvariti bez obzira na štetu koju zbog toga trpe drugi ili zajednica. Moja je sloboda uvijek u pluralu. Upravo je zato Božić blagdan obitelji, ljubavi i zajedništva. Svi su slobodni u obitelji, ali tom slobodom ne smiju narušavati dobro cijele obitelji. Inače strada zajedništvo i ljubav.

U Hrvatskoj još uvijek uglavnom shvaćamo slobodu samo kao individualni čin, bez perspektive u budućnost i u dobro zajednice. Samo tako možemo protumačiti zanemarivanje onih vrijednosti za koje optira većina hrvatskih ljudi i promoviranje onih dobara koje zanimaju samo male grupe istomišljenika. Samo tako možemo protumačiti marginalizaciju upravo onih ljudi i udruga koje nastoje ljudima dati neke vrijednosti i predstaviti ih kao ciljeve kamo bi nas trebala voditi naša stečena sloboda. Moderno hrvatsko društvo dovoljno ne omogućuje ljudima postaviti i uvidjeti ciljeve kamo bi ih njihova sloboda trebala voditi, ukoliko žele same sebe ostvariti u punom smislu riječi. Naša sloboda ostaje konzumeristička i hedonistička sloboda. U mnogim zakonodavnim i političkim odlukama promičemo samo takvu slobodu, što za sveukupni napredak hrvatskog društva nije dovoljno.

Božić kao projekt ozdravljenja svijeta

Sloboda u neovisnoj Hrvatskoj čovjeku omogućuje da ne ide u zatvor zbog izgovorene riječi ili zbog svojih vjerskih opredjeljenja, ali ne sprječava da mu se sustavno obezvrjeđuju one vrijednosti koje tvore cilj kamo je neovisnost ciljala, kao što su domoljublje, vrednovanje obitelji, njegove vjere, vrijednosti kao što su solidarnost, svijest o vlastitom dostojanstvu, odgoj za odgovornost. Umjesto da nas sloboda čini sretnima i ponosnima, osjećamo da nas takva naša »sloboda« koči u ostvarenju individualnog i zajedničkog dobra.

Jedan način doživljavanja Božića je onaj intimistički, ispred betlehemske štalice, s pastirima i anđelima, s nebeskim porukama o miru i ljubavi među ljudima. Čovjek, stojeći pred ovom scenom, nužno osjeća u sebi mir, jer se može identificirati s takvim Bogom kojemu sve nedostaje, iako je Sin Svemogućeg Oca. U čovjeku se pred tim scenama nužno rađa nada i optimizam jer pomisli kako takav Bog nikada neće zaboraviti čovjeka koji se nađe u situaciji da mu mnogo toga nedostaje i proživljava svakojake životne krize. Drugi način je doživjeti Božić kao Božji projekt sa svijetom. Božić nije samo blagdan individualnog obogaćivanja i produhovljavanja, nego je ostvarenje Božjeg projekta s ovim svijetom. Bog nije postao čovjekom samo iz samilosti prema pojedincu, nego zato da spasi svijet. Božje očovječenje je smišljeni čin koji jedini može svijet izvući iz vrtloga zla.

Svijet može izaći iz indiferentizma i relativizma samo ako prihvati neki drugi plan, drugačiji od svih onih koje smo do sada tijekom povijesti slijedili. To je plan ozdravljenja svijeta koji će sve ono što se događalo oko Betlehema shvatiti kao putokaz nadvladavanja krize. Ne treba posebno nabrajati vrijednosti koje su odjednom izbile u prvi plan čim je sam Bog sišao na zemlju. Božić je svojevrsni »politički« izazov, on izaziva svakoga tko je odgovoran za opće dobro, za ozdravljenje hrvatskog društva i svijeta općenito. Bojim se da mnogi odgovorni u Hrvatskoj i u svijetu nisu tako shvatili Božić i njegove izazove. Postavlja se logično pitanje: do kada će dobrota, humanizam, solidarnost, ljubav biti samo individualne vrijednosti, potpuno ovisne o volji pojedinaca, i kada će one postati utjelovljene u strukturama društva i ljudima koji su odgovorni za boljitak Hrvatske i svijeta? Do kada će Božić biti samo stil života dobronamjernih pojedinaca, a kada će postati projekt ozdravljenja Hrvatske i svijeta?

Božićni humanizam kao izazov

Sve što se događalo oko Božića pred dva tisućljeća tipično je kako za Boga tako i za čovjeka. Humanost Boga u odnosu na čovjeka, jer se rodio kako bi doživio sva iskustva s kojima se čovjek susreće, ali i humanost najobičnijih ljudi, pastira, prema onima koji su najpotrebniji, a to je bio u onom trenutku Bog – čovjek kao nemoćno dijete u štali. Eto zašto i mi danas, tijekom Božića, osjećamo potrebu biti jedni prema drugima donekle humaniji nego što smo to inače. Iz dubine svoga bića izvlačimo onu dobrotu koju inače imamo i osjećamo, ali često tijekom godine ostaje pritajena.

Čovjek, kada stoji pred jaslicama, jednostavno se može poistovjetiti sa svim likovima koje ondje vidi. Koja se majka neće poistovjetiti s Marijom koja ima roditi, a nitko je ne prima u kuću? Ili s Josipom koji o svemu brine, a još mu nije jasno kako se sve to moglo dogoditi? Ili s pastirima koji ostavljaju svoja stada na milost i nemilost kradljivcima i grabežljivcima i hitaju u štalu kako bi bili pri ruci potrebitima? Ili pak s gostioničarom koji, poput modernih tajkuna, više brine o svojem profitu nego o ljudskim elementarnim potrebama? Svi smo mi zapravo u tim jaslicama. Svi se prepoznajemo u božićnim događanjima. Trebamo samo malo bolje otvoriti oči i srce. To nije uvijek lako, pogotovo kada oko božićnih jaslica ne vlada tišina nego borba za moć i čast. No istinski vjernik pronaći će uvijek trenutak kada će se znati »staviti na mjesto i u ulogu« Marije, Josipa, pastira. Možda će netko sebe prepoznati i u liku negostoljubivog gostioničara. I to nije loše. I to je znak da je Božić prepoznat kao blagdan ljudskosti.