Nema ti ništa goreg nego kad zamijeniš noć za dan.

I ne naravno u onom smislu kad mladi ljudi, posebno ljeti, do kasno budu vani pa spavaju do podne.

Ne, ja ti se nalazim u jednoj neprekinutoj situaciji koja nije ni san, ni budnost.

Neću reći da me noću proganjanju neki posebni demoni, ali stresna sjećanja svakako to čine. Pa se, dakako sam sa sobom, krenem raspravljati s nekim političarima i medijima koji bi sve dali da nas, veterena i 1991. godine, da o 1995. ni ne govorim, nema. I onda dođe jutro.

Sav sretan ustajem rano, jer to za mene i nije rano s obzirom da osim koji sat nekakvog polusna nisam ni spavao, i jedva dočekam ostale članove obitelji. A oni su u žurbi, svatko u svom poslu, ja naravno neispavan, nemam snage, a da ti do kraja budem iskren, ni volje za neku promjenu.

Osim da, za razliku od noći kad sam ležao, po danu sjedim. Ma odem i do trgovine, popijem doma kavu, slušam ja i radio jer me televizija dodatno iritira, na radiju biram one koji ne govore mnogo, ili ne govore o politici…, ali ni tu mi vrag ne da mira pa moram poslušati vijesti.

Koje me ljute, koje me deprimiraju, koje me ponižavaju, koje od nas što smo život založili ne samo za slobodu domovine i njezin prosperitet u okviru zajednica kojima prirodno pripadamo nego i za demokraciju, da svatko bira što mu se dopada, da ne živimo u društvu jednoumlja i odlaska na »hlađenje« zbog »krivih« misli, stvaraju – »ustaše«.

Mnogo, puno previše

Dugo smo razgovarali. Ne nužno povlađujući mu, ali da slušajući ga. Iako je poprilično aktivan unutar svoje veteranske udruge, s poznatom definicijom »posttraumatski stresni poremećaj«, poznatiji i kao PTSP, što nije ekskluzivno pravo veterana Domovinskog rata, ali je zbog brojnosti sudionika tog perioda u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj daleko najrašireniji, trauma kod njega ne blijedi.

PTSP stručnjaci uostalom i definiraju kao gubitak sigurnosti i povjerenja, što izaziva dugotrajne strahove i emocije visokih amplituda. Iako bi ipak bilo nekako logično da se on u Hrvatskoj s godinama smanjuje, nije tako.

– Ne želim da me imenom predstaviš javnosti jer kad bi to učinio, javit će mi se klasični PTSP osjećaj – ta ista skupina medija i političara kao i njihovih sljedbenika pokazivat će prstom na mene, ismijavati me, omalovažavati.

Znaš ono »branitelj – krezuba seljačina«. I zato ne bih. Ali sam ti morao reći, drago mi je da sam to učinio, zaključio je naš sugovornik.

Jedan sasvim »obični« sudionik Domovinskog rata.

Niti je bio dragovoljac, niti je u njemu proveo cijeli period, ali je dovoljno da nakon svega dođe u situaciju u kojoj se nalazi. Godinama. I nije jedini, ima ih mnogo, puno previše.

Upravo stoga je unutar Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije organizirana skupina, na čijem je čelu njihova članica Danijela Mihaljević, koja je odlučila pokrenuti set radionica čije je nakana bila ne raditi samo s osobom koja ima sindrom, nego i s njegovom obitelji.

I to na način da tim iskusnih psihologinja učini upravo to da se razgovorom, a ne »teškim« medicinskim procesima na čijem su kraju uglavnom recepti s nazivima različitih antidepresiva ili pak »lijekova za smirenje«, pokrene proces povratka povjerenja, da se emocijama, koje ljudi s PTSP-om tako revnosno potiskuju, otvore vrata. Da skrivene misli, koje su noću posebno aktivne, izađu na svjetlo dana.

Danijela Mihaljević / Snimio: Sergej DRECHSLER

Voditeljica Mihaljević i sama je udovica branitelja iz Domovinskog rata, jedna od onih koja čitav život osjeća posljedice plemenitih misli svog supruga koji je želio slobodu, demokraciju i jednaka prava za sve. A dočekao je metak.

– Program psihosocijalne podrške ZUDR PGŽ-a ima želju okupiti branitelje kojima je potrebna pomoć, a koji su prošli ispod »radara« organiziranog sustava psihosocijalne podrške.

Vrijeme je učinilo svoje, mnogi branitelji su se povukli i nisu više vidljivi kako sustavu, tako ni udrugama. A mi znamo da postoje, da su tu, stoga smo se upitali – zašto ih nema, zbog čega su postali »nevidljivi«?

Prikupljajući podatke u udrugama članicama Zajednice u zadnjih godinu dana saznali smo za probleme koje nismo očekivali u ovolikom obimu. Prvi je neinformiranost kao produkt informatičkog neznanja što uzrokuje odustajanje od bitke s administracijom – formularima, zahtjevima, raznim upitima što stvara ta komplicirana procedura.

Drugi je činjenica da PTSP inicira i bolesti, a jako su često to teške onkološke dijagnoze što silno usložnjava život mnogih braniteljskih obitelji, što sve zajedno oni »drže za sebe«. Smatramo nedopustivim da prolaze sami kroz sve izazove liječenja, jako često sa smrtnim ishodom.

Udruge su osnovane da bi brinule o svom članstvu, da ljudskim pristupom, otvorenim razgovorom daju podršku u svim životnim situacijama, što većina i radi. Ali, bolešću nije pogođen samo branitelj, već cijela njegova obitelj. Supruge, djeca, sad već i unuci, svi oni trebaju podršku, pojašnjava nam Mihaljević ishodišni dio priče.

Foto iStock

Radionice

Nakon koje je, uz pomoć 2,5 tisuća županijskog novca te s mnogo sati volonterskg rada i beskrajnog entuzijazma pokrenut projekt »Kako živi moja supruga/ suprug i moja obitelj s PTSP-om«.

Ciklus od šest radionica održavao se jednom tjedno u prostorijama Zajednice.

Stručne voditeljice radionica bile su mag. psych. Ana-Marija Lušičić i spec. klin. psih. Jasmina Kardoš.

Prva radionica održana je početkom lipnja, a na radionicama su sudjelovali branitelji oboljeli od PTSP-a sa svojim obiteljima, njih dvadeset.

– Teme koje smo obrađivali su polaznike zainteresirale, te su povratne informacije više nego dobre. Većina oboljelih branitelja ne želi javno govoriti o problemu s PTSP-om i njegovim posljedicama na njihove obitelji.

Procjena udruga članica je da 15 posto njihovih članova, riječ je dakle o stotinama ljudi, ima probleme vezane za PTSP. Teško im je. Probleme s alkoholom, probleme u partnerskim odnosima i probleme s djecom često ne vide, pogotovo ne vide da su ti problemi vezani za PTSP, dodaje Mihaljević te otvara prostor za iznošenje stavova struke.

A zadovoljne s iniciranjem i provedbom radionica bile su i psihologinje.

Jasmina Kardoš iskusni je psihoterapeut s velikim iskustvom rada u zdravstvenom sustavu.

– Trauma mijenja način na koji osoba vidi svijet, a vidi ga kao opasno mjesto. Ujedno narušava sposobnost osobe da vjeruje drugima, pa i sebi samome. Osobe koje boluju od posttraumatskog stresnog poremećaja mogu se lako i brzo naljutiti jer su u stalnom stanju pobuđenosti, njihov je mozak u funkciji »bori se ili bježi«.

Radi toga su sklone izolirati se od okoline i izbjegavati situacije koje percipiraju ugrožavajućima, kao i aktivnosti koje su ih nekada činile sretnima. Situacije koje su drugim ljudima uobičajene, primjerice iznenadni bučni zvukovi, traumatiziranu osobu mogu u trenutku vratiti u ponovno proživljavanje traumatskog iskustva.

U oporavku od traume, jedan od najvažnijih vanjskih resursa je socijalna podrška koja podrazumijeva percipiranu brigu, poštovanje i pomoć drugih ljudi. Ona može biti iskazana kroz sigurno okruženje, prihvaćanje, ljubav, brigu, utjehu, razumijevanje, ohrabrenje, empatiju, ali i traženje te dobivanje potrebnih informacija, mišljenja ili savjeta od drugih ljudi te unaprjeđivanje vlastitih znanja i vještina.

Snažna socijalna podrška može umanjiti učinke traume, ojačati otpornost na stres i olakšati uključivanje osobe s PTSP-om u tretman liječenja.

Obitelj može pomoći na način da se što bolje upozna s PTSP-om kako bi mogli razumjeti svog člana obitelji, ponuditi podršku u odlasku na liječenje i aktivno sudjelovati u tom procesu, uspostaviti i održavati svakodnevnu rutinu, razgovarati o planovima i budućnosti, sudjelovati u zajedničkim aktivnostima, pojašnjava nam Kardoš.

Jasmina Kardoš / Snimio: Vedran KARUZA

Ima dakako mnogo osoba s PTSP-om koje, zahvaljujući vlastitoj snazi, učinkovitoj medicinskoj pomoći, ali prije svega razumijevanju obitelji i okoline u kojoj se dominantno kreću, žive ipak manje traumatičnim životom.

Začarani krug

Kako problem vidi Ana-Marija Lušičić, psihologinja SB-a Medico, kao i Kardoš, često nagrađivana za svoj rad, priznata i u međunarodnim, kontinentalnim strukovnim asocijacijama.

Ana-Marija Lušičić / Foto Arhiva NL

– Osobe kod kojih je intenzitet posttraumatskog stresnog poremećaja manje izražen najčešće su osobe s dobro razvijenim strategijama suočavanja kao i dobrom socijabilnošću gdje se ne smije zaboraviti niti važnost podrške iz okoline ali i važnost stavova i očekivanja kako od okoline tako i obitelji. Razdražljivost je jedna od bitnih osobina PTSP-a.

Osobe koje pate od tog poremećaja nemirno spavaju, u snu proživljavaju traumatsko iskustvo, a nerjetko se živo podsjećanje događa i na javi. Po danu se trzaju na neočekivani šum, razne situacije i detalji podsjećaju na proživljeno iskustvo i obnavljaju unutarnju napetost. Iscrpljenost kore nadbubrežne žlijezde koja se godinama nalazi u prenapornom radnom režimu nadodaje fiziološku komponentu sloma adaptivnih mehanizama.

Osobe oboljele od PTSP-a reagiraju pretjeranim i slabo kontroliranim reakcijama na beznačajne povode. Osoba je najčešće svjesna neopravdanosti svojih reakcija i nakon smirenja ima osjećaje krivnje, koji sa svoje strane doprinose pogoršanju ionako lošeg općeg stanja. Upravo zbog te razdražljivosti i sumnjičavosti okolina često zauzima neprijateljski stav te se tako zatvara »začarani krug«, pojašnjava Lušičić

​Dodaje i određeni »recept« kako do izlaska iz tog »kruga«.

– Bitno je proaktivno educiranje javnosti o PTSP-u i razbijanje stigmi o njoj. Također, bitno je promicati kulturu empatije potičući otvorenost i podršku, a ne sumnjičavost i izbjegavanje.

Treba istaknuti da su osobe koje pate od PTSP-a pojedinci te da nisu isključivo definirani traumom. Potreba je za normalizacijom traženja pomoći za emocionalnom patnjom, kao i izgradnja svijesti o mentalnom zdravlju. Izloženost stvarnim pričama gradi empatiju i zamjenjuje strah razumijevanjem, pojasnila nam je magistra Lušičić.

Da – stigma! Iako bi dakako bilo pretjerano tvrditi kako, pa slobodno ga možemo nazvati brutalnim, stav dijela političke i medijske javnosti produžava »vijek trajanja« PTSP-a, nismo ni daleko od toga. Iako se kao društvo, mada složit ćemo se da i na tom planu nedovoljno branimo slabije, skupine ljudi koji su »drugačiji«, gledajući globalnu medijsku sliku sve takve skupine zaslužuju brigu i pojačanu pažnju, dok se u toj istoj javnosti branitelje, pa tako i one s traumom, stavlja na suprotni stranu.

Njih se ne štiti, sustavno ih se desetljećima anatemizira i napada. Oni su »privilegirani«, »agresivni«, »desni«, »zaostali«. Prihvati li se osobe s PTSP-om, što i jesu, kao ranjivu skupinu koja treba naglašeniju pažnju i zaštitu, a vidimo li s druge strane sliku koja se agresivno o njima sustavno stvara u dijelu medija – postaje nam jasnija njihova ogorčenost javnošću.

Zbog čega je u jednom dijelu upravo ta i takva javnost u velikoj mjeri kriva što trauma ne blijedi, što je toliko tvrdokorna, pa i transgeneracijski prenesena na njihove obitelji i djecu koja nisu »ni kriva ni dužna« jer nisu bila ni rođena kad je trauma nastala.

Trauma sama ne nestaje

– S obzirom da sam iz središnje Bosne, dio rata, kaotičnog i razornog, proveo sam tamo. Poginulo mi je šest, ne suboraca, nego mnogo više od toga, prijatelja. Posebno teško podnosim razdoblje od svibnja do kolovoza kad su ta stradanja i nastala.

Prolaze desetljeća, nikad mi ni nije krenulo nabolje. Izgubio sam svaku vjeru da se išta može na bolje okrenuti. S obitelji sam uglavnom šutio o tome. Bježao sam od bilo kakvog razgovora. Ali, zahvaljujući ovim radionicama dogodilo se skoro pa čudo – popravilo mi se stanje, prvi sam put u životu razgovarao sa sinom o ratu, o svemu što mi se dogodio.

Prvi put, iako mu je više od trideset godina, naglasio nam je Ivan Gavrić ne možda preobrazbu, ali svakako veliko poboljšanje nakon procesa koji su on i njegova obitelj prošli zahvaljujući radionicama.

Ivica Tomić dopredsjednik je UHBDDR-a PGŽ-a. Iznimno se dobro likovno izražava, susretljiv je, prisutan na većini događanja na svojoj Grobnišćini, i ne samo onih povezanih s veteranskim aktivnostima. Ali i on je prečesto sam sa sobom u dugim noćima.

– Godinama to traje, ne dam se, razgovaram, ali trauma ne popušta. Prošao sam i teške bolesti, karcinom. Ipak, nakon ovih radionica, posebno u onom dijelu koji govori o samopomoći, o tehnikama koje utječu na bolje raspoloženje, prihvatio sam da vježbanje, dakle nazovimo ga »fizički umor«, znatno pomaže da se regulira inače uobičajeni odnos noći i dana. Krenuo sam sustavno vježbati i za sada se osjećam bolje, lakše mi je, pojašnjava nam Tomić što je s osmijehom i odobravanjem saslušala i Danijela Mihaljević.

– Ma naprosto sam sretna i zahvalna ljudima koji su se odazvali na radionice, ljudima koji su spremni učiti i raditi da bi pomogli sebi i svojim obiteljima. Sigurna sam da će njihovo iskustvo potaknuti i druge da se odazovu i dođu. Veliki okidač za iznošenje iskustava bila je tema Transgeneracijsko prenošenje traume, što nam je pokazatelj da ljudima treba tematski pripremiti nove projekte. Što i hoćemo.

U rujnu počinjemo s drugim projektom pod nazivom »Izazovi roditeljstva s djecom odrasle dobi« gdje će se također govoriti i o transgeneracijskom prenošenju traume. Zamišljen je na isti način – šest radionica, jedna tjedno, iste voditeljice.

Već imamo veliki broj upita, parovi s ovih radionica su najavili da će nastaviti dolaziti. Ovisno o interesu neke teme ćemo i ponoviti neovisno o projektu. Za rujanski ciklus nemamo osigurana sva sredstva, ali imamo obećanje Primorsko-goranske županije da će nas od iduće godine nastaviti financijski pratiti kroz dva ciklusa – proljetni i jesenski, zaključila je, beskrajno entuzijastična, otvorena i silno energična Mihaljević.

Spremna učiniti sve da nitko ne bude – sam i tužan, deprimiran, s osjećajem odbačenosti. Razgovor, poticanje na uključenost i skrb za elementarno zdravlje je najmanje što svi, a posebno branitelji s PTSP-om, zaslužuju.