Dugo nisam imala ni jednu svoju fotografiju snimljenu prije moje petnaeste godine. Kad smo odlazili iz ratnog Travnika, nismo ponijeli naše fotoalbume, moju prvu lutku, bilježnicu, bicikl, saonice, omiljenu šalicu, jednostavno, u takvom se trenutku mnogo toga čini važnijim od sentimentalnih sitnica. Sreća u nesreći, imala sam mnogo lijepih trenutaka iz djetinjstva arhiviranih u vlastitoj memoriji.

Božić je za mene, prije svega i svih, direktna veza s djetinjstvom, neodvojiva su od njega moja najljepša sjećanja. Danas, pak, svom djetetu, zajedno s mužem, kreiram slične uspomene: vizualne, mirisne, slušne, taktilne, okusne, emotivne…

Jednostavno, imam osjećaj da su ovi prosinački dani, zaštićeni od ružnoće, čarobno doba, kada svjesno stavljamo sve brige svakodnevice sa strane do 2. siječnja, kaže mi moja vedra i otvorena domaćica Erika Žilić Vincetić, u čiju sam retfalačku katnicu, koju dijeli s mužem informatičarom Blažem Vincetićem, sinom Lenardom i dva umiljata psa – čivavom Čekoslavom i maltezericom Elzom – primljena kao rod rođeni.

Akumuliranje dobrote

Eriki je važno da njezin sin sačuva osjećaj obgrljenosti voljenima, sjećanje na božićno zajedništvo, na nježne emocije koje ostaju zauvijek u zakucima sjećanja kao rezerva za one dane kada će mu trebati da se njima okrijepi.

– Zato toliko volim adventsko i božićno vrijeme, jer mi služi za akumuliranje dobrote, ljepote, ljubavi i sjećanja, što je neprocjenjivo nasljeđe koje ćemo moj suprug Blaž i ja ostaviti Leniju, uvjerena je.

»Svako dijete treba znati da su njegovi roditelji jednom bili djeca. I o njihovoj ranjivosti neka dijete zna sve, ili bar onoliko koliko mu roditelji imaju snage ispričati. Jer bez toga svako dijete, kada gleda u oči svome roditelju, vidi samo sebe, svoj odraz, svoja očekivanja, zahtjeve i potrebe. A treba ga naučiti da se zagleda malo duže, jer u sjaju tog roditeljskog oka, punog ljubavi za dijete, ima još nešto.

Unutra su još jedne oči, oči djeteta koje je nekada postojalo i vjerojatno postoji još uvijek, samo se naučilo strpljenju, pa skutreno i tiho čeka da ga netko vidi«, zapisala je Đurđica Ćilić, Livnjakinja rođenjem, Vitežanka odrastanjem, Zagrepčanka već desetljećima, u svojoj biser-knjizi Fafarikul (Disput, 2020.).

Erika ono dijete u sebi često pušta van, najčešće onda kada poželi raditi nešto kreativno. A to se događa često! Štoviše, u adventsko i božićno vrijeme posve digne nogu s kočnice.

U uređenju se interijera Erika, za razliku od mnogih u nas koji su se, često zbog trendovskog diktata, priklonili minimalizmu i skandinavskom stilu, odlučila za suprotnost – maksimalizam, koji karakterizira smjela upotreba boja, zabavni uzorci i eklektične kombinacije. Umjesto u načelo »manje je više«, Erika vjeruje u ono »više je više«.

No, u njezinu slučaju nije to nikakav dizajnerski kapric ili potreba da bude drukčija pod svaku cijenu. Ma kakvi! Kad je upoznate, jasno vam je da taj maksimalizam izvire iz njezine osobnosti, iz njezine životne nesputanosti, njezine darovitosti za pisanje, slikanje i izradu raznih rukotvorina (čak i vilinskih kućica), a ponajprije iz njezine iskrenosti, ljubavi prema fikciji i povijesti (i njihovu spoju, pa i u interijerima) te radosti složnog obiteljskog života, u kojem svaki član, imao dvije ili četiri noge, ima pravo biti svoj na svome.

Božićno ruho doma

Zbog toga dom Erike Žilić Vincetić i njezine obitelji izgleda tako neodoljivo u božićnom ruhu, ali i u drugim svojim izdanjima, kada se Erika i njezini dečki jednako potrude dati mu vlastiti pečat.

U dnevnoj je sobi sada veliki bor prepun ukrasa; imitacija ulične lampe s Djedom Mrazom, na kojega, kada ju uključe, pada snijeg, baca svjetlo na psima omiljenu fotelju; stara je peć na drva obojena u bijelo uselila u prostor pretke s dužnostima penata i lara; lažni kamin detektira maštovite goste koji su spremni zaboraviti na centralno grijanje rado si umišljajući da vatra ne pucketa na TV ekranu, nego baš u njemu; »milijun« jastučića i deka s božićnim motivima plazi po sofama i kaučima mazno pozivajući na ušuškavanje; raznobojne svjećice šeretski namiguju sa svih strana; ma čak su i vratovi Blaževih gitara pokriveni kapicama Djeda Mraza…

– Božićne ukrase kupujemo godinama, malo-pomalo, u običnim prodavaonicama, na sajmovima antikviteta i online, kako nam se što svidi. Neke sam predmete iz našeg interijera donijela iz kuće Blaževe mame. Željela sam im udahnuti novi život, da ostanu našem Leniju, valjda time i kompenziram to što nemam ništa materijalno što bi me podsjećalo na prostor i vrijeme u kojem sam provela djetinjstvo, sjetna je Erika.

Možda ju je to što joj je rat ukrao dio obiteljske i osobne povijesti potaknulo da studira povijest i hrvatski jezik i književnost, da se zaposli u Državnom arhivu i da napiše dva romana u žanru povijesne fikcije (Priča o kugi i nevidljivom Edgaru, Priča o kugi i vještici Agathi).

Mikrosvemir

Erikina je osobna povijest počela u Travniku 1977. godine, kako kroz smijeh kaže, »bosanskom gradu gdje su rođeni Ivo Andrić, Ćiro Blažević i Nikša Bratoš«.

– Odrasla sam u prosječnoj obitelji, uz mlađu sestru. Imala sam bezbrižno djetinjstvo sve dok zbog rata nismo morali napustiti BiH. Velika je trauma kao tinejdžerica napustiti svoju školu, svoje prijatelje, svoje ulice, neželjeno okrenuti leđa svemu što voliš i poznaješ… Moj je tata radio vani, posljednjih deset godina u Kini, prije toga u Vijetnamu, Poljskoj, Njemačkoj… On nam je dao tu širinu pogleda na svijet i ljude, govorio nam je: »Nije važno gdje ste, u selu ili u gradu, važan je tvoj mikrosvemir, ono što imaš u svojoj glavi. Kamo god ideš, nosiš sâm sebe. I od sebe ne možeš pobjeći.« Roditelji joj danas žive na osječkom Sjenjaku, sestra u Zagrebu, pa u Bosnu uglavnom odlazi kad ide na Vlašić, gdje je provela puno vremena kao dijete, na skijanju i sankanju s prijateljima.

– Odem se napiti emocija i uspomena na djetinjstvo, nostalgična je.

Srednjoškolsko je doba provela u Požeštini, u selu Brodski Drenovac, gdje joj je živjela baka. U njemu se rodio slavni zdravstveni prosvjetitelj dr. Andrija Štampar, a poznato je i po crkvi sv. Dimitrija, u kojoj je nađen srednjovjekovni glagoljski grafit.

Jesu li slavonski glagoljaši imali ikakav utjecaj na maturanticu Ekonomske škole u Požegi, ni ona sama ne zna, no nepobitna je činjenica da je odlučila studirati povijest i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku.

Nakon što je stekla diplomu, pokušala je raditi u školi, ali nije joj se svidjelo biti nastavnicom. Danas misli da je imala prevelika očekivanja i od sebe i od učenika, no, kako god bilo, odlučila je da će raditi nešto drugo, pa je bila sretna kada je dobila posao na zamjeni u Državnom arhivu u Osijeku. Taj se posao pretvorio u stalni, pa danas ima dva desetljeća staža i sada je arhivska savjetnica.

Između studentice Erike i Osijeka nije planula ljubav na prvi pogled. Dapače, prema vlastitu priznanju, jedva je čekala da ode.

– Nekako smo stalno bili na distanci Osijek i ja, priznaje.

No, gradu na Dravi dat će drugu šansu ponajprije zbog Gornjograđanina Blaža, s kojim je ove godine proslavila 20 godina braka. Upoznali su se online i dokazali da se suprotnosti privlače.

– Blaž je introvert, jako na zemlji, stvarno cool, a ja sam sve obrnuto. On će reći da se dopunjujemo. I sama vjerujem u to, govori Erika o svom mužu, trkaču, čije medalje s maratona i polumaratona krase čak dva kućna zida.

Ljubav na prvi i drugi pogled

No, da bi ljubav s Osječaninom doista bila potpuna, bilo joj je potrebno zaljubiti se i u njegov rodni grad. U tome je, kaže, posredovao Državni arhiv, u kojem je, kroz povijesne dokumente, spoznala svu snagu i potencijale grada koji ju je prigrlio. Prvo se, dakle, zaljubila u Osijek iz prošlosti, onda u Osijek sadašnjosti.

U svoju je svakodnevicu odavno uvela književnost, isprva kao uporna čiteteljica, poslije i kao članica Društva ljubitelja književnosti Littera i autorica. Kao zaljubljenici u povijest i fiction književnost, filmove i TV serije, njezina su dva romana napisana u žanru povijesne fikcije.

– Prvi sam roman napisala (i ilustrirala!) u doba korone, kipio je iz mene. Treći je na čekanju, svjesno sam to odlučila jer želim imati više vremena za sina. No kako je već devetogodišnjak, mislim da će me njegov pubertet vrlo brzo vratiti u spisateljske vode. Inspiracije mi nikada nije nedostajalo, okružena sam zanimljivim povijesnim izvorima u Arhivu i stvarnim ljudima koji onamo dolaze istraživati, a i mašta mi radi sto na sat, otkriva Erika.

Dok s Lenijem ne bude kao u hit-stihovima »bube su u glavi, to su godine«, on i mama peći će božićne keksiće kako bi kuća u ulici koja nosi ime mađarskog skladatelja i mirisala na Božić.

– Leni i ja ispečemo i nekoliko tura za probu, jer on to jako voli raditi, a ja moram uvijek prirediti i nešto bosansko. Doduše, moja je baklava sad u zdravijoj varijanti – s lješnjacima i medom, no pojedemo je jednako uslast, kaže mi na rastanku Erika. I maše mi s osvijetljenog prozora čije je okno uramilo, poput fotografije, njezino zamišljeno lice.

Iz automobila, iznad kojeg se objesila maglena zavjesa navučena s Pampasa, učini mi se da pred sobom vidim crno-bijelu fotografiju prozora jednog travničkog stana s kojeg, podignuta na prste, virka znatiželjna djevojčica. Dobro je rekao Erikin tata, sve je u našoj glavi – nedirnuto, pa i svi naši Božići.