ZAGREB – Tomislav Karamarko sudjelovao je u prikupljanju eventualnih dokaza protiv Josipa Perkovića, ali ih nije bilo da bi se protiv njega mogla podignuti optužnica za poticanje na ubojstvo Stjepana Đurekovića. To je najzanimljiviji dio priopćenja Državnog odvjetništva u kojem je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić odgovorio premijeru Zoranu Milanoviću što je ta institucija sve poduzela u vezi s mogućim kaznenim progonom nekadašnjeg visokog dužnosnika Službe državne sigurnosti.

U priopćenju se navodi da su predstavnici Protuobavještajne agencija (POA) 2006. godine, a njezin ravnatelj tada je bio upravo Karamarko, na zajedničkom sastanku s ljudima iz DORH-a i Ravnateljstva policije zaključili kako nema nikakvih dokaza koji bi Perkovića povezivali s likvidacijom. Ta je istraga, zadnja u Hrvatskoj u ovom slučaju, provedena nakon što su njemačka pravosudna tijela to dopisom zatražila od hrvatskih kolega. Na taj je način potvrđena odluka Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu iz 1997. godine, kojom je odbačena prijava SIS-a protiv Perkovića.

Neugodna pozicija

ŽDO je tada proveo sveobuhvatnu istragu u slučaju, saslušano je stotinjak osoba, Perković je dva puta istražiteljima davao svoje viđenje situacije, a na kraju nije bilo dovoljno niti fizičkih dokaza, niti pouzdanih svjedočenja koja bi dovela do podizanja optužnice.

Ovakva kronologija zbivanja, prezentirana u Bajićevom priopćenju, u slučaju Perković, svakako će u neugodnu poziciju staviti Karamarka i HDZ, koji su proteklih dana optuživali Vladu Zorana Milanovića da promjenama zakona o uhidbenom nalogu pokušava »one koji su u vrijeme Tita vršili teror nad hrvatskim narodom« spasiti od izručenja Njemačkoj. Osim Karamarka u POA-i je 2005 i 2006. radio i Milijan Brkić, današnji glavni tajnik HDZ-a. Brkić je bio jedan od izvršnih šefova za protuobavještajno djelovanje, tako da se može pretpostaviti kako je i on sudjelovao u odluci POA-e da podrži stav kako se bivšeg udbaša ne može kazneno goniti.

DORH je, inače, u priopćenju dao čitavu genezu slučaja, koji je u Hrvatskoj počeo prije negoli u Njemačkoj, odnosno 1997. godine, kada je SIS u obračunima tajnih agencija podignuo prijavu protiv Perkovića zbog ubojstva Đurekovića. Nakon opsežne istrage, tijekom koje je i sam Perković dva puta bio saslušavan, tužiteljske strukture taj slučaj stavljaju ad acta, jer nije bilo dovoljno indicija koje bi omogućile dizanje optužnice.

Moguća zastara

Priča ponovno izbija u javnost 1999. godine, kada Nikola Štedul podiže kaznenu prijavu protiv Perkovića za isti slučaj. Uz to, Štedul je u prijavi tvrdio da je osumnjičeni organizirao i pokušaj njegovog ubojstva. No, tužiteljstvo na kraju donosi isti zaključak kao i dvije godine ranije te je o tome izvješćen i sam Štedul.

Konačno, 2005. godine, kada se u Njemačkoj pokreće istraga protiv Perkovića i Krunoslava Pratesa, Hrvatskoj se izručuju svi dokumenti koje Njemačka ima, a na već spomenutom sastanku pada odluka kako je rješenje iz 1997. godine i dalje utemeljeno. Pored svega ovoga, DORH je u svom jučerašnjem priopćenju iznio i stav o mogućoj zastari. Naime, prema njihovom tumačenju, zbog promjena zakona na prelasku iz SFRJ u Republiku Hrvatsku, zastara za ubojstvo je nastupila nakon 15 godina, zbog čega se Perkovića prema tom tumačenju nakon 1998. godine nije niti moglo kazneno goniti. To znači da je za slučaj Perković zapravo svejedno hoće li u zakonu biti sporna odredba da se uhidbeni nalozi neće primjenjivati na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002. godine. I prema postojećem zakonskom rješenju Hrvatska ne može izručivati osobe za koje dođe uhidbeni nalog, ako je za njihovo kazneno djelo nastupila zastara.