Neovisni zastupnik, bivši SDP-ovac, Bojan Glavašević uvijek je zanimljiv sugovornik, a za razliku od mnogih koji “spavaju” tijekom pauze u saborskom zasjedanju, Glavašević je uvijek aktivan komentator društvenih zbivanja. Zato je tema za razgovor bezbroj.

Prilično ste aktivni na društvenim mrežama, gdje bez obzira što nema zasjedanja Sabora zadnjih tjedana, komentirate aktualnosti: među ostalim, tražili ste privremenu blokadu Srbije na putu za EU, zapitavši se “kako razgovarati s predsjednikom Srbije koji Šljivančanina naziva prijateljem”. Zašto? Jeste li dobili kakvu reakciju bilo hrvatskih, bilo srpskih vlasti na tu tezu?

– Da, da, odmah idući dan izašao sam u notornom “Informeru”, Vučićevom tabloidu za obračune s političkim protivnicima, da sam ustaša. Ali na stranu sad to, moja je namjera bila otvoriti raspravu na tragu Pupovčeve točne teze da holističkog pomirenja nema bez službene Srbije. Kako raditi na pomirenju s trgovcima mržnjom iz devedesetih godina? Glina i Banija još pamte Vučićevo ratno huškanje. Ali važno je upamtiti da nema znaka jednakosti između građana i režima koji govori u njihovo ime, i da prema Srbiji imamo konzistentnu dobrosusjedsku politiku, bez nacionalizma i revanšizma. To je naprosto naš nacionalni interes. Cilj te politike je pomoći Srbiji da s vremenom postane država i društvo koje doista živi europske vrijednosti, a u sklopu toga možemo ostvariti i neke naše ustavne zadaće, primjerice, osigurati hrvatskoj manjini u Vojvodini i Srbiji zaštitu od mržnje i progona kojima je sustavno izlagana od rata na ovamo. O tome se ne priča mnogo, a ti ljudi prolaze strašne stvari.

Jednako je zanimljiva i tema hrvatsko-srpskih odnosa unutar Hrvatske – svi pozdravljaju događanja u Kninu, kao i ona koja slijede u Gruborima i Varivodama. Kakav je vaš stav o Vukovaru? Je li realno očekivati da krug “dobre volje” bude zaokružen u Vukovaru 19. studenog? Ili je Vukovar još uvijek previše bolna točka za obje strane?

– O tim stvarima ne smijemo razmišljati prigodničarski, jer je to nešto što daleko nadilazi datume sjećanja na tragedije Hrvata i Srba u ratovima. Ali obljetnice su simbolički važne, i zajedničko komemoriranje nevinih, civilnih žrtava ratova jedan je od načina na koji se kroz ljudskost može pronaći jedan zajednički temelj za buduće miroljubive odnose. Dakle da: volio bih vidjeti Borisa Miloševića u koloni sjećanja u Vukovaru, i volio bih vidjeti da Andrej Plenković s Borisom Miloševićem položi vijenac u Dunav za Srbe koji su nestali početkom rata u Vukovaru. Simbolička snaga Vukovara leži u tome što je on najveća trauma i tragedija u ratu, a vraćen je u ustavno-pravni poredak Hrvatske mirnim putem. Mirna reintegracija je trijumf razuma i ljudskosti nad mržnjom, i to ubuduće u Hrvatskoj moramo mnogo više naglašavati nego do sada.

Povijest Vukovara

Kako komentirate politiku Plenkovićeve Vlade u tom smislu? Jesu li sljedeće i ćirilićne ploče u Vukovaru – sve ono što vaša vlada nije uspjela ostvariti? Zašto je Hrvatska tako “obrnuto proporcionalna” kad su u pitanju HDZ i SDP?

– Za sada mogu pozdraviti prve korake, ali to su samo prvi koraci. Trebamo tek vidjeti je li Plenković ozbiljan oko obračuna s mržnjom i ratnim traumama u Hrvatskoj, ili je ovo bio tek PR. Što se tiče dvojezičnih ploča, stožerašima je trebao neki povod za pobunu, i oni su ga našli u pločama. Višejezičnost u Vukovaru nije od jučer, ni od reintegracije. Ona je sastavni dio našeg identiteta, ona je sastavni dio povijesti Vukovara. To što su stožeraši učinili bila je pljuska u lice i demokraciji i povijesti Vukovara. Ali vidjet ćemo na idućim lokalnim izborima hoće li Vukovar odabrati Plenkovića ili Penavu. Svakako je grijeh HDZ-a, pa i tog Plenkovića koji je hodočastio u šator u Savskoj, što uopće postoji problem koji danas Plenković i Milošević rješavaju. To je prije svega grijeh nečinjenja, bježanja od pomirenja, a onda i parazitiranja na ratnim traumama Vukovarki i Vukovaraca, trgovanja mržnjom u vrijeme Karamarka i Penave, i sabotiranja svakog pokušaja izgradnje zajedničkog života, poput projekta nesegregirane škole koju je financirala kraljevina Norveška, a na kraju je Hrvatska morala vratiti novce jer je projekt propao. Ima tu i krivnje SDP-a, dakako, i Željka Sabe i Željka Jovanovića. Ali mnogo manje nego krivnje HDZ-a i vukovarskog SDSS-a.

U SDP-u se upravo održavaju unutarstranački izbori – čini se da će biti više kandidata.

– Tako je, čini se da se tamo odvija jedan robustan demokratski proces. Kandidature su istaknuli i neki meni dragi ljudi i prijatelji, poput Freda Matića, Sare Medved i Jure Zubčića.

Je li vam žao što ste napustili SDP, što je ta stranka danas, što joj treba za oporavak? Ima li spasa za SDP, i na koji način?

– Nimalo mi nije žao što sam otišao iz SDP-a, i nemam se namjeru vraćati onamo, iako se povremeno susrećem i s pozivima da se vratim, kao i sa sumnjom kod nekih pojedinaca na ljevici da je to nešto što bih mogao učiniti. Međutim, to se neće dogoditi. Eto, baš zbog toga mislim da bi bilo nezahvalno da govorim što bi SDP-u trebalo za oporavak, ima li spasa za tu stranku, i tako dalje. Meni je u interesu da Hrvatska ima snažnu progresivnu političku scenu koja će u narednim godinama dobiti podršku većine građanki i građana. Sa SDP-m ili bez njega.

Pretpostavljam da biste podržali Peđu Grbina, da ste ostali u SDP-u?

– Mislim da zbilja nema smisla spekulirati o tome, u ŠBBKBB varijante se nikada nisam upuštao. Peđa je moj prijatelj i ja mu želim sreću u svemu što radi u životu, pa tako i u ovome.

Gledajući šire socijaldemokraciju u Europi, vrlo je teško danas formulirati lijeve politike – živimo u vremenu korona-krize koja teško dopušta borbu za ljevičarska pitanja, upitna su radna mjesta, upitna su ljudska prava… Kako formulirati lijeve politike u takvim okolnostima? Čini se da su svi sretni ako ekonomija, tržište, pa i time i kapitalizam kao glavni poslodavac uopće opstanu?

– Ja mislim da danas uopće nije teško formulirati lijeve politike, naprotiv. Danas je to vrlo lako. Ako je korona-kriza išta pokazala, onda je to nehumanost i slabost neoliberalnih politika, i svih onih koji smatraju da je država, eto, nešto nepotrebno što samo osujećuje poslovanje. Čovjek i njegova dobrobit uvijek moraju biti u centru svake lijeve, progresivne politike. To mislim u jednom sveobuhvatnom, holističkom smislu. I socijalizam i socijaldemokracija to promatraju prije svega kroz prizmu čovjeka kao radnika, i to je bio odličan kut gledanja u prošlim vremenima. Danas je, međutim, potrebno gledati širu sliku. Živimo u vremenu nevjerojatnog tehnološkog napretka, u vremenu u kojemu roboti i umjetna inteligencija preuzimaju sve više i više radnih procesa, i to od onih najjednostavnijih poput rada u proizvodnji, do onih kompleksnijih poput konsekutivnog i čak simultanog prevođenja. Prema podacima ILO-a, oko 65 posto poslova koje će za vrijeme svojih života raditi tzv. generacija Z, uopće još ne postoje. Imajući sve to na umu, rekao bih ovako: lijeve, progresivne politike treba formulirati tako da sagledavaju čovjeka kao suvremenog homo vitruviusa, da budu orijentirane na njegovu dobrobit od mikrosocijalne do makrosocijalne razine. To je višedimenzionalan pristup, on je kompleksan i ne može ga se reducirati samo na rad i ekonomiju. Dat ću samo jedan primjer: pred klimatskom kataklizmom koja nam je nad glavama ako ne učinimo nešto, pitanja ekonomije i rada mogla bi postati redundantna. A neoliberalni kapitalizam jedan je od uzroka klimatske krize. Zato ljevica nužno mora imati kompleksne odgovore za kompleksan svijet u kojemu živimo. Ja mislim da mi, kao ljevica, to itekako možemo!

Odličan predsjednik

Uvijek ste bili bliski Zoranu Milanoviću – kako ocjenjujete njegovu politiku? Je li njegovo inzistiranje na stavljanje Stožera pod kapu Sabora opravdano?

– Zoran Milanović je u pravu kada traži snažniju ulogu Sabora. Ukoliko Sabor ne definira pravne ovlasti Stožera u pogledu ograničavanja osnovnih ljudskih prava prijete nam tužbe građana. Stranačko vođenje tog stožera nažalost je dovelo do toga da mu više nitko ne vjeruje. Mislim da je Milanović odličan predsjednik, iako se ne slažem sa svime što čini, ali to je i normalno. Dobio je moj glas na posljednjim izborima u oba kruga, i nije mi nimalo žao zbog toga.

Kako komentirate da Ustavnom sudu trebaju tri mjeseca za reakciju? Je li ispolitiziran, pod utjecajem HDZ-a?

– Ustavni sud je jedan specifičan mikrokozmos koji ima vlastitu dinamiku rada. Ona je nekad zapanjujuće brza, a nekad zapanjujuće spora. Taj sud nije ispolitiziran, on je politički i to nije nikakva tajna, naprotiv. Sutkinje i suce Ustavnog suda biramo na prijedlog političkih stranaka, i točno se zna koje sutkinje i suci su konzervativni, a koji progresivni. Neovisno o tome, mislim da je svjetonazor sutkinja i sudaca mnogo manji problem od njihove stručnosti. Neke i neki su odlični i vrlo stručni, a neke i neki baš i nisu. I čini mi se da je to veća i ozbiljnija podjela među njima samima, od svjetonazora.

Možemo je bio pozitivno iznenađenje ovih izbora. Vi i dalje niste član niti jedne od tih inicijativa, no s njima ste osvojili mandat – po vašem mišljenju, u kojoj mjeri se Možemo treba “oslužbeniti”, treba li to biti jedna stranka, koalicija, ili ostati u današnjoj potpuno nevezanoj formi? Treba li ta grupacija graditi klasičnu infrastrukturu ili ostati “rahla”, jer bi inače mogla izgubiti aktivizam?

– Prvo treba razjasniti nešto. Možemo jest registriran kao politička stranka i kao takva je osvojio 4 mandata u Hrvatskom saboru. U Klubu zastupnika zeleno-lijevog bloka se nalazi sedam zastupnica i zastupnika od kojih je četiri iz Možemo, Tomislav Tomašević, Sandra Benčić, Damir Bakić, Vilim Matula, jedna iz Nove ljevice, Rada Borić, jedna iz Radničke fronte, Katarina Peović, i ja kao neovisni zastupnik. Mislim da bi bilo baš preuzetno kada bih na ovakav način govorio što bi moji koalicijski partneri trebali ili ne bi trebali. Ja ih sve previše poštujem da bih to činio. Ali mogu reći ovo: dugo, dugo u politici nisam osjetio ovakvu energiju, ovakvu volju za promjene, i ovakvu snagu i bogatstvo progresivnih ideja, kakvu osjećam sada. Ne znam kojim ćemo putem poći, ali koji god to put bude bio, siguran sam da će biti dobar. Svi smo svjesni odgovornosti i povjerenja koje su nam građani dali. Svi to povjerenje želimo opravdati, i pokazati da zajedničkim snagama možemo drugačije.

U toj su grupaciji i ljudi koji imaju vrlo radikalna stajališta, poput Katarine Peović. To nije mainstream politika.

– Naša koalicija je široka, i obuhvaća politički spektar od socijaldemokracije skandinavske škole, preko zelene ljevice, do demokratskog socijalizma. Naravno da se ne slažemo oko svega, ali imamo i zajedničkih vrijednosti i dijeljenih ideja o tome kako Hrvatsku učiniti boljim mjestom za sve njene ljude. Koaliciju smo gradili upravo na tim dijeljenim idejama.

Tomašević najbolji kandidat za gradonačelnika Zagreba

Treba li SDP podržati Tomaševića na izborima 2021. u Zagrebu? I može li Tomašević pobijediti?

– Tomislav Tomašević je uvjerljivo najbolji kandidat za gradonačelnika Zagreba. On, Danijela Dolenec, Teodor Celakoski, ali i mnogi, mnogi drugi sjajni ljudi posvetili su godine aktivizma i političkog promišljanja upravo Zagrebu i njegovim građankama i građanima. To nije samo pitanje zauzimanja pozicije. Za razliku od svih ostalih stranaka, i progresivnih i konzervativnih, ovi ljudi znaju ne samo kako isušiti močvaru nakon godina Bandićeve vlasti s HDZ-om, nego i kako život u Zagrebu učiniti osjetno kvalitetnijim. Pazite, to je četvrtina Hrvatske. Nije to mala stvar.