Ravnatelj Istarskih domova zdravlja Ivančić reagirao je u srijedu na tvrdnje  Koordinacije hrvatske obiteljske medicine, istaknuvši da protokol iz 2016. o suradnji i zbrinjavanju u hitnim situacijama nije uveo nove obaveze liječnicima već su definirali postupanje u hitnim slučajevima.

“Nisam shvatio da ministar predlaže da obiteljska radi na hitnoj, nego upravo da uskoči u iznimnim situacijama. Zakonski prijedlog iznimnog uključivanja liječnika obiteljske medicine u djelatnost hitne medicinske službe naša je praksa od 2016. godine i pokazala se dobrom odlukom”, naglasio je u priopćenju ravnatelj Istarskih domova zdravlja dr. Ante Ivančić.

Iz Koordinacije hrvatske obiteljske medicine  (KoHOM) izvijestili su ranije danas da su napustili Radnu skupinu za izradu Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti Ministarstva zdravstva jer se ne razmatra ni jedna primjedba obiteljskih liječnika. “Izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti su kap koja je prelila čašu”, naveli su iz KoHOM-a, tvrdeći da se obiteljski doktori oštro protive prijedlogu kojima ih se obvezuje na rad u hitnoj medicini i na objedinjenom hitnom bolničkom prijemu.

No, ravnatelj Ivančić je podsjetio na slučajeve zatvorenih vrata hitne pomoći u Umagu te slučaja u Zaprešiću, kada su zbog “nepovezanosti sustava hitne i primarne zdravstvene zaštite” kasnile hitne intervencije, a što je u slučaju Zaprešića rezultiralo smrću mladića.

Podsjetio je također da su još u studenome 2011. godine u dogovoru s Istarskom županijom sklopili sporazum o suradnji u zbrinjavanju hitnih stanja, a 2016. godine su donijeli i detaljan protokol.

“Mi našim protokolom nismo uveli nove obaveze liječnicima primarne zdravstvene zaštite nego smo samo definirali postupanje u iznimnim situacijama. A obaveza pružanja pomoći proizlazi iz Zakona o liječništvu”, istaknuo je dr. Ivančić.

Naglasio je da u šest godina nisu imali niti jednu primjedbu liječnika primarne zdravstvene zaštite, dodavši kako je uvjeren da će se u konačnici prepoznati njihova pozitivna praksa kao argument za promjene u sustavu koje su svakako potrebne.