Trogiranki sa 60 postotnim invaliditetom, Franki Petrović, koja živi s nezaposlenim sinom i 80-godišnjim roditeljima, ne žele dati dozvolu za pokretanje »biznisa« u kućnoj radinosti pa, iako ima karcinom štitnjače, zarađuje prodajući kolače po plažama
TROGIR Povijesna jezgra Trogira, strateški smještena na otočiću između kopna i otoka Čiova, od 1997. godine upisana u UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine, krcata je turistima kao uostalom i većina naših gradova uz obalu početkom kolovoza. Fotoaparati i videokamere stalno su u pogonu, stranci snimaju Radovanov portal i katedralu Sv. Lovre, na zapadnoj strani glavnog gradskog trga zanimanje pobuđuje palača Cipiko, a nasuprot nje je gradska vijećnica iz XV. stoljeća.
Na teret roditeljima
Razmilili se turisti uskim i slikovitim uličicama srednjovjekovnog grada punim suvenirnica, konoba i slastičarnica, no ipak rijetki pronađu put do male uličice niti pedesetak metara zračne linije udaljene od glavnih povijesnih atrakcija i središta Trogira.
A u toj uličici, uz ograđeno malo dvorište pred kamenom kućom starom pola tisućljeća, odvija se prava borba za preživljavanje jedne trogirske obitelji.
– Nakon 30 godina radnog staža, od kojih sam osam godina bila poduzetnik i plaćala na desetke tisuće eura poreza i različitih davanja hrvatskoj državi, danas sam 60 postotni invalid s 1.400 kuna invalidske mirovine! Sina sam, kao samohrana majka, podigla bez ičije pomoći, a danas on, iako govori četiri svjetska jezika i završio je kulturni management u Milanu, radi dva mjeseca ljeti kod privatnika – iznajmljuje skutere za 3.000 kuna i 10 sati rada, kazuje nam Franka Petrović, 56-godišnja »fetiva« Trogiranka koja preživljava uz pomoć roditelja, gotovo 80-godišnjaka koji su također teško bolesni – majka je 80 postotni invalid zbog ozljeda kralježnice a otac je imao karcinom pluća. Za sve dijagnoze imaju obimnu liječničku dokumentaciju unatoč kojoj majci, na primjer, nisu odobrili niti fizikalnu terapiju.
Kako bi preživjeli, Franka i njena obitelj okrenuli su se »biznisu«. Planirali su krenuti s proizvodnjom i prodajom fritula, kroštula, pita i štrudela, u sklopu kućne radinosti. Nije to ulazak u poduzetništvo zbog nekog posebnog »njuha« za dobar posao, već iz nasušne potrebe, ali i tada joj se na put prepriječila – hrvatska birokracija.
Nigdje pomoći
Jer iz grada su se proglasili »nenadležnim«, dapače odbili su njen zahtjev iako to, sudeći po stavu Ministarstva poduzetništva i obrta, nije u njihovoj nadležnosti.
Nekad poznata rukometašica Trogira za pomoć se obraćala Centru za socijalni rad u Trogiru, pisala o svom problemu predsjedniku RH, Međunarodnoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava, HHO-u u Zagrebu, no bezuspješno. Uz pomoć Hrvatskih laburista pitanje o mogućnostima realizacije tog obiteljskog posla stiglo je i do Gordana Marasa, ministra poduzetništva i obrta. Sudeći po odgovoru, odobrenja za kućnu radinost izdaju nadležni uredi državne uprave u Županiji, ako su proizvodi (u ovom slučaju fritule, kroštule…) među taksativno nabrojenima u Zakonu o obrtu. Ako pak nisu, onda odluku donosi »tročlano Povjerenstvo koju osniva čelnik Ministarstva poduzetništva i obrta, a na prijedlog jedinice lokalne samouprave i područne obrtničke komore«, kako stoji u odgovoru iz ministarstva.
Raditi bilo što
Čekati svu tu proceduru upitnog konačnog rezultata Franka i njena obitelj jednostavno nemaju ni vremena ni novaca. Pa su tako u »svojoj« uličici postavili stol dekoriran čipkom i krenuli s prodajom domaćih firula, štrudela… u količinama koje dopušta njihova obiteljska kuhinja.
– Svako jutro idem po plažama Okruga s »kofom« i fritulama, za zaradit 100 kuna, s karcinomom štitnjače, kao 60 postotni invalid. Iako nam još nisu dali dozvolu za prodaju, jednostavno nemamo alternative. Za reći istinu, kazali su nam da nas zbog prodaje naših domaćih slastica neće dirati, i doista nas ne diraju, kazuje Franka, koja unatoč svim nedaćama ne odustaje od životne borbe.
Naime, bez obzira na činjenicu da i sama govori dva svjetska jezika (talijanski izvrsno, u što smo se i sami uvjerili) te brojnim molbama i pokušajima kod gradskih vlasti, ni za nju ni za sina nije bilo mjesta.
Neki turisti doživljavaju, sudeći po iskustvu Frankine majke Alide Korun, mali štekat (unatoč neprijepornoj čistoći i kvaliteti slastica) kao svojevrsnu priliku za iživljavanje.
– Nudili su nam kunu za porciju fritula, a jedan je uzeo nekoliko kroštula kad sam se na trenutak okrenula, kazuje nam Frankina majka prepričavajući kroz suze kalvariju kroz koju su prolazili posljednjih godina. Pomaže Franki koliko može.
– Mjesim kore, domaće, stavljamo u pite i štrudele čiste i prirodne jabuke, one preko 10 kuna kilogram, a ne one jeftine.
– U Turističkoj zajednici Trogir rijetko da netko od zaposlenih ima završeni fakultet, ali za mene i sina koji je fakultetski obrazovan i govori četiri svjetska jezika nije se našlo mjesta. Tako nas, doslovno, već neko vrijeme prehranjuje moj otac, tužna je Franka Petrović.
– Apeliram na sve dobre ljude, novci nas ne zanimaju niti novčane pomoći. Mi želimo raditi – ako su u mogućnosti zaposliti sina ili mene na pola radnog vremena, neka nam se jave.
