Odlazimo u Italiju kupovati hranu jer je često jeftinija nego kod nas; kupujemo maslinovo ulje, paštu, kavu, čak i mineralnu vodu. Ako pogledate porijeklo proizvoda koji se nude i na policama hrvatskih supermarketa, uočit ćete da je većina uvezene hrane iz zemalja članica Europske unije, ali po nekim – nama »neukima« čudnim – zakonima tržišta, isti su proizvodi skuplji nego u susjednoj Italiji. Čudnim, jer pripadaju istoj vrsti hrane i pića, odnosno tzv. low cost hrani (jeftina hrana), kojom je danas preplavljeno europsko tržište.

  Osamdeset posto takve hrane dolazi iz zemalja izvan EU, a najviše iz Kine, Indije, Turske, Brazila, iz afričkih zemalja poput Kenije, Etiopije i Tunisa te iz Sjeverne Amerike. Dakle low cost hrana se uvozi, potom se pakira u nekoj od zemalja EU, a onda se nudi kao tipični nacionalni proizvod. Ili, barem, europski. 

 Nevidljivo porijeklo

Veći dio soka od naranče koji se pije u zemljama EU porijeklom je iz Brazila i dolazi kod nas Europljana u obliku praha koji se potom miješa s vodom i prerađuje u europskim pogonima. Više od polovice brašna, tzv. grano duro, koje se koristi za proizvodnju talijanske tjestenine, porijeklom je iz uvoza. Od pet boca maslinovog ulja koje se nudi na policama talijanskih supermarketa s cijenom ispod pet eura, na četiri njih nemoguće je pročitati podatak o porijeklu maslina od kojih se ulje radi. Svaka četvrta mozzarella koja se konzumira na talijanskom tržištu pravi se od mliječnih preparata koji dolaze iz Litve, Mađarske, Poljske i Njemačke. 

  U 2012. godini talijanski su proizvođači hrane uvezli 27,2 milijuna kilograma tvrdog sira sličnog poznatim markama poput Grana Padano ili Parmigiano Reggiano, a u deset godina taj je uvoz doživio skok od 88 posto. Prošle je godine Italija uvezla 227 milijuna kilograma voća i povrća iz afričkih zemalja: paprike iz Ugande, grašak iz Kenije, jagode iz Etiopije… 

  Low cost hrana koja stiže na europsko tržište često je meta istrage specijalnih jedinica policije koje se bave kontrolom kvalitete. U zadnjih pet godina količina zapljene prehrambene robe sumnjive kvalitete zabilježila je na europskom tržištu porast od 26 posto. 

 Poželjne carine

S druge strane, u Italiji je čak 62 posto obitelji smanjilo kvalitetu konzumirane hrane: u 2012. Talijani su za hranu i piće potrošili 117 milijardi eura, odnosno 6,3 posto manje nego u 2008. U situaciji opće krize troši se sve manje, a logikom stvari raste potrošnja low cost hrane i slijedom toga postotak uvoza. Talijani se sve lošije hrane, loša hrana preplavljuje tržišta i ostalih europskih država pa je normalno da i mi na kraju uvozimo sve te lošije proizvode, ali plaćamo ih više nego naši susjedi. Netko na tome zarađuje, a najveći su gubitnici naši, domaći proizvođači hrane. Talijanska udruga proizvođača hrane Coldiretti obavila je istraživanje javnog mnijenja i spoznala da 90 posto ispitanika podržava prijedlog vraćanja na stare carinske pristojbe koje su štitile unutrašnju poljoprivrednu proizvodnju. 

  Dakle, sistem low cost hrane postao je endemični problem cijele EU. Shodno tržišnoj logici, posljedica tog stanja odražava se i na hrvatskom tržištu: naši trgovci očito kupuju tamo gdje im se najviše isplati, pakiranje je čisto europsko, a na kraju pijemo sok od naranči iz Brazila, jedemo lješnjake iz Turske, ulje iz Tunisa, umak od rajčice iz Kine ili Indije…

Hrvatski samo – grašak

U Hrvatsku se godišnje uveze hrane u vrijednosti većoj od dvije milijarde dolara, odnosno više od 10 milijardi kuna, a izveze hrane koja vrijedi tek 1,4 milijarde dolara. Samo voća i povrća uveze se oko 250 milijuna dolara, a sjemenja i plodova te ljekovitog bilja preko 400 milijuna dolara. Najveći su uvoznici hrane maloprodajni trgovački lanci, a zatim prehrambena prerađivačka industrija. Oni ne samo da proizvode već, kako je napisano na pakiranjima, rade još nešto – uvoze, prepakiravaju i prerađuju. Stoga svi oni koji misle da kupuju domaće samo zato što je na proizvodu logo i naziv hrvatske firme – jako griješe. Već letimičnim pregledom hrane na policama dolazimo do činjenice da Hrvati, kako izgleda, ne uzgajaju baš ništa, pa ni ono što bi kod nas trebalo rasti. 

  Primjerice, Frankovo suho grožđe je podrijetlom iz Turske, suhe smokve »Vedrini« također, a iz iste zemlje dolaze i suhe marelice. Podravkina sjeckana rajčica je iz Italije, kukuruz iste tvrtke dolazi nam iz Mađarske, grah iz Italije, a koliko smo uspjeli provjeriti jedino je konzervirani grašak domaći, odnosno rastao je u Hrvatskoj. 

  Nemamo očito ni svoga začinskog bilja. Tako bosiljak tvrtke AGZ dolazi iz Egipta, lovor je iz Turske, a jedino je peršin domaći. Mljevena paprika »uvozi se, proizvodi i pakira« iz Mađarske, a češnjak u granulama je – iz Kine. Iz Kine dolaze i bučine sjemenke. 

  Kao zemlja na moru nemamo ni dovoljno svoje ribe. U trgovinama se tako prodaje smrznuti »Ledo« oslić koji dolaz čak iz Argentine. Ima tu i smrznute ribe s Islanda i Španjolske.