Liste čekanja na CT i MR moguće je skratiti bitno više u odnosu na 270 dana, o kojima govori ministar zdravstva, Vili Beroš. Tvrdi to umirovljeni bivši ravnatelj KBC-a Rijeka, prim.dr. Maksim Valenčić, koji je kao šef na Klinici za urologiju, koju je vodio od 2010. do 2013. godine, pacijentima osiguravao termine za ove pretrage u roku od samo dva do tri tjedna.

Svoje je iskustvo, kaže, htio podijeliti s ministrom Berošem, ali ovaj za to nije pokazao interes.

Kako je to on riješio

Skratiti liste čekanja je iznimno jednostavno, ali u našem sustavu danas je to gotovo nemoguće, smatra urolog Valenčić, koji je liječnicima svoje klinike jednostavno oduzeo ovlast slanja pacijenata na spomenute pretrage i tako reducirao brojna bespotrebna snimanja.

– Zabranio sam mojim liječnicima na klinici da u ambulanti pišu uputnicu za CT i MR. Svaki pacijent za kojeg je netko od kolega mislio da treba ići na CT ili magnetsku rezonancu, prvo je prošao naš konzilij te se o svakom pacijentu porazgovaralo. Onda sam ja kao šef klinike donosio odluku koji pacijent ide, a koji ne ide na pretragu, prepričava Valenčić.

Jednome kolegi na sastanku rekao je, prisjeća se, da će mu kupiti tenisku znojnicu i na nju dati uštikati slova “CT”.

– O kojem god pacijentu se na sastanku raspravljalo, taj je kolega kazao – a da mu učinimo CT?, prenosi Valenčić.

Iako je prevladavajuće mišljenje da se tu radi o defenzivnoj medicini, jer se svaki liječnik nastoji zaštititi od posljedica moguće pogrešne procjene ili potencijalne tužbe pa pacijente najradije šalje na snimanje kao najpouzdaniju dijagnostičku metodu, riječki urolog tvrdi kako se tu ne radi samo o defenzivnoj medicini, nego i o odgovornosti šefova klinika.

“Šef klinike raditi ne mora znati”

Nepotrebnih pretraga, uvjeren je, danas ima daleko više od 50 posto, ali takvo se stanje po njemu može riješiti jedino tako da šef klinike odgovara za to hoće li netko ići na pretragu, ili ne.

“Kod nas šef klinike ne mora znati raditi. On mora imati ispunjenu formu, a to je doktorat znanosti, da je docent ili profesor, i mora bit umrežen da ga izaberu.

Ali raditi ne mora znati jer i tako ne odgovara nizašto”, veli Valenčić i dodaje kako na čelu klinika moraju biti ljudi s iskustvom, sposobni, koji će donositi odluke.

– U Njemačkoj šef klinike odgovara za sve, i ako se dogodi slučaj Maškarin, šef ide na sud jer je dozvolio da se neki zahvat radi. Konzilij ne može donositi odluke, jer se to svodi na preglasavanje.

Morate imati osobu koja vlada situacijom i koja preuzima odgovornost. Ovo što mi imamo je alibi sustav, kod nas je nemoguće nešto napraviti jer se sustav 50 godina nije promijenio, tvrdi Valenčić, koji je specijalizaciju prošao u njemačkom zdravstvu i dobio uvid u tamošnji sustav.

Biopsija 80% manje, a rezultat – isti

Prekomjerno pregledavanje smanjio je, kaže, svojedobno i u dijagnostici raka prostate. Na riječkoj urološkoj klinici broj biopsija smanjio je, kaže, za 80 posto, a rezultat je ostao isti.

– U 2007. godini imali smo u Rijeci najveći broj novoootrkrivenih muškaraca s rakom prostate, dvaput veći od hrvatskog prosjeka, i to zato što su ljudi išli doktoru, išli su na PSA.

Ali godišnje je oko 500 pacijenata prolazilo biopsiju. Smanjio sam taj broj na 100 godišnje, dakle za 80 posto, i to na isti način kao i CT i MR snimanja – liječnik nije smio iz ambulante slati pacijenta na biopsiju, nego je sve išlo preko sastanka na kojem sam preuzimao odgovornost za to tko treba, a tko ne treba na biopsiju, kaže Valenčić.

Unatoč drastičnom smanjenju broja biopsija, rezultat je bio isti, i jednak je broj pacijenata na kraju prolazio operaciju prostate kao i dok se radilo pet puta više biopsija.