Bedastoće i spinovi: "Istinite "laži" sve ozbiljnije oblikuju hrvatsku stvarnost

Foto N. Reberšak

Niti je Karamarko imao dobivene izbore, niti Milanović sigurnu većinu, niti su SDP i HDZ suglasni sa svim što im Most baci na stol. Stvarnost je ipak nešto složenija

Nepodnošljiva je lakoća kojom bedastoće, simplifikacije i polupismeni spinovi u ovoj zemlji postaju političkim i povijesnim činjenicama. Koje onda utječu na javno mnijenje, politički proces i, u krajnjoj liniji, kvalitetu svakodnevnog života u zajednici, pritom pripremajući i teren za posljedice nastale iz realno nepostojećih preduvjeta.

Laž i fantazija tako pokušavaju i uspijevaju iskreirati stvarnost, čija je svaka daljnja verzija za mrvicu udaljenija od racionalnosti i ukotvljenija u nesigurnosti pukog slučaja.

Netko će poetskom pravdom nazvati činjenicu da je čovjek čija stranka posljednjih godina cijelu svoju politiku temelji na pogrešnom interpretiranju podataka o stanju u društvu (poglavito gospodarstvu), Tomislav Karamarko, trenutno najveća žrtva jedne takve nevjerojatne neistinitosti, koja se odmetnula od fikcije i gotovo u potpunosti opredmetila u stvarnosti političkog procesa kod nas.

Od poetske pravde je, međutim, ipak važnija istina.

Laž 1: Karamarko je imao »dobivene izbore«

Tomislav Karamarko nikad, ni u jednom trenutku nije imao »dobivene izbore«. »Činjenica« o tome da je neomiljeni šef HDZ-a uspio uprskati, košarkaškim rječnikom, »dvadeset razlike« u zadnjih nekoliko minuta, jednostavno nije, niti je ikad bila istinita. A da se danas objave samo svi postizborni medijski komentari koji su građeni na toj (nepostojećoj) postavci, mogla bi se objaviti solidno debela knjiga. Od izbora je pritom, valjda podsjetiti, prošlo tek nepunih mjesec dana.

Sveobuhvatnost i opća prihvaćenost te jednostavne laži, da je »Karamarko imao dobivene izbore«, tolika je da ona već sad ima gotovo pa metafizički status, skoro da je postala apriorna postavka bilo koje javne analize političkih zbivanja ujesen 2015. godine. Nema sumnje da se i dobar dio onih koji čitaju ove retke sad češkaju po glavi i pitaju o čemu se, zapravo, ovdje radi.O tome da politika i mediji kreiraju virtualnu stvarnost, za razbijanje koje nije potrebno progutati ni crvenu, ni plavu pilulu (kao u »Matrixu«), nego se samo prisjetiti – brojki.

Kako su ankete i anketari jedini neprikosnoveni pobjednici izbora 8. studenoga ovdje, konačno, nije nužno objašnjavati da su podaci iz ispitivanja javnog mnijenja relavantni kao skica stvarnog raspoloženja u vremenu njihovog provođenja. A oni govore baš tu, neopisivo jednostavnu, heretičku stvar: Karamarko nikad nije imao dobivene izbore.

Primjerice, u listopadu prošle godine, kad je Domoljubna koalicija imala najvišu prednost pred SDP-ovim blokom (7,2 postotna boda – svi podaci su iz redovnog mjesečnog istraživanja CRO Demoskop, agencije Promocija plus), moglo se s punim pravom zaključiti da u tom trenutku Karamarko ima solidno vodstvo pred Milanovićem. Ali, ne i da će pobijediti na izborima. Ni blizu. Naime, treće mjesto je u tom trenutku držao Orah, stranka koja je vrlo jasno rekla da ne dolazi u obzir koalicija s HDZ-om. Orah je tada imao (danas nestvarnih) 17,2 posto. Tko je u tom trenutku imao »dobivene izbore«?

HDZ-ova koalicija nikad više nije imala toliku prednost kao lanjskog listopada. Ali su joj šanse, svejedno, neloše stajale, jer se Orah – topio. No, opet, nikad, ni izbliza toliko da se ustvrdi kako je Karamarko – »zicer«. U svibnju ove godine je, recimo, njegova stranka (bez koalicija) imala rekordnu prednost pred Milanovićevom, od 6,1 postotnog boda. Orah je tad bio na 6,2 posto.

Ukratko, cijeli taj odnos ljevice i desnice je već dugo, jako dugo, prilično izjednačen (kad je Orah bio na 17,2, desni Savez za Hrvatsku imao je potporu od preko šest posto). Pokazali su to i predsjednički izbori; u drugom krugu je Kolinda Grabar-Kitarović (ne računajući dijasporu) nadjačala Ivu Josipovića za samo oko dvije tisuće glasova (a glasalo je preko dva milijuna birača). A, pritom, Grabar-Kitarović, za razliku od Karamarka iza sebe nije imala dugogodišnju vodeću poziciju na listi najnepopularnijih političara.Zašto je, pak, potpuno nepostojeća »činjenica« o »dobivenim izborima« beatificirana u političku istinu, teško je nagađati. Najvjerojatnije se radi o kombinaciji bazične intelektualne lijenosti, želje za predizbornim stvaranjem dojma o tome da oni za koje navijaš – pobjeđuju, ali i o namjernom stavljanju teške uloge favorita na vrat Tomislava Karamarka. Tako da će ovaj sad imati itekakvog posla objasniti kako je to uspio izgubiti »već dobivene« izbore, a pritom će se ta »činjenica« koristiti kao najsvjetlije oružje u unutarstranačkom obračunu koji, prilično je izvjesno, skoro slijedi.

Laž 2: Milanović je imao većinu, ali…

Druga teza koja je temelj već sad odebljoj knjižici postizbornih analiza je ona da je, zapravo, Zoran Milanović imao pobjedu u rukama. Ali je, također, uprskao. Ova škola mišljenja s prethodnom dijeli jednaku udaljenost od stvarnosti, a vjerojatno i jednaku želju za uticanjem na buduća unutarstranačka gibanja. Jer, uvijek je dobro za partijsku opozciju kad se vođa prikaže kao onaj koji je uspio budalasto izgubiti ultimativni jack-pot vlasti koji mu se, eto, već nalazio u rukama.

Radi se, jasno, o sastanku s Dragom Prgometom u stanu Ante Kotromanovića nekoliko dana nakon izbora. Prgomet je zbog toga po kratkom (najkraćem, zapravo) postupku izbačen sa sastanaka na kojima se odlučuje o daljnjim potezima zastupnika Mosta, a Hrvatskom je krenula kružiti priča o tome da je Milanović u rukama imao većinu, ali ju je prosuo sastankom koji je pod sumnjivim okolnostima iscurio u javnost.

Brojke ovdje kazuju da bi Milanović, u najidealnijoj situaciji, u tom trenutku trebao makar pola Mosta za minimalnu saborsku većinu. Tko mu je to mogao garantirati? Tko, danas, skoro mjesec dana kasnije, može ikome garantirati da će dobiti potporu makar pola zastupnika Mosta? Ta stranka (zapravo, politička platforma) se drži i dalje onog što je najavljivala u kampanji (ni sa kim zasebno) i špekuliranje o tome da su bili, samo tri dana nakon izbora, spremni koalirati sa SDP-om – samo da Milanović nije uhvaćen in flagranti u kušanju Kotromanovićeve slanine s Prgometom, je doista krajnje proizvoljna konstatacija.

Do većine se još trebalo i još će se trebati, pokusati dosta suhomesnatih i inih proizvoda…

Laž 3: SDP i HDZ se slažu s Mostom

Za razbijanje ove nepostojeće političke »istine« ne treba previše matematike. Dosta je baciti samo malo ozbiljniji pogled na odgovore koje su Mostu poslali SDP i HDZ. I jedni i drugi su, jasno, u vabljenju potencijalnih koalicijskih partnera primjerno snishodljivi i o svemu su spremni razgovarati, no i jedni i drugi u svojim odgovorima kriju i neke ozbiljne razlike u odnosu na ponude reformi ekipe Bože Petrova. HDZ je, primjerice, protiv ukidanja županija, a SDP protiv koječega, najviše su rezervirani oko megapopuštanja kapitalu na štetu rada. Za razliku od njih (što, pak, razbija jednu staru, prastaru političku laž zahvaljujući kojoj i sam Most duguje dobar dio svoje snage – da su, naime, »i jedni i drugi – isti«) HDZ Mostove liberalne prijedloge oko poreznog sustava i radnog zakonodavstva još zaoštrava i pretvara ih u pravo koplje klasne borbe koja ima za cilj olakšanje života »kreatorima poslova«, odnosno poduzetnicima, a radnicima – što ostane. U viziji HDZ-a to su, primjerice, mali poslovi i socijalna pomoć kao dodatak na plaću za one koji rade, a i dalje su ispod praga siromaštva. Cijela se univerzumska svjetonazorska i ina razlika tu krije između dvaju političkih blokova, a »srednji« put pritom naginje udesno. Porez na dividendu, recimo, SDP ne bi ukidao, jer se radi o tome da se porezni teret pomakne primarno s onih koji žive od svog rada (na one koji žive od kapitala). Most, međutim, a slično misli i HDZ, smatra da se ukidanjem tog poreza mogu potaknuti poduzetništvo i investicije.Naravno, ova razlika po klasi nije jedina između triju strana, niz razlika i potencijalnih plutajućih mina i koalicijskih lomova (formira li netko Vladu s Mostom) može se naći u mnoštvu odgovora, ako se dovoljno ozbiljno zagleda u njihove nijanse.

No, kad tako dobro zvuči kazati, »oni su svi isti« i »oni se slažu sa skoro svime što Most predlaže«. E, nisu isti, a vrag je u baš u toj rječici »skoro«.

Niti je, dakle, Karamarko imao dobivene izbore, niti Milanović sigurnu većinu, niti su SDP i HDZ suglasni naslijepo sa svim što im Most baci na stol. Stvarnost je, jednostavno, ipak nešto složenija. A njezino pojednostavljivanje i iskrivljavanje ima ozbiljnih motiva u vlastitoj političkoj koristi.

Uglavnom, simplificirajmo simplifikatore. Dok nam, svima skupa, o sudbini ne bude odlučivala puka slučajnost, ili nečija dobro skrivena zla namjera.