Bojnica Melita Boltužić, časnica Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i majka šestero djece, oduvijek je voljela brzinu, disciplinu i dinamičnost, no zanimljivo, veliku obitelj nije planirala od malih nogu, pa čak ni brak.

Međutim, kako to obično biva, razmišljala je tako dok se nije dogodila ljubav, točnije dok nije shvatila da je njen prijatelj Bojan iz osnovne škole, iz susjedne ulice, njena srodna duša.

A djeca su, kažu nam, logičan plod te ljubavi. I sve se može, i graditi karijeru i imati veliku sretnu obitelj koja je dom pronašla, nakon 15 godina u Zadru, u Murvici.

Ovo dvoje Sisčana došli su ovdje zbog Melitinog posla, nastavnica je u Središtu za obuku Hrvatskog ratnog zrakoplovstva »Rudolf Perešin« u vojarni u Zemuniku.

Bez grča u želucu

Svoj posao obožava, a ono što je naučila radeći, dobro dođe i u obitelji gdje, kaže sa smiješkom, nije zapovjednica, nego vođa.

Foto Sime Zelic/PIXSELL

– Oduvijek sam imala veliku ljubav prema tehnici i mehanici, volim i brzinu, adrenalin. Kad sam saznala da postoji zrakoplovna škola, znala sam da je to to. Naravno, nikad nisam požalila. Svaki dan idem sretna na posao i drago mi je što moja djeca vide da se na posao može ići bez grča u želucu, govori Melita.

Nakon dinamičnog jutra u obiteljskoj kući, prva stvar je na poslu sport koji također oduvijek obožava, cijeli je život trenirala plivanje, a onda slijedi priprema nastave, realizacija pa administrativni dio.

– Svaki je dan drugačiji i u tome je ljepota ovoga posla, napominje sa sjajom u očima.

Doma ima pravi tim, a ima i na poslu, kolege su divni, puni podrške i povjerenja. A uspješna karijera ne isključuje obiteljski život, dapače, ističe Melita, kada je u pitanju velika obitelj, karijera je nužna.

– Što je obitelj veća, karijera mora biti bolja, kako bismo inače opstali? Moramo prehraniti djecu. Nije uvijek lako, mi tu nemamo baka servis, zna se dogoditi da u isto vrijeme imamo roditeljski sastanak, dva dječja treninga, a suprug radi.

Jasno, u to vrijeme netko bi morao čuvati najmlađe, blizance od godinu i pol. Blizanci su poseban izazov, kad zaplače jedno, evo i drugog, priča nam kroz smijeh.

Foto Sime Zelic/PIXSELL

Međutim, u startu je posložila u glavi kako nema plana B, tako je kako jest i sve će se već riješiti u hodu. Isto tako, oduvijek ih vodi svugdje sa sobom, ne misleći što će se dogoditi, hoće li plakati… I uvijek sve ispadne odlično.

– Ne planiram previše unaprijed, to bi me samo opteretilo. Muž ima veliku ulogu, nadopunjujemo se i jako smo slični karakteri, s istim ciljevima. Velika snaga mi je i vjera! A da povučem paralelu s poslom, vojska me naučila disciplini, snalaženju u stresnim situacijama.

To se oslikava i na obiteljski život, pomaže mi u strpljenju. Časnica sam, učili su me i zapovijedati. Učili su nas kako dobar zapovjednik ne daje samo zapovijedi koje se moraju provoditi, nego treba biti i vođa. Ja vodim svoju djecu u smjeru da postanu dobri ljudi, kazuje Melita.

Čvrsti temelji

Temelji za taj put već su čvrsto postavljeni. Dok razgovaramo, stariji igraju nekoć popularnu igru »Grad, država«, a mlađi se zabavljaju s igračkama. Najstarija kćer, Petra ima 13 godina, najmlađi su spomenuti veseli blizanci Gabrijel i Klara, a ostatak ekipe čine Šimun, David i Marija.

– Veći imaju svoje zadatke, a svi se druže i paze jedni na druge, to je jednostavno prirodno. A bez toga, da je sve na meni, ne bih mogla. Jasno, suprug je uvijek tu za sve. Čak i kad ga nema zbog posla, radi kao keramičar, psihička je podrška, ističe Melita.

Foto Luka Jeličić

Klinci su sretni što ih je više, a svoje roditelje spremno opisuju riječima – dobri, brižni, marljivi, najbolji i najljepši.

Vještina ovom dvojcu ne nedostaje, uz sve ovo, bojnica Melita je na doktoratu.

– Učim u hodu, navikla sam multitaskati, to je jedini način. Dok radim zadaću s njima, učim svoje. Noću spavam, treba mi snaga za idući dan, govori Melita.

I na kraju, danas, kada ima 40 godina, baš ništa ne bi promijenila osim jedne stvari, da je ranije započela rađati.

– Doduše, Petru sam rodila s 26 godina, nije to toliko kasno, ali to je jedino što bih drugačije. U životu ne treba čekati da se sve posloži, nikad neće sve biti savršeno. Da smo mi čekali, tek bismo sada krenuli, kazuje Melita.

Bojan objašnjava kako uvjeti nikad nisu idealni, ali ni da ne trebaju biti.

– U Zadru smo imali stan od 70 kvadrata i kada je četvrto dijete bilo na putu, prodali smo ga i krenuli graditi kuću u Murvici. U međuvremenu smo bili podstanari u stanu od 60 kvadrata, bez automobila kakav bi nam trebao.

I sad bi nam dobro došla još jedna soba. Ali, gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Sretni su, zadovoljni, ništa im ne fali, kaže Bojan i dodaje kako, kada je čovjek mlađi ima puno više energije i strpljenja.

Svoju bajku sada žive u Murvici gdje djeca imaju prostor za igru, mirno je i sigurno. Ne bi ovo mjesto mijenjali ni za što, kako kažu, ni za sve šolde ovog svita.

– Dom je tamo gdje je obitelj, zaključuju.