Život i rad pod utjecajem pandemije doslovce su se preko noći izmijenili, iz fizičkoga svijeta prešli smo u virtualni i digitalni, nadajući se da će on u dobroj mjeri dobro oponašati onaj »stvarni«.

Takav »pomak«, kaže prof. dr. Nataša Rupčić s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, ukazao nam je na brojne aspekte razvoja informacijskoga sektora i njegovih implikacija koje su nam dosada bile manje vidljive.

– Prije svega, suvremena informacijsko-komunikacijska (IK) tehnologija mnogima je omogućila rad od kuće. Pomoću IK tehnologije mogli smo nastaviti učiti i studirati, raditi u timovima i na projektima, povezivati se s kolegama i prijateljima na udaljenim destinacijama, kupovati, odnosno pronaći predmete koji nam najviše odgovaraju bilo gdje u svijetu pa čak i vježbati ili odlaziti na psihološke terapije. Shvatili smo da je nevjerojatno lako kupovati jednim klikom, što nam je postala zabava u »zaključanim« danima, zbog koje su mnogi kasnije požalili. Odjednom su nam i brojne administrativne usluge postale dostupnije i jednostavnije.

Potrošački suvišak

​Otkrili smo tako da nam IK tehnologija pruža neslućene mogućnosti rada i povezivanja te da smo nevjerojatno »bogati« što je imamo. Drugim riječima, raspolažemo blagostanjem koje nam prije samo nekoliko godina nije bilo na raspolaganju. Takvu korist nerijetko ostvarujemo bez cijene, odnosno besplatno ili za iznos koji nam je prihvatljiv te nam omogućuje značajan (potrošačev) suvišak. Otkrili smo i da informacije imaju veliku vrijednost, ali da plaćamo sve manje kako bismo ih stekli i razmjenjivali. Dapače, takvu situaciju podrazumijevamo i ne razmišljamo o tome koliko smo dobili, a koliko platili. Pa ipak, statistike o BDP-u su po cijelom svijetu ukazivale na pad te je rasla zabrinutost. Tako smo mogli utvrditi da, bez obzira na povećanje vrijednosti i dostupnosti IK usluga, njihovo korištenje nije osobito vidljivo u podacima o BDP-u, kaže prof. dr. Rupčić.

Dodajući kako se odgovor na ovaj paradoks ne krije u količini, već u cijeni, kaže da je tako cijena informacijskih dobara, koje smo i ranije kupovali, obično bila znatno niža od cijene njihove fizički dostupne inačice.

– Primjerice, ako smo putem interneta čitali vijesti, slušali glazbu i pratili neki drugi sadržaj, posebno ako su nam bili dostupni besplatno, ostvarili smo značajnu korist, ali smo BDP-u pridonijeli tek s nekoliko lipa ili kuna potrošnje električne energije i interneta. Da smo te iste sadržaje kupili u fizičkom obliku, poput CD-a, novina i slično, BDP-u bismo pridonijeli u iznosu njihove cijene, bez obzira jesmo li taj sadržaj uopće »konzumirali« ili ne. Orijentacija na IK-a tehnologiju ukazala nam je na potrebu da se vrijednost ekonomije nekoga društva počne sagledavat drugačije, a ne samo pomoću BDP-a. Tako BDP predstavlja mjeru vrijednosti koja je prilagođenija za proizvode industrijskoga doba, a ne informacijskoga. Na to je ukazala i islandska premijerka Katrin Jakobsdottir krajem 2019. godine rekavši da prioritet u proračunu treba biti dobrobit građana, odnosno kvaliteta života i zaštita okoliša koji bi trebali zamijeniti dominantnu ulogu klasičnih ekonomskih pokazatelja, kao što je BDP. Naime, društvo koje ima veliku potrošnju antidepresiva, kao što je to islandsko, ne može se smatrati bogatim bez obzira na ostvareni BDP. I dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Joseph Stiglitz ukazao je na činjenicu da BDP ne ukazuje na utjecaj digitalnih usluga, zagađenja i slično na moderno društvo, objašnjava prof.dr. Rupčić.

Tako bi, a radi utvrđivanja prave vrijednosti koju je društvo generiralo, bilo korisno postojeće makroekonomske kategorije dopuniti kategorijama kao što su društveno blagostanje i potrošačev suvišak kao suma neto koristi koju potrošači dobivaju korištenjem IK proizvoda i usluga nakon što se od njih oduzme njihova cijena, naravno ako i kada ona uopće postoji.

– Pritom smo također mogli primijetiti da intenzivna konkurencija poduzeća tjera da kupcima isporučuju sve veću vrijednost po sve nižoj cijeni. Tako potrošački suvišak raste i može doista biti ogroman. No, jasno je da je potrošačev suvišak teško izmjeriti jer se preferencije ljudi mogu razlikovati. Tako za jednu osobu neka informacija i činjenica da je može besplatno steći može imati veliku važnost i vrijednost, dok za drugu ona može biti manje vrijedna ili čak bezvrijedna. Pa ipak, činjenica je da sve veća usmjerenost na korištenje IK tehnologije ipak podrazumijeva postojanje značajne korisnosti za gotovo sve ljude u nekom društvu, navodi prof. dr. Rupčić.

Ubrzavanje robotizacije

Međutim prof. dr. Rupčić upozorava i da napretkom tehnologije, a posebno razvojem umjetne inteligencije, čovjekov rad sve više zamjenjuju strojevi. Dok je pred koju godinu to pretežito vrijedilo za fizički rad, danas tehnologija sve više zamjenjuje i visoko obrazovane stručnjake kao što su liječnici, pravnici, ali i učitelji. Time se značajno povećava nezaposlenost. Istraživanja su pokazala da su u SAD-u za svakog robota koji se dodao na tisuću radnika plaće pale 0,42 posto, a omjer zaposlenih na broj stanovnika smanjio se 0,2 postotna boda, što je značilo gubitak oko 400.000 radnih mjesta.

– Taj se proces naziva automatizacija robotskih procesa (robotic process automation) ili RPA. Istraživanja su pokazala da se RPA znatno ubrzao tijekom COVID-19 ograničenja u poslovanju pa je prema istraživanju koje je proveo Deloitte čak osam od 10 izvršnih menadžera u SAD-u izjavilo da su tijekom 2020. godine uveli neki oblik RPA, a 16 posto je izjavilo da to planira učiniti u iduće tri godine. Oko 55 posto europskih poslodavaca je pod utjecajem promjena zbog proglašene pandemije također izjavilo da očekuju da će u dugom roku zapošljavati manje ljudi nego što su to ranije namjeravali. U doba pozivanja na zaziranje od fizičkog kontakta zamjena rada kapitalom, odnosno robotima, postala je politički korektna te prihvatljiva većini ljudi. Pritom je poduzećima isplativije uložiti nekoliko desetaka tisuća dolara ili eura godišnje u održavanje botova, čime se rješavaju potrebe zapošljavanja jedne do dvije osobe. Budući da strojevi ne traže plaću, ne odlaze na bolovanje ni na godišnji odmor, a nemaju ni problem smanjene motivacije i produktivnosti, osim u slučaju lošega održavanja, računica je neumitno na njihovoj strani. Poduzeća navode da na taj način ljude »oslobađaju« dosadnih i ponavljajućih poslova, no istina je i da ih oslobađaju posla općenito, a samim time im ukidaju i izvor prihoda, upozorava prof. dr. Rupčić.

Ipak, povijest nas je naučila da je nova tehnologija također stvarala nova radna mjesta, odnosno ona koja ranije nisu postojala. Isto tako, na djelu je nešto što se naziva »tako-tako automatizacija«, odnosno tehnologija se razvija i primjenjuje na način da može zamijeniti ljudski rad, ali ne dovodi do stvaranja novih radnih mjesta, a ne povećava ni produktivnost poduzeća. Primjer mogu biti samoposlužne blagajne u trgovinama. Iako zamjenjuju blagajnike, one ne dovode do toga da kupci više uživaju u kupnji, kupuju više, brže i slično. Trgovina time ne zarađuje više, osim što štedi na izdacima za zaposlene. Osim toga, razvoj tehnologije je toliko brz, kao i zamjenjivanje ljudi, da nema vremena za prilagodbu, posebno za obučavanje i stjecanje novih vještina onih koji su izgubili posao, a prof. dr. Rupčić kaže da tako mnogi postaju tehnološki višak i padaju na teret državi koja također ima smanjeni prihod od poreza na dohodak.

Sluge i gospodari

Na pitanje je li tehnologija naš vjerni sluga koji nam pomaže da budemo bolji, sretniji i uspješniji ili je ona naš gospodar i mi joj se trebamo prilagoditi, što nas čini zamorenima, nesretnima i manje – ljudima prof. dr. Rupčić ističe da je činjenica da nam se pod utjecajem sve veće dostupnosti informacija koje »konzumiramo« velikom brzinom raspon pozornosti sve više smanjuje, kao i kratkoročna memorija te razina pismenosti, ali i kultura i strpljenje u međusobnom ophođenju.

– Budući da su informacijski sustavi svuda oko nas i prožimaju razne sfere našega života i rada, mi se moramo prilagoditi sustavima, a ne oni nama. Tako se moramo »ugurati« u predviđeni broj znakova, rijetko imamo pravo i mogućnost ljudskoga kontakta s poduzećima i drugim korisnicima te komuniciramo putem obrazaca i predviđenih rubrika. Na taj način zatire se ljudska spontanost te se čovjeka prisiljava da se ponaša kao robot. Osim toga, budući da su unaprjeđenja česta, neprestano moramo nešto ažurirati, dograđivati sustave, ponovno pokretati sustav, a nekad i više puta, strepiti što će biti i hoće li sustav i nadalje dobro raditi, te učiti o novim opcijama koje se nerijetko tek dizajniraju na drugačiji način, što za nas znači utrošak velike količine vremena dok se ne upoznamo s novim mogućnostima i naučimo ih koristiti. Pritom nam se pozornost odvraća od onoga što doista radimo te smo sretni ako sve prođe bez (tehničkih) problema. Na taj način posao se samo odrađuje, a frustracija akumulira. Tome nimalo ne pridonosi činjenica da se nove verzije sustava izbacuju izuzetno brzo, što nerijetko znači veći broj grešaka ili bugova budući da je potrebno uskladiti rad velikoga broja uređaja i povezanih softverskih sustava. No, česte su i »promjene radi promjena« kojima se, primjerice, umjesto kvadratnih ikona uvode zaobljene ili se mijenja oblik slova. Ljudima to stvara stres jer jer je ustrojstvo čovjeka takvo da mnogo toga obavljamo automatski, na temelju pamćenja, kako bismo mogli razmišljati o važnijim stvarima. Tako, primjerice, automobil možemo voziti na »autopilotu« i pritom razmišljati o tome kako razvijati novi projekt. No, ako svako malo imamo novi automobil, razmišljati kreativno za vrijeme vožnje postaje nemoguće. Sve to dovodi do gubitka naše produktivnosti, tumači prof. dr. Rupčić.

Nataša Rupčić, Ekonomski fakultet Rijeka / Foto: Marko Gracin

​Puno »smetnji«

Osim toga, rad s računalnim sustavima zahtijeva našu pozornost i brzinu. S druge strane, za tu istu pozornost »natječu« se brojne distrakcije u vidu poruka na raznim platformama i uređajima, reklama, ali i napada virusima i sličnim računalnim nevoljama. Usto treba paziti na zaporke, način pristupa, korištenje legitimnih mreža. U slučaju pogreške, posljedice mogu biti velike i korisnika se optužuje da nije bio dovoljno oprezan ili pozoran, a čovjeku se onemogućuje da se vodi radoznalošću. Iako ga sa svih strana opsjedaju distrakcije, ako krene njihovim putem, kaskat će u radu, izgubiti nit predviđenih automatiziranih procesa i trebat će vremena dok se u tome opet snađe.

– Čovjeku više nije dopušteno ni razmišljati, posebno kritički, a kamoli sanjariti kako bi intuitivno i spontano došao do nekog rješenja. Stvari i poslove oko nas treba jednostavno prihvatiti i odraditi kako je netko negdje odredio ili predvidio. Čovjek voli pozitivne promjene u okruženju koje polako upoznaje i uči njima upravljati. No, sada za sve ono važno više nema vremena, čovjek skače s jedne na drugu notifikaciju, poruku ili zadatak kao pčela na cvijet, ni na čemu se previše ne zadržava niti stigne zadržati, o zadacima ne razmišlja, već ih odrađuje te nalikuje psu koji bezuspješno lovi svoj rep. A pritom ničim više doista ne upravlja, kaže prof. dr. Rupčić.

Na pitanje kako se postaviti odgovara da je za početak korisno uvidjeti stanje stvari i postojeće manifestacije, odnosno probleme. Također je korisno razmisliti trebaju li nam doista stalno nove »igračke« da bi nas prividno zabavljale, a zapravo odvraćale od nas samih i naših problema te utvrditi koje su to vrijednosti koje zaista želimo živjeti.

– Poduzeća bi također za nove sustave trebala dizajnirati promišljenije, tako da omoguće više kreativnosti i slobode korisnicima, te ih puštati u upotrebu tek onda kada su temeljito testirani. Također je potrebno zaposliti više osoblja koje korisnicima može biti na usluzi prilikom njihovih tehničkih problema te ih savjetovati o mogućnostima upotrebe. Treba imati na umu da dominantni proizvod IT sektora – softver ipak nije moguće generirati uz konstantno rastuće prinose, već intenzivnim ulaganjem u podršku i odnos s korisnicima. Tako će oni dobavljači ili poduzeća koji korisnicima mogu osigurati pravovremenu, kvalitetnu i ljudima pristupačnu podršku moći zadržati svoje kupce i korisnike te privući nove.

No, ono što je svima korisno, kako korisnicima tako i takozvanim »developerima«, je povremeno posegnuti za postom od tehnologije te isključiti sve uređaje na sat, dan ili više dana i vratiti se prirodnijem, ljudskom ponašanju. Mnogi su zaključili da im je mozak tako ponovo usporio, da su ponovo počeli primjećivati stvari oko sebe te u njima više uživati. Trebali bismo tako naći načina da, što je više moguće, usporimo na ljudsku brzinu i vratimo se sebi kako bismo doista bili kreativni. Ne smijemo zaboraviti da istinsko nadahnuće i kreativnost dolaze iz tišine i susreta sa samima sobom. Možda tako shvatimo i kako postojeće sustave bolje prilagoditi sebi i svojim potrebama, mogućnostima i ograničenjima te tako barem u nekoj mjeri postanemo gospodar tehnologije, a ne njen sluga, zaključuje prof. dr. Rupčić.