Ovisnici o politici doći će na svoje – ušli smo u super izbornu 2024. godinu, u kojoj ćemo birati prvo nove zastupnike u Sabor, pa naše eurozastupnike u Europskom parlamentu, pa na kraju i novog/starog predsjednika Republike. Neće proći ni šest mjeseci, a već ćemo izaći i na lokalne izbore u proljeće 2025. godine. Tko izdrži, pričat će!

Za ostale, koji nisu ovisnici o politici, ali politika utječe na njihov život, ovo znači da će pred građanima biti dosta novih obećanja, novih reformi i novih odluka. Jer Hrvatska ima masu obaveza koje proizlaze iz ambicije da uđe u OECD, istovremeno i novi saziv Europskog parlamenta koji može promijeniti cijelu agendu Europske unije u vanjskopolitičkom smislu, a i novim politikama – pritom znamo da se oko 80 posto domaćeg zakonodavstva bazira na politikama EU-a kojemu pripadamo od 2013. godine. Tu su na kraju i predsjednički izbori, koji najmanje utječu na život građana u smislu donošenja odluka, ali su možda najvažniji za ukupnu dinamiku političke scene, s obzirom na dosad vrlo kompleksnu (ne)suradnju Vlade Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića.

Zamor birača

Prvi nam na red dolaze parlamentarni izbori – ili barem tako mislimo, jer je Vlada uprla sve snage (i sav novac) da utroši ogromnih 25 milijardi eura bespovratnog europskog novca iz kriznog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti pa se čini kao da je već odavno u pretkampanji. Upućeni vjeruju da bi se izbori za Sabor mogli održati uoči ili nakon Uskrsa, dakle 24. ožujka ili 7. travnja jer bi vladajućem HDZ-u to odgovaralo, među ostalim i zato jer od početka ožujka počinju vrijediti novi kolektivni ugovori za javne službe, pa samim time i veće plaće za više od 200.000 zaposlenih i njihovih obitelji. To bi značilo da bi Sabor mogao biti raspušten čim se zastupnici vrate u klupe, sredinom siječnja ove nove 2024. godine, jer je potrebno do 60 dana za održavanje izbora i vođenja kampanje da bi izbori bili valjani.

Ima i onih koji misle, pak, da Andrej Plenković nema nikakvog razloga za žurbu, s obzirom na niz zadnjih afera i smjena ministara, i da bi mu možda bolje odgovarali jesenski izbori, nakon vjerojatno opet uspješne turističke sezone. Neki mediji pišu da Plenković ni sam ne vidi razlog da požuri s izborima s obzirom na to da je ustavni rok upravo jesen – tada će isteći pune četiri godine otkako Plenković vodi svoju drugu Vladu, dakle ukupno 8 godina s njim na čelu izvršne vlasti. Uostalom, izbori su u Hrvatskoj najčešće uvijek bili najesen, u rujnu, studenom ili početkom prosinca.

Kad budu određivali datum izbora (mada to formalno čini predsjednik Milanović na prijedlog Vlade), vladajući uz sve spomenuto moraju voditi i računa o tome da se izbori za Europski parlament održavaju 9. lipnja, i to je datum koji je fiksni za cijelu Europu. Kako se ne bi dogodio »zamor materijala«, odnosno zamor birača, trebat će paziti da se izbori za Sabor i EP ne održavaju preblizu jedni drugima, jer čak i to može utjecati na izborni rezultat. Zato postoji i treća opcija, da se ti izbori spoje i zajedno održe 9. lipnja, što bi donijelo uštedu, ali je zapravo malo vjerojatno jer stranke imaju interes da te dvije kampanje drže odvojenima – europske teme su jedno, a unutarnje sasvim drugo. Vladajućima vjerojatno ne bi odgovaralo da se to pretoči u jedno, jer bi oporba u kampanji vjerojatno igrala na kartu toga da je Plenković ionako stalno u funkciji Bruxellesa (»briselski ćato«), pa je vjerojatnije da će se onda izbori ipak odvojiti. Uskrsni scenarij je najvjerojatniji, zasad. Kad se Plenkovića pita, on kaže: »Izbori će sigurno biti 2024.«, i to je zasad jedina istina.

Posljednji izbori za Sabor održani su 5. srpnja krizne 2020. godine u jeku pandemije, ali u trenutku kad su mjere zaštite od korone bile snižene jer je bio početak ljeta, pa je bilo procijenjeno da nema opasnosti za građane na biralištima. Kao što je poznato, Plenković je tada ostvario jedan od najboljih izbornih rezultata za HDZ ikada od 1995. godine – osvojili su čak 66 mandata i bez puno problema formirali savez s manjim strankama i manjinskim zastupnicima koji ih do danas drže na vlasti. Tadašnja Restart koalicija, koju je tada vodio Davor Bernardić kao predsjednik SDP-a, imala je 41 mandat, što je bilo manje od anketnih predviđanja, a i prethodnih rezultata ljevice, pa je Bernardić odmah i odstupio. Kasnije se stranka podijelila, i danas SDP u Saboru ima svega 13 zastupnika. Treće mjesto na izborima osvojio je Domovinski pokret, s osvojenih 16 mjesta u Saboru, Most je dobio osam zastupnika, a Možemo! sedam.

Tijekom ovog mandata, manje stranke koje su također ušle u Sabor, doživjele su bezbroj promjena – vjerojatno nikad dosad nije bilo toliko prelazaka između stranaka i klubova. Osim SDP-a, i DP je doživio niz promjena, a neki nezavisni zastupnici mijenjali su pripadnost klubovima i više puta u ove tri i pol godine. Sabor je, po mišljenju mnogih, doživio neke od bizarnijih epizoda, ratovalo se opomenama koje je šakom i kapom dijelio predsjednik Sabora Gordan Jandroković, no mora se priznati da je upravo saborska oporba svojim angažmanom otvorila i niz afera, koje su završavale smjenama ili ostavkama ministara, pa je tako u sadašnjem sastavu Vlade tek manji dio onih ministara koji su imali čast krajem srpnja 2020. postati članovima Vlade.

Treba imati na umu i ulogu predsjednika Republike na parlamentarnim izborima – on je taj koji prema zakonu daje mandat u ruke onome tko prvi dokaže da ima najmanje 76 potpisa. Ako izborni rezultati budu tijesni, ili suspektni u bilo kojem smislu, uloga predsjednika Milanovića je da ocijeni tko je osoba koja ima pravo formirati novu Vladu.

Europska politika

Parlamentarni izbori bit će održani prema novom zakonu o izbornim jedinicama, koji je nedavno izazvao dosta bure u javnosti s obzirom na to da je oporba optužila HDZ da si namješta granice izbornih jedinica, pa su tako primjerice Bakar i Novi Vinodolski pridruženi 8. jedinici, dok su Matulji prebačeni u 7. jedinicu. Takvih je intervencija bilo dosta, no ništa od toga neće presudno utjecati na izborni rezultat, jer ankete pokazuju da HDZ od toga ne profitira, nego da dapače SDP može računati na jedan ili dva mandata više. U svakom slučaju, ukupno biramo 151 zastupnika u 10 izbornih jedinica – u svakoj po 14, plus tri zastupnika dijaspore i osam manjinskih predstavnika, i tu promjena u odnosu na prethodne izborne cikluse nema.

S druge strane, kad su u pitanju izbori za Europski parlament, tu je neizvjesnost mnogo manja – održavaju se 9. lipnja. Upravo istječe petogodišnji mandat našim zastupnicima u Bruxellesu, a kako je poznato, njih je ukupno 12 – to su Biljana Borzan, Valter Flego, Sunčana Glavak, Ladislav Ilčić, Romana Jerković, Mislav Kolakušić, Predrag Fred Matić, Tonino Picula, Karlo Ressler, Ivan Vilibor Sinčić, Tomislav Sokol i Željana Zovko.

S obzirom na to da smo na neke od njih praktički zaboravili da postoje, izvjesno je da svi oni sigurno neće biti reizabrani – primjerice, Mislav Kolakušić ne komunicira s mainstream medijima, nego samo putem društvenih mreža i slabo je vidljiv u dijelu javnosti, dok je primjerice Ivan Vilibor Sinčić izvan svih sustava kao nezavisni, pa je tako i izvan klubova zastupnika, te stoga dobiva minimalnu minutažu na plenarnim sjednicama te je također za najveći dio hrvatske javnosti potpuno izvan fokusa.

Europski parlament ima više od 700 zastupnika, a trenutno se na europskoj političkoj karti uoči ovih novih izbora glavne rasprave vode oko politika vezanih uz Rusiju, odnosno Ukrajinu te poziciju EU-a prema SAD-u. Naravno, glavne »unutarnje« europske politike su dekarbonizacija i digitalizacija, što je zapravo samo drugi naziv za smjer industrijskih politika u EU-u, a izbori se održavaju u trenutku dok su neke od najvećih država članica poput Njemačke u krizi i recesiji, a pritom počinje nedostajati novca za nove ad hoc krizne budžete, kao što je bio Mehanizam za oporavak i otpornost koji je daleko premašio 700 milijardi eura i iz kojeg je i Hrvatska crpila ogromna sredstva.

Europska politika trenutno je obilježena i velikim razlikama između politika koje vode velike grupacije, poput pučana u EPP-u i socijalista, odnosno ljevičara, u odnosu na manje izvansistemske nezavisne populističke političke pokrete ili stranke. Politike pučana i socijaldemokrata u ovim su kriznim vremenima vrlo slične (kao što su faktički i politike HDZ-a i SDP-a danas u Hrvatskoj), dok su populisti predstavnici onog frustriranog, najčešće neznanstveno fundiranog dijela stanovništva EU-a koji traži velike društvene lomove i promjene. Hoće li Europa odabrati sigurnost i uljuljkanost u iluziju vlastite snage ili otploviti k populizmu i neizvjesnosti, znat ćemo nakon 9. lipnja.

Kao što je poznato, nakon što se ti izbori održe, formira se Europska komisija kao svojevrsna europska vlada – danas je vodi ispred EPP-a Ursula von der Leyen, a među potpredsjednicima je i naša Dubravka Šuica, za sektor demografije i demokracije.

Posljednji izbori za EP održani su 19. srpnja sada već daleke pretpandemijske 2019. godine, i na njima je HDZ osvojio 22 posto, a SDP 19 posto glasova, što je jednima i drugima donijelo po četiri mandata. Treći su bili Suverenisti, pa nezavisni Kolakušić te Živi zid Vilibora Sinčića.

Šećer na kraju

I na koncu, šećer na kraju – predsjednički izbori. Kao i europarlamentarcima, i aktualnom predsjedniku Zoranu Milanoviću krajem godine istječe petogodišnji mandat. Hoće li se ponovo kandidirati, još nije službeno objavio, ali s obzirom na popularnost koju bilježi u anketama, za očekivati je da se ponovo kandidira, a moguće i ponovo pobijedi. Naime, kandidata HDZ-a još ne znamo i vjerojatno ga barem do rujna nećemo ni znati. Vrlo će im teško biti naći dostojnog protukandidata Milanoviću bez obzira na sve sukobe koji su tijekom ovih godina postojali između Pantovčaka i Vlade. Iz jednostavnog razloga što će kandidat HDZ-a na tim izborima imati veliku šansu da ulazi u unaprijed izgubljenu bitku, ostaje mogućnost da to bude neko low profile ime, tipa diplomata Ivana Šimonovića ili slično, dakle netko uljuđen i nekonfliktan, koji će kampanju formalno odraditi, ali bez nade da lako može pobijediti. Ili će pak HDZ zaigrati na kartu jakog protukandidata, i zaoštriti do kraja, primjerice ako bi kandidat bio Gordan Jandroković ili neko slično jako stranačko ime.

Odluka o tome bit će donesena nakon što budu održani parlamentarni i europski izbori – o njihovom ishodu ovisit će i taktika HDZ-a za izbore za šefa države. Politika je užasno neizvjestan sport – do kraja godine HDZ može i izgubiti izbore, a premijer može biti možda netko tko nam danas nije ni u peti, jednako kao što i Zoran Milanović ostaje favorit, no ne i siguran pobjednik.

Posljednji predsjednički izbori održani su 22. prosinca 2019. godine u prvom krugu, i tada se borba vodila između bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića u drugom krugu 5. siječnja 2020. godine. Kao što znamo, pobijedio je Milanović s više od milijun glasova, odnosno stotinu tisuća glasova više od Kolinde Grabar-Kitarović. Mandat je preuzeo u veljači 2020., doslovce nekoliko dana prije proglašenja pandemije, koja je zacijelo uvelike utjecala na njegovu politiku jer je morala biti zanemarena vanjskopolitička ovlast predsjednika s obzirom na to da nije bilo putovanja, pa se Milanović koncentrirao na unutarnje teme, a znamo da je to druga riječ za sukobe s Vladom i Plenkovićem.

Njegov je mandat bio kontroverzan s obzirom na rječnik kojim se koristio i približavanje stavovima desnice, mada je izabran kao kandidat SDP-a, ali upravo svjedočimo »novom normalnom« Zoranu Milanoviću koji se vraća taktici izbjegavanja izbora i sukoba, jer se višekratno pokazalo da je najpopularniji kad govori manje. U njegovom slučaju, manje je više. Na posljednjim izborima pobijedio je sa sloganom »Normalno« – kakvu će Hrvatsku sada ponuditi, vidjet ćemo krajem super izborne 2024. godine.

Ljevica: Fragmentirano

Gledajući recentno stanje u lijevoj opoziciji, ugrubo ono se može nazvati – fragmentiranim. Nakon što je Peđa Grbin kao šef SDP-a raspustio vlastiti klub u Saboru, Socijaldemokrati Davorka Vidovića postali su najveći oporbeni klub, u tom trenutku sa 18 zastupnika, dok je SDP ostao na 13. Slijedi Možemo!, koji pak odbija predizbornu suradnju sa SDP-om, stoga će pred birače na izbore za Sabor izaći barem tri jaka lijeva bloka. Ta fragmentiranost sigurno će imati veliki utjecaj na ukupni izborni rezultat – naime, izborni sustav favorizira koalicije ili velike stranke, pa bi sva tri bloka, SDP, Socijaldemokrati i Možemo! mogli po D’Hontu izgubiti, zbirno gledano, između 5 i 10 mandata u odnosu na opciju da su na izbore izašli zajedno u koaliciji. Ta politika rogova u vreći ide direktno na mlin HDZ-u. Koalirat će tek IDS, PGS te Reformisti i Fokus, no taj će se učinak vidjeti samo kao regionalni uspjeh u 8. jedinici, te u 3. i 4. jedinici na sjeverozapadu Hrvatske.

Što se tiče premijerskih kandidata ljevice, danas znamo samo jednu kandidatkinju – to je Sandra Benčić iz Možemo!. Hoće li kandidat za premijera biti i šef SDP-a Peđa Grbin, koji na izbore izlazi u 8. jedinici, a ne u Zagrebu, to ćemo tek vidjeti, jer ima onih koji misle da bi kandidat za šefa Vlade mogao biti i netko drugi, poput Borisa Lalovca ili slično.

Desnica: Nedosljedno

O HDZ-u je rečeno već sve – oni idu po svoj četvrti uzastopni mandat, ako se broji kratkoročna vlada Tihomira Oreškovića 2015. godine, te dvostruka pobjeda Andreja Plenkovića 2016. i 2020. godine.

Na desnici, pritom, imaju dosta konkurencije, u prvom redu Most koji diže dosta galame sa svojih osam zastupnika. Most je jedini koji se nije podijelio tijekom ovog mandata – svi drugi bili su u svojim politikama i kadrovima potpuno nedosljedni, odnosno dogodio se cijeli niz izlazaka, prelazaka, promjena klubova itd. Domovinski pokret prednjači u tome, u odnosu na sastav koji su imali 2020. godine, mijenjali su i dosta vlastitih zastupnika. Napustili su ih ne samo Miroslav Škoro, nego i Ante Prkačin, Daniel Spajić, Karolina Vidović-Krišto, Milan Vrkljan i Vesna Vučemilović te Ružica Vukovac, a predsjednik kluba je danas Dalibor Dretar Drele.

U tom smislu, i desnica je fragmentirana, ali više je nedosljedna. Vjerojatno ni birači tih stranaka danas ne znaju točno gdje je nestao njihov »maneken« iz 2020. godine Miroslav Škoro. Ankete, međutim, i DP-u i Mostu predviđaju solidan uspjeh na predstojećim izborima pa se u HDZ-u ne bi trebali opustiti, tim više što će formiranje vlasti uvelike ovisiti upravo o odnosu snaga na desnici.