Od 19. listopada 2016. godine, kad je Andrej Plenković po prvi put postao premijer, prošlo su točno 3.284 dana, ili punih devet godina. Djeca koja su tada rođena već idu u treći razred, i ne znaju nego za Plenkovića. O prethodnim premijerima, Zoranu Milanoviću, Ivi Sanaderu ili Ivici Račanu učili su iz povijesti, odnosno tek će učiti – kad dosegnu peti razred. Zasad još poznaju samo jednog predsjednika Vlade.

Izvršna vlast kojoj je Plenković na čelu, dakle, sada ulazi u jubilarnu desetu godinu, a nema većih naznaka da neće i deseti rođendan na funkciji dočekati u miru i bez problema. Jer Plenković je štošta mijenjao u ovim svim godinama, ali najmanje je mijenjao sebe – ostao je dovoljni radoholičar i nije osobno zaglibio u korupciju da bi bio opozvan zbog jednog od ta dva krucijalna razloga.

U međuvremenu, mijenjao je kao na traci ministre, koalicijske partnere, mijenjao je i HDZ – neki bi rekli najprije k centru, a u novije vrijeme natrag k desnom centru. Malo tko se možda sjeća da je tada, u prvoj koaliciji, za potpredsjednike imao Damira Krstičevića, Davora Ivu Stiera, Ivana Kovačića iz Mosta, a Martine Dalić se naravno sjećamo zbog kasnijeg slučaja Agrokor koji i danas vuče neke repove. Plenković ne voli kad se kaže da iz njegovih kabineta ministri izlijeću svakih nekoliko okuka kao na reliju, ali sveukupno ih je tridesetak koji su došli i otišli, svaki iz svojih razloga. Uz one koji su opstajali, to je ukupno preko pedeset ljudi koji su se mijenjali u njegovim kabinetima kroz tri mandata.

Andrej Plenković / Marko Lukunic/PIXSELL

Kaljen u diplomaciji

Dugogodišnji premijer, sjećamo se, došao je kao kadar koji se iskalio u diplomaciji, najprije u Parizu pa u Bruxellesu, i nakon što je tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko stranku odveo na stranputice krajnje desnice, birajući i politički rubne koalicijske partnere, odjednom se počelo tada šaputati kako postoji jedan mladi diplomat kojeg svi žele za premijera, i Bruxelles, i HDZ. I tako je i bilo, ali Plenkovića se nije odmah uzimalo za ozbiljno, mislilo se da ima političke patrone u nekim tada još mnogo važnijim personama iz HDZ-a.

Do trenutka dok ministri iz Mosta nisu smatrali da se s njim mogu poigravati kako hoće, dovodeći u pitanje mandat tadašnjeg ministra financija Zdravka Marića – nakon što je Plenković tajnici naložio da napiše rješenje o njihovu razrješenju, i to javno na sjednici Vlade. Od tog trenutka Andrej Plenković je dobio legitimaciju, autoritet koji i danas ima, a zbivanja u samom HDZ-u gdje se upravo održavaju unutarstranački izbori na lokalnim razinama najbolje pokazuju da se protiv njegovog autoriteta ne ide. Dovoljan je jedan primjer: nakon što je Plenković podržao Josipa Ostrogovića za još jedan mandat na čelu riječkog HDZ-a, neka od zvučnih imena odmah su se povukla iz konkurencije.

Vrlo brzo nakon toga, još tijekom njegova prvog mandata, nastupile su ogromne krize od kojih se svijet i Hrvatska oporavljaju još i danas – najprije pandemija, s početkom još u 2019. godini, pa potresi u Zagrebu i na Baniji, čije štete se i dan danas saniraju. Plenković je potvrdio svoj autoritet i tijekom takvih kriznih razdoblja – cijelo vrijeme dosta je otvoreno komunicirao s javnošću, kao danas kad je pred kamerama i više puta dnevno i doista nikad ne bježi od pitanja. Osobno je bio na terenu gdje god je trebalo, nije ostao udaljen od ljudi, a Vladine mjere i politika državnog intervencionizma koju je od prvog trenutka zagovarao, na kraju su se pokazale kao solidan model ublažavanja problema za građane.

Projektna suradnja

Kad je prije nekoliko dana u Saboru podnosio godišnje izvješće o stanju nacije, i sam je dosta toga pobrojio, no oporba je pritom većinu pobila. Ipak, neke činjenice idu mu prilično u prilog – u svakom slučaju, Hrvatska u ovom razdoblju bilježi ekonomsku stabilnost i pad nezaposlenosti, i danas na jednog nezaposlenog dolaze 23 zaposlene osobe. Uz to, Hrvatska je u tom razdoblju dobro pozicionirana u EU-u, od ulaska u eurozonu do dobivanja EU novca. Negdje gdje su ranije vlade često zakazivale, Plenković je postavio temelje: ubrzano povlačenje europskih fondova, velik broj započetih i realiziranih infrastrukturnih projekata (cestovna i energetska mreža, školske i medicinske ustanove).

Plenković: “U devet godina napravili smo puno, ali nisu još riješeni svi problemi”

Uz to, politika je u Hrvatskoj u tom međuvremenu također dobila karakteristiku stabilnosti – njegov pragmatični stil, orijentiran na kompromis i suradnju, dao je Hrvatskoj političku stabilnost u okruženju koje je obilježeno migracijama birača i fragmentacijom političkog prostora. U nekoliko navrata njegove su većine u Saboru bile vrlo tijesne ili ih nije ni bilo, ali je to zakrpavao prilično korektnim odnosima sa zastupnicima koji bi ga podržali – u prvom mandatu bilo je to pitanje Bandićevih “žetončića”, ali to političko pregovaranje nikad nije prešlo u fazu korupcije koja bi ga, politički gledano, koštala glave. Obično je samo usvajao njihove amandmane na proračun u simboličnim iznosima – klasična “projektna suradnja” kakve odavno gledamo i u Rijeci ili Županiji.

Bez osobne afere

Općenito, činjenica da je Plenković čovjek bez osobne afere, koji živi normalan život i ide normalno u trgovinu na Britancu gdje u blizini živi, uz vrlo diskretnu obitelj koja se praktički nikad ne ističe u javnosti, njegov je možda najveći plus. Nema dokaza da se ičim osobno okoristio, uza sve afere koje su tresle njegove ministre. Iako danas svi ostrašćeno komentiramo slučaj Beroš, čije zapošljavanje u bolnici u Vinogradskoj Plenković pravda, ipak nitko nikad nije postavio pitanje je li i on osobno kao premijer imao kakvu korist u toj aferi, ili je li znao ili mogao znati što se događa. S obzirom na to da se Vili Beroš evidentno okružio ljudima poput kontroverznog Hrvoja Petrača (koji se uz to kasnije nagodio i izručio Beroša DORH-u), svima je jasno da premijer s tim nije imao nikakve veze – barem se dosad tako čini. Ta činjenica da je ostao neokrznut svim tim aferama, i danas ga drži na vlasti u desetoj godini mandata.

Istine radi treba reći da se on pritom uvijek dosta lako odricao svojih ministara, a bilo ih je stvarno dosta, od Lovre Kuščevića preko Darka Horvata i Gabrijele Žalac do spomenutog Beroša ili nesretnog Marija Banožića. No, također valja primijetiti i da se među ministrima s optužnicama nikad nisu našli njemu najbliži ljudi u stranci, koji su njegov osobni izbor, kao što bi bio Krunoslav Katičić i još neki. Politika je takva, moraš zadovoljiti regionalne, spolne, obrazovne, razne kvote da bi imao mir u stranci, ali među malim brojem onih koje je sam doveo u vrh stranke, nije bilo takvih afera.

Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Neki su odlazili i svojevoljno, poput Zdravka Marića, Ivana Malenice ili Šime Erlića, a činjenica je da su od 2016. godine dosad samo tri osobe preživjele zajedno s Plenkovićem sve Scile i Haribde – u resoru branitelja Tomo Medved, u kulturi Nina Obuljen Koržinek i u prometu i pomorstvu Oleg Butković. Svi oni u svojim resorima vode konzistentnu politiku koja ima glavu i rep, a čak i kad bi osobno bili dotaknuti aferama preživljavali su – neki uz podršku Plenkovića, a neki jer bi takav sukob doveo do tektonskih podrhtavanja u stranci, koja nikome ne trebaju. Uz slabu lijevu oporbu, naravno, glavna se politika u Hrvatskoj vodi upravo u samom HDZ-u, no dosad još nikad Plenković na unutarstranačkim izborima nije imao protukandidata, stoga je to – netema.

Bastion stabilnosti

Premijer Plenković zna se pohvaliti sam o sebi pa je tako Hrvatsku pod njegovim Vladama nazvao – bastionom stabilnosti.

– Hrvatska je bastion stabilnosti kad pogledate sliku u našem bližem i širem susjedstvu u svim mogućim aspektima i tu poziciju nećemo pustiti, ona je utemeljena na našem programu i u našim vrijednostima. Ni o jednoj temi nismo napravili krupni, pogrešan korak kad je riječ o europskoj, vanjskoj ili regionalnoj politici, rekao je proteklog tjedna zastupnicima u Saboru.

Segment u kojem je, međutim, premijer znao biti slabih živaca svakako je ustavno obavezna suradnja s Pantovčakom, odnosno Zoranom Milanovićem. Tu već pršti od ispada i frcaju iskre, obostrano. Ali to je priča koju smo stoput ispričali i o kojoj i vrapci znaju (možda i oni “trećaši” s početka priče s obzirom na to da su i zadnji izbori bili tek nedavno). Uvjetovanost njihova političkog opstanka međusobna je – kad Milanoviću treba municije u kampanjama, samo napadne Plenkovića, a i obrnuto – Plenković možda ne bi ostao premijer 2024. godine da je Milanović poslušao Ustavni sud i dao ostavku na mjesto predsjednika, kandidiravši se za premijera. Činjenica da trenutno vlada zatišje ili primirje, samo je rezultat činjenice da nikakvih izbora nema barem još naredne dvije i pol godine.

Tri Plenkovićeve Vlade

Analizirajući rad triju Plenkovićevih Vlada možda je najbolje navesti statistiku – uz ulazak u eurozonu i Schengen, te uskoro i u OECD, stabilnost ekonomskog razvojnog modela Hrvatske karakterizira i kreiranje pouzdanog poreznog sustava, povoljnijeg poslovnog i gospodarskog ozračja, najviša zaposlenost ikad, uz podatak da su prosječne plaće, medijalne plaće te prosječne mirovine rasle između 85 i 110 posto u odnosu na stanje iz 2016. Hrvatska je lani imala drugi najveći gospodarski rast u Uniji – ali, i drugu inflaciju po visini, od preko 4 posto.

Josip Regovic/PIXSELL

S druge strane, da se politika državnog intervencionizma ispuhala i iscrpila svoje resuse do kraja pokazuje podatak o deficitu proračuna koji je na rubnih 2,9 posto (s obzirom da EU kriteriji dozvoljavaju maksimalno tri posto – nakon toga pada kreditni rejting itd.). Jednako tako, od obećanja o 13. mirovini nema ništa – možda je premijer i htio da umirovljenici dobiju dodatak od 10 pa i 15 eura po godini staža, no novaca više nema dovoljno, i jednadžba je svedena na 6 eura po godini staža, dakle nakih 250 eura za većinu s 40 godina rada iza sebe. Isto je i s plaćama u javnom sektoru – rasle su i oko 40 posto kroz zadnjih godinu-dvije (u predizborno vrijeme), a sada je ministar rada Marin Piletić sindikatima ponudio – jedan posto. Dok je inflacija na preko 4 posto, to je doista mizerno, pa ako to nije dokaz da je deficit doista na maksimalnim razinama, onda ništa nije. No, to je sada realnost.

Ono na čemu Plenković sada do kraja mandata mora raditi jest novi EU proračun i mjesto Hrvatske u njemu – i dosad je iskorištenost iz Mehanizma za oporavak bila na tek 50 posto EU novca, sad to treba staviti u šestu brzinu do sredine iduće godine, a potom Hrvatska u novoj omotnici za period do 2034. godine obavezno mora u sektoru kohezije i poljoprivrede, a ne samo obrane, zadržati razine kao dosad. Bez EZ novca, sve će biti puno teže.

Upravo zato premijer sada apelira na HNB, radi mjera protiv inflacije, i na poslodavce, radi rasta standarda većine zaposlenih.