Aktivistica i humanitarka

Heather Mills: Ne vjerujem ni u kakav rat i mislim da su sve vlade podjednako loše

Marija Pajtak

Snimio Josip MIKAČIĆ

Snimio Josip MIKAČIĆ

Ja sam više egalitaristica, odnosno zalažem se za jednaka prava za sve. Ljudi često misle kako su manekenke glupe, a onda im odgovorim da su daleko od glupih jer zarađuju dvostruko više od muškaraca. To je jedina industrija za koju znam da plaća ženama više nego muškarcima.



Mnogi od nas žele napraviti promjenu u svijetu, ali rijetki to doista i učine. Heather Mills jedna je od njih. Riječ je o dobro poznatoj ženi koja je pokrenula jednu od najvećih dobrotvornih organizacija za čišćenje mina, a aktivno se zalagala za ratne izbjeglice diljem svijeta, uključujući i one iz Domovinskog rata. Začetnica je i pokroviteljica brojnih klinika za amputirane osobe diljem svijeta, a prikupila je i stotine milijuna dolara u humanitarne svrhe.


Nakon što je pretrpjela amputaciju lijeve noge 1993. godine, Heather je postala veganka, a danas uspješno vodi VBites Food, najveću vegansku tvrtku na svijetu. Ova aktivistica i humanitarka svojim radom neprestano iskazuje podršku svima onima na koje su rat, ali i drugi oblici ugnjetavanja, utjecali negativno.
Tijekom života radila je kao novinarka i manekenka, a danas je poslovna žena, aktivistica i humanitarka. Mills je jednako uspješna i u sportu, pa je tako u dobi od 47 godina postala jedina skijašica s invaliditetom koja je oborila tri svjetska rekorda, a vlasnica je i četiriju zlatnih medalja u skijanju. Život joj je nerijetko bio težak i izazovan, ali nikada nije izgubila nadu. Ovih je dana ponovo u Hrvatskoj, a zašto se vratila, što je motivira u životu te kako komentira rat u Ukrajini i svoj susret s Putinom, otkrila je u razgovoru za Novi list.


Iscrpljujuća pandemija


Često ste i rado viđena gošća u našoj zemlji, posebice zbog pomoći koju ste pružali tijekom Domovinskog rata. Što vas je ovog puta dovelo u Hrvatsku?


– Došla sam posjetiti svoje drage prijateljice i prijatelje u Hrvatskoj, budući da se zbog COVID-19 nismo mogli vidjeti dvije godine, a posebno me veseli što ću vidjeti i Martinu Abramović, koja se ne preziva više tako jer je udana. Ona je bila prva djevojka kojoj smo dali protezu za nogu kada je imala samo osam godina, a danas ima dvoje djece zbog čega se osjećam doista starom, ali i sretnom što ću je ponovo vidjeti. Također, kako je pandemija za mene bila jedan od najiscrpljujućijih razdoblja u životu, idući tjedan idem s prijateljicama na jadransku obalu na odmor.
Dok sam tu, odlučila sam i promovirati svoju novu liniju šminke ‘Be At One’ koja je trenutno dostupna u trgovinama Mȕller u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. Cilj mi je bio napraviti kozmetiku koja je istovremeno kvalitetna, ali i cjenovno prihvatljiva kako bi je mogli kupiti baš svi. Za mene je to rješavanje više problema, poput pitanja vezanih uz okoliš, životinje i zdravlje. Veganka sam 30 godina i voljela bih educirati ljude da doista jesmo ono što jedemo, ali i ono što stavljamo na svoju kožu.


Heather Mills


Prije 13 godina otvorili ste jednu od najvećih veganskih tvornica hrane na svijetu i danas zapošljavate više od 400 ljudi. Što vas je motiviralo da napravite takav potez u karijeri i jeste li zadovoljni poslovanjem svojih tvrtki?




– Ako imam ideju da nešto napravim, pokušat ću to i ostvariti, a ako je preda mnom zid, srušit ću ga! Tako je otprilike izgledala cijela moja dosadašnja karijera. Vegane su, u vrijeme kad sam ja odlučila postati veganka, smatrali ludima, a danas kada je napravljen čitav pokret iza toga i kada je veganstvo postalo popularno, stvari su značajno drukčije. Mi smo jako ponosni na rad i kako je sve ispalo s tvrtkom, pogotovo zbog pandemije. Kako su restorani bili zatvoreni, a mi smo za njih radili naše proizvode, bilo je jako izazovno održati poslove na životu. Zbog toga je pandemija bila jako iscrpljujuća za mene i za moj tim jer smo znali raditi i po 20 sati dnevno svaki dan u tjednu, ali zadovoljna sam kako je sve ispalo. Trenutno je VBites najveća veganska tvrtka na svijetu i ne mogu biti sretnija zbog toga.


Fantastična žena


S obzirom na vaš značajan društveno-politički angažman diljem svijeta i na vaše britansko državljanstvo, jeste li imali priliku sresti kraljicu Elizabetu II?


– Jesam, puno puta! Kraljica je uistinu fantastična žena. Dodijeljena mi je titula pa sam tako službeno Lady Mills, ali nikada to ne koristim. Često sam znala ići u Buckinghamsku palaču i upoznavala uspješne poslovne žene s kraljicom, poput J. K. Rowling kada je tek postajala poznata, Kate Moss i Charlotte Church. Kraljica Elizabeta II. je izuzetno snažna žena koja je imala težak život. Ljudi često misle suprotno, ali sama činjenica da nema slobode je jako teška i ne može se puno ljudi nositi s time. Uistinu je nevjerojatna žena.


Nikad nisam slijedila novac, nego uspjeh

Nakon što mi je majka umrla, shvatila sam da novac ništa ne znači ako s njim ne napravimo promjenu. Nikada nisam slijedila novac, nego uspjeh, i oduvijek sam radila stvari koje volim, a kada počnete to i primjenjivati, sve ostalo dolazi samo od sebe. S druge strane, ako ste jako fokusirani na novac, to je kao da čekate da se osuši boja – neće se dogoditi. Za mene je najbitnije da sam sretna. Počela sam raditi jako mlada, tako da sam vrlo rano shvatila kako je to živjeti od svog rada. Imam 54 godine, a kad dođete u ove godine, počinjete cijeniti vrijeme koje imate s dragim ljudima i koliko je ono dragocjeno.

– Vaš je bivši suprug Paul McCartney 2003. imao koncert na Crvenom trgu u Moskvi, nakon čega vas je oboje Vladimir Putin osobno proveo kroz Kremlj. Kakav je bio vaš dojam o ruskom predsjedniku tada, a kakav je danas?


– Prava je priča iza toga bila takva da sam ga ja pokušavala upoznati pet godina. Sa svojim sam timom sastavila ratifikacijski dokument kako bi ljudi prestali izrađivati nagazne mine. Nakon što nam je princeza Diana pomogla, imali smo potpise od 42 zemlje, a nismo nikako mogli dobiti potpise od Rusije, Kine i Amerike. Moj je cilj bio dobiti potpise tih triju država pa sam tako često razgovarala s Hillary i Billom Clintonom, Kinu gotovo nikad nisam uspjela dobiti. Moj bivši muž nije bio upućen oko dokumenta protiv mina, no ja sam organizirala turneje Beatlesa u Rusiji. Nakon toga sam se počela približavati Rusiji, odnosno Putinu, kako bi zaustavio proizvodnju mina na granicama, posebno na granici između Čečenije i Rusije, a taj proces je baš dugo trajao. Kada smo se Putin i ja napokon upoznali u Kremlju, slušao me dok sam predstavljala dokument, a onda je rekao ‘OK, ovo mogu napraviti, ovo ne mogu’, i iskreno, sve što mi je obećao je kasnije i napravio. Ostvarili smo ono što nam je trebalo s nagaznim minama, a nakon toga više nikada nismo razgovarali.


Jeste li bili iznenađeni kada je započeo rat u Ukrajini?


– Ne baš, jer je jedno čitati u vijestima, a drugo je živjeti tamo. Imam prijatelje u Ukrajini koji su oduvijek htjeli biti dio Rusije zbog zdravstvene skrbi, jer su živjeli u siromaštvu i htjeli su izbjeći scenarij u kojem im djeca moraju ići u rat. Osobno ne vjerujem ni u kakav rat, mislim da su sve vlade podjednako loše, ali ono što mi je stvarno odvratno je kada vlade govore: ‘Mi pomažemo i dajemo’. Jedino što te vlade rade jest zarađivanje novca od cijele situacije. Postoji puno povijesti zašto ratovi započinju, a ljudi bi iz povijesti trebali učiti. Ratovi po meni uopće ne bi trebali počinjati jer ne rješavaju ništa, a jedini ljudi koji dobivaju nešto su vlade, i to od prodaje oružja. Britanci su jako brzo pomogli Ukrajini jer im trebaju plin i žito, a u pozadini imaju međusobne dogovore o koristi. Kada smo pokušali pomoći Hrvatskoj, nisu napravili ništa. Možda zbog turizma, jer on nije isplativ Britancima. Svi bi trebali dobro promisliti, a ne slijepo vjerovati svemu što pročitaju u medijima. Naše vlade ne poklanjaju oružje, one dobivaju puno novca od toga. Na političkoj razini, i Rusi, i Ukrajinci, Amerikanci, Britanci… – svi su podjednako loši, dok je na ljudskoj razini ratovanje najtužnija stvar ikad.


Jednaka prava


Biste li sebe nazvali zaštitnicom ženskih prava?


– Ja sam više egalitaristica, odnosno zalažem se za jednaka prava za sve. Obožavam žene, ali još više obožavam dobre ljude. Kada intervjuiram ljude za posao, jedino što mi je bitno jest da je ta osoba kvalificirana i da je dobar odabir za posao. Ono što sam primijetila u nekim drugim tvrtkama, ne u mojoj, jest da su muškarci više plaćeni od žena, osim u manekenstvu, što je jako zanimljivo. Ljudi često misle kako su manekenke glupe, a onda im odgovorim da su daleko od glupih jer zarađuju duplo više od muškaraca. To je jedina industrija za koju znam da plaća ženama više nego muškarcima. Na koncu, ipak mislim da su jednaka prava između spolova od iznimne važnosti i ne mislim da bi jedan trebao imati prednost nad drugim.


Puno ste puta otvoreno govorili o svom teškom djetinjstvu i nasilju u obitelji. Uspjeli ste se izvući iz toga, a danas ste uspješna poslovna žena.


– Djetinjstvo mi je bilo prilično mračno. Majka nas je napustila kad sam imala devet godina, nakon čega je nismo vidjeli četiri godine. Moj je otac bio jako nasilan i agresivan, a kad sam imala 13, otac je završio u zatvoru. Bratu, sestri i meni je nakon toga laknulo, ali nakon toga se više nikada nisam bojala nekoga jer su to bile najstrašnije situacije u mom životu, pogotovo ako su od roditelja koji bi nas trebao voljeti bezuvjetno. Ako doživljavate psihičko ili fizičko nasilje, što prije pobjegnete, tim bolje. Uvijek postoji izlaz i uvijek postoji netko tko vam može pomoći da pobjegnete. Ne morate biti u takvim situacijama samo zato što vam je to obitelj i krv. Takvi ljudi nisu dobro i vi ih ne možete popraviti, niti se sami mogu popraviti, stoga nemojte gubiti svoje vrijeme na negativnu energiju.


Rješenja, ne problemi


S obzirom na to da dolazite u Hrvatsku već dugi niz godina, jeste li primijetili kakve promjene ovdje u usporedbi s prije?


– Primijetila sam dosta promjena, a možda je najuočljivija ta da se Hrvatska dosta pozapadnjačila, što je i dobro i loše. Ima i pozitivnih i negativnih posljedica takvih trendova, ali mi je drago da su ljudi i dalje ostali dobri, usprkos teškim i izazovnim situacijama.


Što vas motivira u životu i kako ostajete motivirani?


– Najviše me motivira pravda, borba za pravdu. Volim vidjeti kada su ljudi sretni jer sam onda automatski i ja sretna. Motivacija mi se zapravo mijenja iz dana u dan i ne volim razmišljati o problemima, već o rješenjima za te probleme. Svaka bi osoba trebala pronaći svoju svrhu i ne kukati oko loših stvari. Ako možemo napraviti nešto da pomognemo barem jednoj osobi, mislim da nema ljepše motivacije da nastavimo s time, pogotovo ako se dobra djela neprestano događaju.
Ne bismo trebali raditi išta kako bismo ostavili trag u povijesti ili kako bi vas hvalili, već radimo stvari kojima ćemo pozitivno utjecati na druge.
Ako neprestano očekujemo hvalu za svoj rad, razočarat ćemo se. Ukoliko netko i odluči napraviti promjenu u svijetu, mora biti spreman na kritiku i napad, a nakon što se izloži, onda ta osoba može napraviti sve.