Izvoz robe i usluga u Hrvatskoj danas nije veći nego 2008. U zemljama s kojima usporedba ima smisla izvoz je povećan i do 40 posto. To svakako govori da postoji problem precijenjenosti realnog tečaja. Izbor je, ili korekcija tečaja, ili interna devalvacija, no ova druga do sada nije dala željene rezultate
Vladimir Gligorov, ekonomist bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije (WIIW), nedavno je u Opatiji ušao u polemiku s dijelom domaćih ekonomista budući da se založio za postupnu deprecijaciju kune, umjesto, kako je rekao, nepotrebnog i pogrešnog puta interne devalvacije za koji se Hrvatska opredijelila. Za naš list dodatno pojašnjava stavove oko monetarne politike i njene buduće uloge u poticanju rasta domaćeg gospodarstva.
S obzirom na to da se Hrvatska u okviru procedure prekomjernog deficita sada na strani fiskusa prisiljena nešto umjerenije ponašati, otvara li se prostor i za aktivniju monetarnu politiku? – To u okolnostima produžene recesije nije naročito relevantno, ali svakako ako bi se krenulo u dodatno smanjenje javne potrošnje bilo bi potrebno vidjeti što monetarna politika može učiniti da ublaži efekt daljnjeg usporavanja rasta. Posebno u okolnostima kada ne prijeti ubrzanje inflacije, već obratno. Pitanje je ima li centralna banka instrumente i potrebnu sklonost preuzimanja rizika da bi se u to upustila.
Nedavno je i bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski izašao s prijedlogom nekonvencionalnih mjera monetarne politike da se putem operacija na otvorenom tržištu reprogramira dio javnog duga. Što mislite o tome? – Nije do kraja jasno što se želi postići. Jedan cilj je održivost javnog duga, jer se on povećava u odnosu na BDP i nastavit će se povećavati ako se bude refinancirao po visokim kamatnim stopama, koje su opet visoke zbog rizika koji upravo proizlazi iz tog visokog i rastućeg javnog duga, ali i značajnih problema s privatnim dugovima. Otuda i prijedlog da se dugovi reprogramiraju tako što će centralna banka kupovati te dugove, za novac dakle, čime bi mogla postići niže kamate i produžiti rok otplate. Implicitno se pretpostavlja da je sadašnja monetarna politika suviše restriktivna, pa ako bi bila nešto labavija to ne bi trebalo imati neželjene posljedice po cijene i tečaj. A osigurala bi se bolja projekcija kretanja javnog i privatnih dugova i njihova održivost. Ako se ocjenjuje da je održivost zaista problem, što je čini se neupitno, onda je to vjerojatno bolje od pravog reprograma, ako bi do toga na kraju došlo. Bolje, ako je izvedivo. Problem je u tome što je povjerenje u kunu, a to će reći u centralnu banku, slabo, pa nije izvjesno kakva bi bila točno reakcija financijskih tržišta. Drugi bi cilj mogao biti da se indirektno postigne postepeno prilagođavanje tečaja, jer bi se operacijama na otvorenom tržištu stvorile mogućnosti da se smanji kamatna stopa centralne banke, što bi trebalo deprecirati tečaj i ubrzati inflaciju. To bi trebalo imati pozitivan efekt na realne kamate, a i učiniti atraktivnim ulaganja u proizvodnju za izvoz.
Euroizacija
Konačno, treći bi cilj mogao biti taj da se podupre fiskalna konsolidacija. Ako se ona ne može izbjeći, prije svega zbog nadzora Europske unije, tada bi monetarna politika mogla biti manje restriktivna u mjeri u kojoj je fiskalna restriktivnija. U ranijim vremenima, restriktivna monetarna politika, koja je u stvari samo održavala tečaj, bila je jedan način da se vrši pritisak na fiskalnu politiku. To je bilo neefikasno jer je bila potkopavana nepostojanjem tečajnog rizika, što je činilo dodatno zaduživanje, javno i privatno, privlačnim. Sada je situacija promijenjena i zbog nedostupnosti kredita i zbog vanjskog pritiska na fiskalne vlasti da štede, pa je aktivnija monetarna politika ne samo moguća, već bi trebalo i da bude korisna.
U javni diskurs se ponovno vraća opreka interesa kapitala i rada: puno je mladih, obrazovanih a nezaposlenih, puno je nezadovoljstva, pa s jedne strane raste svijest o potrebi promjene modela u pravcu jačanja prava radnika, a s druge svjedočimo i rastu utjecaja radikalne desnice diljem Europe. Kako sve to može politički završiti? – Sve su to stalne teme. Desni ekstremizam je u porastu jer se nude rješenja tipa oslanjanja na vlastite snage, gdje se misli i na oslobađanje od nepoželjnih, recimo imigranata, i od obaveza prema inozemstvu ili prema zajednici kakva je Europska unija. Toga je čak i malo imajući u vidu koliko dugo kriza traje. Zahtjevi za poštivanjem radničkih prava, bar kad dolaze sa strane ljevice, nisu pretjerano jaki, a niti utjecajni. Zapravo, u socijalnim državama, a to su sve europske razvijenije zemlje, ti klasni sporovi se prelamaju preko fiskalne politike, preko strukture javne potrošnje i raspodjele poreznog tereta i to demokratskim načinom odlučivanja. Tako da pravih sukoba rada i kapitala nema, a ne bi trebalo ni očekivati ih. Hoće li, međutim, Europska unija izdržati ovaj rastući nacionalistički pritisak, to je neizvjesno. Privredni oporavak i progresivnije političke partije bi pomogli očuvanju i zajedničkog tržišta i političkog zajedništva. Ulog je velik, iskustvo nacionalističkih sukoba ne nedostaje, pa nade ima.
Raspravu je izazvala i ocjena Misije MMF-a, prema kojoj je realni efektivni tečaj kune precijenjen za 10 posto, a međunarodne pričuve preniske. U HNB-u su se to odmah potrudili demantirati. Slažete li se s procjenama MMF? – Te su ocjene uvijek podložne sporenju, ali to nije od odlučujućeg značaja. Osnovno je to da izvoz robe i usluga (zapravo ni jednog niti drugog uzetih zasebno) u eurima u Hrvatskoj danas nije veći nego što je bio 2008. U mnogim drugim zemljama s kojima usporedba ima smisla izvoz je povećan i do 40 posto. Tako da to svakako govori da postoji problem precijenjenosti realnog tečaja. Tako da je izbor ili korekcija tečaja ili interna devalvacija. Moglo bi se čekati i da svi drugi, recimo najvažniji vanjskotrgovinski partneri u Europskoj uniji, ubrzaju rast i inflaciju, pa da se tako popravi realni tečaj.
Ograničenje za eventualnu deprecijaciju je visoka euroiziranost sustava. I sami ste se založili za postupnu deprecijaciju kune, uz ogradu da postoji uvijek isto ograničenje – slabo povjerenje u kunu svih sektora, pa i države. Je li dakle s tog aspekta deprecijacija poželjna ili ne? – Problem je poznat jer su se štediše i kreditori osigurali od moguće deprecijacije euroizacijom. Pitanje je samo jesu li naknade za rad indeksirane u eurima, jer ako nisu, deprecijacija bi mogla imati željene efekte na smanjenje plaća izraženih u eurima. Sada je vjerojatnije da bi se taj efekt postigao jer su rast nezaposlenosti i stagnirajuće plaće već oslabile spremnost na to da se vrši pritisak da se plaće usklade s iznosom u eurima.Ako bi se i uspostavila kontrola plaća u javnom sektoru, onda bi se deprecijacijom postigao željeni efekt korekcije ne samo nominalnog, već i realnog tečaja. Obično se više ističe rizik za bankarski sistem i za zaduženost države, što su svakako ključne ograničavajuće okolnosti. No, ako javni dug i onako raste, a bankarskih kredita i tako nema, taj se rizik snosi i tako i tako.
Plaće su pale, kao i zaposlenost
Alternativa deprecijaciji, odnosno tečajnoj devalvaciji, je interna devalvacija. Kazali ste također da je Hrvatska nepotrebno izabrala taj put s neizvjesnim rezultatima, tim više što je još uvijek monetarno suverena. No, dio ekonomista suprotstavio vam se jer smatra da još uvijek ne prolazimo kroz proces interne devalvacije. Naime, javni dug i dalje raste. Provodi li dakle domaća ekonomska politika internu devalvaciju ili ne? – Pa, plaće u eurima stagniraju od 2008. do danas. Realno, dakle uzimajući u obzir inflaciju, one su smanjene. Važnije od toga, smanjena je zaposlenost veoma značajno, za oko 8 postotnih poena. Uz to je povećan PDV i čini mi se da su nešto smanjeni doprinosi na rad. Tako da je strategija, ako je ima, da se smanjivanjem zaposlenosti vrši pritisak na plaće i da se ne smanje samo ukupni izdaci na rad, već i same naknade. To je, uz poreznu reformu, koja je doduše bila nedovoljno valjano koncipirana, tipično za internu devalvaciju. Do sada ona nije dala željene rezultate, bar ako se procjenjuje po kretanju izvoza, uslijed čega će se, ili s njom nastaviti, ili će se čekati ubrzanje rasta i inflacije u drugim zemljama.
Interna devalvacija je recept kojim se služe problematične ekonomije eurozone da izađu iz krize, u duhu mainstream mjera štednje, što nekima, poput Španjolske i uspijeva, jer izvoz raste, međutim ne i zaposlenost. Naime, snižava se cijena rada, ljudi moraju raditi više uz manje plaće, teško se dolazi do posla, pogotovo mladi. Kamo takav model vodi i možemo li uopće govoriti o oporavku ekonomija bez oporavka zaposlenosti? – Pa, s vremenom će doći i do rasta zaposlenosti. Tu je veći problem što se riskira financijska stabilnost, što je inače i problem Hrvatske uslijed veoma visokog nivoa nenaplativih potraživanja kada je riječ o kreditima korporacija. Bolja je, naravno, strategija koja ne zahtijeva takvo smanjenje zaposlenosti i privatne potrošnje.
Izgubljeno desetljeće
Monetarna politika u SAD-u i eurozoni već je dosta dugo vrlo ekspanzivna, kamatnjaci su niski, što pogoduje tržištima kapitala, ali ne dolazi do značajnijeg kreditiranja i rasta zaposlenosti u realnom sektoru. Uslijed takvih kretanja dio analitičara predviđa da smo na pragu nove globalne krize jer se stvara novi cjenovni balon. Što mislite o tome? – To svakako tako ne izgleda u Sjedinjenim Državama, a pogotovo ne u Europi. U ovoj drugoj, problemi postoje u bankarskom sektoru, a nisu uklonjene sasvim ni neizvjesnosti oko toga što može Europska centralna banka i kolika je fleksibilnost fiskalne politike. Uz to, strukturne su reforme spore. Uostalom, veći su problem dužnički nego baloni na burzama dionica. Veći je trenutno rizik da se uđe u produženi stagnantni period, koji bi mogao biti izazovan socijalno i politički. Kao što vidimo u nekim europskim zemljama.
Hrvatska je jedina zemlja u regiji čija ekonomija još uvijek bilježi gospodarski pad – ostale sve rastu. Predzadnji smo pak i na ljestvici konkurentnosti? Što je razlog tome? Koje se reforme moraju provesti? – Ako bi se reformama htjeli rješavati problemi, što bih ja svakako smatrao dobrim, to bi značilo da se značajno promijeni ponašanje manje više svih. To, bojim se, nije realistično u hrvatskom slučaju, ili bar do sada se nije vidjela spremnost za to. Ako to nije moguće, ostaju makroekonomski instrumenti, gdje međutim nema spremnosti na strani monetarna politike, a fiskalno prilagođavanje bi moglo potrajati, ako bi se uopće pokazalo održivim, što implicira produženu stagnaciju, dakle još jedno izgubljeno desetljeće. Opet, moguće je da svi drugi u okruženju krenu brzo naprijed, pa da to povuče i hrvatsku privredu, ali to sada nije pretjerano realistično.
I Europa, a onda i Hrvatska, spoznale su da nema alternative industriji. Ima li šanse da takvo što ove tranzicijske, balkanske zemlje obnove, nakon velike, dijelom planske dijelom neplanske devastacije? I kakve bi to industrije, u ovim globaliziranim uvjetima, trebale i mogle biti? – Pa tu je riječ o povećanom ulaganju u proizvodnju razmjenjivih dobara, što će reći i industrijskih. Tu nije riječ o klasičnoj industrijalizaciji već o uključivanju u međunarodne ili čak globalne proizvodne lance. To je svakako moguće, a zapravo je i potrebno ako se želi učešće u modernom privrednom rastu i povećanju standarda.
