U priči koja je, evo, cijelo ljeto uspješno tresla domaću političku scenu, pitanja na koja nema odgovora ima mnogo. No, oko »lexa Perković« jedna je stvar vrlo jasna; politička bitka koja se zakuhala u Hrvatskoj i na relaciji s Bruxellesom daleko je šira od priče o jednom čovjeku, jednom zakonu, pa čak i jednoj državi. 

  Bivši djelatnik jugoslavenskih, pa zatim hrvatskih tajnih službi postao je tako, davno nakon okončanja svoje karijere, vruća tema dobrog dijela medija Starog kontinenta, radi čega teško da je, s obzirom na profesionalni background, presretan. 

  A sve to, međutim, ni od početka nije ni trebala biti priča u Perkoviću i ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. 

 Perkovićeva sudbina

Bez obzira, dakle, na (super)tešku političku artiljeriju koja se ovih dana razmjenjuje na relaciji između povjerenice Europske komisije za pravosuđe i Banskih dvora, bez obzira na prijetnje koje sežu i do blokade EU fondova za Hrvatsku (mada je još uvijek prilično nejasno radi li se o ostvarivom scenariju), te bez obzira na nevjerojatnu buku domaćih i stranih političara s desnog centra i desnice, sporni datum iz hrvatske verzije zakona sa slučajem Perković nema ama baš nikakve veze. 

  Europski uhidbeni nalog, za kojeg bi Hrvatska da ne vrijedi za kriminalne radnje počinjene prije 2002. godine, što EK dovodi do ludila jer nikakav vremenski rok za taj zakon u pristupnim pregovorima nije dogovoren, naime ne bi vrijedio za Perkovića sa ili bez roka.

Još jednom: rok u kojem vrijedi Europski uhidbeni nalog nema ama baš nikakve veze sa slučajem Perković i zahtjevom Njemačke za izručenjem istog kako bi mu tamošnje sudstvo postavilo »par pitanja« oko ubojstva hrvatskog disidenta otprije 30 godina. 

  Dakle, kad Milanović i društvo odluče da je dosta s ratom s Viviane Reding i izmjene zakon tako da iz njega izbace kontroverzni rok (što je posve izvjestan rasplet u kojem je od prvog trenutka izbijanja političkog sukoba s EK upitan bio samo trenutak kad će se dogoditi) – u Perkovićevom statusu se neće promijeniti ama baš ništa.

Europski uhidbeni nalog koji je izdala Njemačka za njega ionako i dalje neće vrijediti.

  Jer je slučaj ubojstva Đurekovića po hrvatskim zakonima u zastari, te s obzirom na to Hrvatska nema nikakvu obavezu izručiti svog državljana trećoj zemlji. 

  Ovdje je apsolutno nužno istaknuti da valja svim silama načelno poduprijeti sudsko razrješenje mučnog zločina kojim je ubijen čovjek čiji je jedini grijeh bio politički stav. Naručitelji tog i sličnih ubojstava trebaju odgovarati, ma kako se zvali. Ali, treba isto tako načelno poduprijeti i još jednu stvar:

Josip Perković je nevin čovjek. Barem, dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi drukčije. Stoga je tretman koji često ima u domaćim medijima, ali i koji je imao u izjavama glasnogovornice Viviane Reding (o tome kako Hrvatska štiti komunističke zločince) ne samo daleko od diplomacije, dobrog ukusa, nego i u sukobu s osnovnoškolskim pravilima jednakosti pred zakonom. 

  Kako bi se stvar dovela do pravosudnog kraja – i to ne samo ova, već i druge, slične gadne priče iz vremena komunističkih likvidacija, ali i moguće politički motiviranih ubojstava u vrijeme demokrature Franje Tuđmana, treba promijeniti Ustav. Tek u tom slučaju, Perković bi mogao dobiti priliku da pred sudom (domaćim ili njemačkim) dokazuje svoju nevinost (a tužitelji, jasno, njegovu krivnju). 

  Ova priča, međutim, otvorila je raspravu koja je, valja ponoviti, mnogo šira od jednog čovjeka, zakona, pa čak i jedne države. 

 Pogreška

Naime, potpuno je – i iz ovog dosad napisanog – jasno da je sukob koji je Milanović otvorio s povjerenicom EK za pravosuđe savršeno suvišan. Teško je bilo kakvim argumentima braniti ubacivanje 2002. godine u zakon o europskom uhidbenom nalogu, nakon što je ispregovarano da datuma ne smije biti.

Točno: nije pravedno da neke zemlje isti datum mogu imati u svojim zakonima u europskom uhidbenom nalogu, točno je da se datuma valjalo sjetiti u vrijeme kad se o zakonu pregovaralo s Komisijom, što Vladi Jadranke Kosor, kakvog li iznenađenja, nije palo na pamet. Moguće da je točno i da bi se tim datumom mogle u perspektivi izbjeći nezgodne situacije vezane za labave tužbe protiv hrvatskih branitelja. 

  Ali, nema nikakvog opravdanja da se stvar mijenja nakon što je dogovoreno drugačije. Milanović i ostatak ekipe su tu jednostavno pogriješili. 

  Međutim. 

  Sukob koji je uslijedio postavit će temelje mnogim bitnijim stvarima i odnosima oko Hrvatskog bivanja u EU. I koliko god je izmjena zakona bila pogrešna, toliko je ratoboran stav prema Reding opravdan. Jer, Hrvatska nije – i ne smije biti – mali od kužine gospođe Reding (i sutra nekog drugog euroautoriteta).

Hrvatska je, evo već dva mjeseca ravnopravan član Unije. Ne netko na kome se može trenirati strogost i cijelo desetljeće postavljati praktički bezuvjetne zahtjeve. Sad je ta priča apsolutno gotova. Ali, očito je nužno da i ekipi u Bruxellesu (barem njenom dijelu, koji se, kako trenutno stvari stoje baš grupirao na desnom političkom polu) još neko vrijeme ta informacija »sjedne«. 

 Načela i HDZ

Izjave koje je ovog tjedna davala glasnogovornica Viviane Reding stoga su posve neprimjerene i neukusne i valja se nadati da će joj to na nos natrljati i netko od kolega iz EU, a ne samo Zoran Milanović ili Orsat Miljenić. 

  Jer, ovo je prvo pravo iskrenje između Unije i Zagreba (slučaj Mates je očito bila prozirna i neuspjela politička igra europske desnice u europarlamentu) i po odnosu Hrvatske na povišeni ton iz Bruxellesa mogli bi se postavljati i budući standardi u odnosima dvaju administracija.

Stoga je dobro (makar je, opet valja ponoviti, u načelu Reding u pravu i Hrvatska će morati izbaciti 2002. godinu iz svog zakona) jednostavno – pokazati zube. Štoviše, i Milanović je u jednoj stvari načelno u pravu: naime, načelno je posve nepravedno da neke zemlje smiju imati datum od kojeg vrijedi europski uhidben nalog. 

  I tu nekako stižemo do jed(i)ne strane u cijeloj priči koja baš u ničemu nema načelno pravo: HDZ-a. 

  Stranka čiji je predsjednik sudjelovao u ignoriranju traženja za izručenjem koje je Njemačka tražila za Perkovića, koja je Perkoviću oprostila sve grijehe i involvirala ga u rad domaćih obavještajnih sužbi, sad optužuje Milanovića da štiti bivše udbine ubojice.

Stranka koja je imala vlast u 18 godina hrvatske nezavisnosti i isto toliko vremena da ubojstva disidenata stavi pred domaće sudove – a nije napravila ništa – sad SDP optužuje da čuvanjem Perkovića čuva svoje ljude. Naposlijetku, HDZ ima i prebizaran zahtjev oko ustavnih promjena kojim bi se politički motivirana ubojstva ograničila samo na ona komunistička. 

  Teško je, naravno, baviti se politikom s ogromnom količinom putra na glavi. Stoga je prava šteta i za HDZ i za hrvatski desni politički centar, što u toj stranci na vlast nisu došli ljudi doista neopterećeni prošlošću.