Teško je definirati neke od objekata namijenjenih turističkom iznajmljivanju. Iako u javnosti vlada nekoliko stereotipa, stanje na terenu je sve samo ne ujednačeno ili dosadno – štoviše, prepuno je iznenađenja. Nije naime iznajmljivački korpus uobličen samo u »kockaste« zgrade sličnog, generičkog stila.

Baš kao što je gotovo u cijelosti napuštena praksa da se u iznajmljivanje gurne »višak« prostora u obiteljskoj kući ili derutnom stanu, da ga se ispuni odbačenim namještajem jer će gosti doći jednom i nikad više. Ne, kvaliteta je jako narasla i koliko god da vas netko pokuša zavarati dobrim fotografijama koje naravno ne prikazuju realno stanje, mnogo je više suprotnih primjera.

Koliko god da godinama vodimo Najiznajmljivač, akciju Ministarstva turizma i sporta te Hrvatske turističke zajednica pod medijskim pokroviteljstvom Novog lista – uz podršku Glasa Istre, Zadarskog lista i Glasa Slavonije – te smo zahvaljujući obilascima najboljih prijavljenih kandidata prošli gotovo svaki milimetar Hrvatske, što bi u kilometrima iznosilo po prilici kao pola puta oko ekvatora, i nama se iznenađenja događaju. Lijepa, dobra, ugodna, što nas dodatno učvršćuje u uvjerenju kako su upravo privatni iznajmljivači kralježnica čitavog sustava koji proračun svake godine unosi milijarde eura, kako su upravo ti ljudi oni koji žele Hrvatsku pokazati u najboljem mogućem svjetlu. Pa tako i kad se uđe u njihove apartmane, vile, kuće za odmor.

Boja šume na »fasadi«

Silazak s autoceste koja nakon Zagreba u Svetoj Heleni spaja A4 s Vrbovcem, na pravcu prema Bjelovaru i Koprivnici. Pa onda put Starog Gloga. I koliko bio iskusan, spreman na svekolika iznenađenja – muk. Šuma, listopadna, uređena, očišćena, privlačna, i u njoj Mala vila. U bojama jeseni, prizor dodatno ukrašen padanjem lišća koje stvara u tom apsolutno prirodnom okruženju – virtualni efekt.

Jer tako dobru sliku je, prema našim deformiranim stavovima, u stanju napraviti samo digitalna stvarnost pokretana umjetnom inteligencijom. A nije, nije nikako slika bila virtualna.

– Sestra Valentina i ja možda i nismo bile predodređene za bavljenje turizmom. Možda. No kako se to zna često dogoditi u životu, nekad posao odabere tebe. Ne ti njega. Sestra kojoj je dizajn, pa tako i unutarnje uređenje, dio profesionalnog habitusa je došla u kontakt s mobilnim objektima koji bi se – savršeno uklopili u naš pošumljeni dio imanja. Moram priznati da, iako mi nije bilo odmah jasno kako ćemo to izvesti, pomisao na osmišljavanje jednog posebnog turističkog prostora me jako privukla. Jesmo, potrudile smo se pa i pomučile, ali rezultat se pokazao jako dobar. Uostalom, mada to nismo tražile, jako nas je mnogo medija pronašlo i istaknulo kao – posebne, pojašnjava nam Kristina Dončević koja je sa sestrom pokrenula sustav od nekoliko samostalnih objekata pojedinačne površine oko 30 četvornih metara.

Riječ je objektima čiju fasadu definiraju staklo i drvo. Štoviše, staklo prema van djeluje kao zrcalo i potpuno je nepropusno prema unutrašnjosti. Tako se vani dobiva refleksiju koja dodatno pojačava efekt okoline jer se boja šume preslikava i na te zanimljive fasade. S druge strane, unutrašnjost, zbog dominantno staklenih površina dobiva sliku potpune uronjenosti u okoliš. Pojednostavljeno rečeno, ne zna se je li bolje gledati u zanimljive kućice ili boraviti u njima.

Doručak s pečatom

– Iako su poredane jedna blizu druge, postavili smo ih tako da svaka ima i svoju vanjsku intimu, terasu koja pripada samo dvoje ljudi koliko je pojedinačni kapacitet svake od njih. Postoje zajednički sadržaji, ali namjera je bila da i kad su popunjene, njihovi stanari imaju osjećaj kako sve postoji samo zbog njih, dodaje nam Kristina koja se rodila i odrasla u Starom Glogu.

Imala je i jednu dugotrajnu zagrebačku epizodu, no kako ističe kroz razgovor, život na selu ju je oduvijek ispunjavao. S obzirom na to da sestra radi na nekoliko kontinenata, briga oko objekata je prvenstveno njezina. I mamina jer je ona zadužena za gastronomski dio priče Male vile. Kako bi do kraja bile autentične i u cijelosti njihove, domaćice Kristina i Valentina su sagradile i još jedan objekt, na samoj glavnoj prometnici uz koji je uređen i veliki pošljunčani parkirališni prostor. U njemu je smještena recepcija, ali i prava mala biblioteka. Spoj do šumarka, gaja je također pošljunčan, a ivice mu čine drvene oblice, promjera dvadesetak centimetra.

– Ne mogu zamisliti turizam i iznajmljivanje koji nisu povezani s domaćinima. Naprosto ne bih mogla »preživjeti«, a da svakog gosta osobno ne primim i ispratim. Dakako da svoju komunikaciju doziram i usklađujem sa znakovima koje mi šalje gost, baš kao što se trudimo da im i doručak bude poseban, jako ukusan i apsolutno s pečatom našeg kraja, objašnjava nam Kristina.

A mi, onako skoro kradomice, posežemo za još jednom kiflicom od dizanog tijesta koje je neki sat prije ispekla mama. I koliko se god borili da ne ponavljamo pridjeve koje su Maloj vili podarili neki od novinara prije nas, teško je nakon svega ne reći – fantastično. K tome, Kristina Dončević je i vrlo sugestivna osoba, silno iskrena kad govori o poslovanju – ima razdoblja i to ne malih u kojima nema rezervacija – ali i ustrajna u nastojanju da i od tog dijela Zagrebačke županije, na samoj granici s Bjelovarsko-bilogorskom, napravi dodatne organizacijske iskorake kako bi se i institucionalno pojavljivali, kao dio posebne turističke integracije, na tržištu. Svakako, preporučamo je i čelnim ljudima institucija koje su pokrenule i ovu našu zajedničku akciju… Nećemo više, otiđite i sami posjetiti Malu vilu i uživajte. Onako kako smo to i mi činili.

Izvorna tradicijska kuća

Nama je pak put Strmeca Stubičkog koji se nalazi u neposrednoj blizini Stubičkih Toplica. I kuće za odmor koju vodi bračni par Coha, Klara i Lari. Smještena na uzvisini, s jedinstvenim pogledom na Sljeme i Medvednicu, zračnom linijom i ne tako dalje od znamenitog »crvenog spusta« na kojem su se vozile utrke za svjetski skijaški kup. Ali ne, nismo se nakon Starog Gloga vratili na zagrebačku obilaznicu pa preko Oroslavja došli u stubički kraj nego smo to učinili putem Svetog Ivana Zeline i Marije Bistrice. Jer to je ona prava, iskonska i izvorna kontinentalna Hrvatska.

– Uvijek može bolje, no griješila bih kad bih rekla da nije dobro. Radimo ujednačeno cijele godine, a posebno smo dragi biciklistima koji su apsolutno oduševljeni svime što im pruža naša bliža i dalja okolica. Ponekad imam osjećaj da naš kraj znaju bolje od nas, ispričala nam je iznimno srdačna Klara Coha koju je u Zagorje dovela ljubav. Ponosna Slavonka iz Đakova studirala je na Fakultetu za turizam i ugostiteljstvo u Opatiji da bi danas ona i suprug Lari vodili ne samo kuću za odmor, nego i restoran tako da su u cijelosti uronjeni u zagorski turizam. Sama kuća Coha je na svoje današnje mjesto također doselila. Kao izvorna tradicijska kuća nije na tom mjestu izgrađena nego – preseljena. Rastavljena pa sastavljena. Dakako da joj je izvornost sačuvana, ali i nadgradnja je učinjena na jako privlačan način tako da pruža jedinstvenu ugodu boravka. Utisak je pojačan i bazenom, kao i s dvije tisuće »kvadrata« besprijekorno uređene okućnice.

– Nemamo neki osjećaj da je teže poslovati kao dio kontinentalnog turizma. Nama posla ne nedostaje, kao ni dobrih ocjena. Zadovoljstvo nam je dočekivati goste, komunicirati s njima, dati im dodatne informacije. Kao i naše karakteristične proizvode.

Svakako, naši gosti uživaju i poseban popust u našem restoranu tako da dio njih ima u svom boravku i pansionske elemente, objašnjava nam Klara Coha, ponosna i na činjenicu da su se uključili u »local host » sustav te da su, zbog svih svojih kvaliteta, postali jednim od »glavnih glumaca« u videospotu posvećenom turizmu tog dijela Hrvatske.

Ispunjeni, nadahnuti, nekako baš zadovoljni s razvojnim momentom hrvatskog kontinentalnog turizma. Kao i energijom koju smo doživjeli u Starom Glogu i Strmecu Stubičkom. Uistinu se razvija jedan sasvim novi »proizvod« koji nije baš nalik onom morskog turizma.

Pansionski tip poslovanja

A kad je tako, nemojmo stati nego jurimo – po svim prometnim pravilima, tim više jer je u danu našeg obilaska bila velika policijska akcija u kojoj se prekršitelje lovilo svim alatima pa tako i dronovima – put Plitvice Sela. I opet po svom. Izlaz Ogulin, točnije Oštarije pa Josipdol i Plaški. Na žalost, pa tako i u Ličkoj Jasenici ili Saborskom, malobrojno je stanovništvo, još je manje objekta za iznajmljivanje.

– Ovdje na Plitvicama jako se dobro radi nekih šest mjeseci. S početka proljeća do sredine jeseni. A onda skoro sve stane. Mada, da budem iskrena i nama to jako dobro dođe jer se u tih pola godine istinski naradimo. S tim nas je mislima dočekala Mirjana Momčilović koja je zajedno sa suprugom Vladimirom vlasnica pansiona Breza u Plitvice Selu. I autorica našeg jako lijepog iznenađenja. Ne, nije Breza ni vila, ni kuća za odmor, nije ni neki apartmanski skup – ona je veliki pansion i pravo malo naselje!

– Krenulo je sve s našom kućom da bismo se kasnije dali u izgradnju ostalih zgrada. Između njih je veliki popločani trg tako da sve zajedno uistinu funkcionira kao pravi gradić, objašnjava nam Vladimir koji je i bio glavni inicijator da se za popločenje ne koriste neki moderni materijali već pravi, izvorni, nepravilni kamen.

– Kako je tome supruga istinska zaljubljenica u vrtlarenje, tu je i jako veliki broj biljaka, dominiraju ruže i općenito cvijeće, dodaje Vladimir koji je poslom fokusiran na njihov OPG i stočnu proizvodnju. Breza naime u svojim sobama može smjestiti 40 gostiju, a s obzirom na to da se radi o sobama bez elemenata za kuhanje, boravak je definiran po principu noćenje/doručak. Kako bi se moglo odjednom prihvatiti toliki broj gostiju osmišljen je i restoran zatvorenog tipa, a posebitost prehrane je u tome da je velika većina namirnica istinski domaćeg podrijetla.

– Gosti su oduševljeni okusima, nekima bude nejasno da namirnica koja se isto zove, kod nas ima sasvim drugačiji okus. Posebno vole janjetinu koja je naš proizvod. Pristupili smo pansionskom tipu poslovanja jer gosti se na Plitvicama zadržavaju noć ili dvije. Dođu popodne, čeka ih večera, drugi dan nakon obilnog doručka krenu u razgled parka. Još im je bolje ako idu u razgled, pa onako umorni kod nas na večeru. Drugo jutro nakon doručka nastavljaju putovanje, objašnjava nam Mirjana koja nas vodi u razgledavanje ne samo soba nego i čitavog sustava koji podrazumijeva i sekciju za pranje posteljine, ručnika. S obzirom na to da je obrtaj jako brz, tu je posla i previše.

Pravi mali hotel, bez daljnjeg. I koliko god da je posla i previše, Mirjana i Vladimir baš odišu zadovoljstvom. I svojim poslovnim sustavom šalju još jednu kao dobru poruku o tome kakav bi hrvatski turizam uistinu i morao biti, čemu bi trebao težiti.

I da, rakija, od domaćih šljiva baš kao i pekmez od istog voća su one točke koje gostima iz inozemstva posebno ostaju u sjećanju. Mnogo nam je toga na dohvat ruke što nas čini posebnima. Treba to »samo« i vidjeti, prepoznati. Baš onako kako su to prije petnaestak godina učinili Mirjana i Vladimir.