Poslodavci traže uvoz više od pet tisuća radnika, od čega ih svega 70-ak nije vezano uz brodograđevnu industriju. No dok god je u Hrvatskoj stopa nezaposlenosti na visokoj razini, restriktivna politika prema kvotama za strance neće se mijenjati
Došli bi u Hrvatsku u nadi da im je posao siguran godinu dana, a bude li sreće poslodavac će zatražiti produženje njihove radne dozvole. Radili su mahom u brodogradnji, u vremenima kada je ta djelatnost tražila radnika više. No, san o poslu i sigurnoj plaći od koje će prehranjivati obitelj u susjednoj Bosni i Hercegovini nerijetko bi se rasplinuo. Unatoč ugovornom obećanju poslodavac im ne bi osigurao smještaj. A plaća? Ona obećana ne bi stigla, a tek bi rijetki zatražili pomoć hrvatskih sindikata. Većina je trpila i radila, jer i ono malo što zarade u Hrvatskoj više je od ničeg što bi zaradili u matičnoj domovini. I dok su se sindikati koji djeluju u domaćim brodogradilištima u proteklim godinama imali prilike baviti zaštitom stranih radnika, njihove kolege u graditeljstvu koje je također u periodu investicijske ekspanzije uvozilo strane radnike, takvih iskustava nemaju.
– Imali smo slučajeva da su radnici i to uglavnom iz BiH tražili našu pomoć. Mahom su radili za kooperante u brodogradnji, a njihove situacije rješavali smo u suradnji s kolegama sindikalcima iz BiH – veli nam Vedran Dragičević, predsjednik Sindikata metalaca-industrijskog sindikata. Problemi s kojima su se strani radnici suočavali u Hrvatskoj, a pritom je riječ o stranim radnicima koji su legalno radili, uglavnom su se svodili na kršenje ugovorene plaće, neosiguravanje smještaja, a u nekim situacijama radnici su imali i boravišnih problema, ali i problema sa zaboravnim poslodavcima koji su propustili zatražiti produženje radne dozvole za radnika.
Dobra vremena
– Ako trebaš antikorozivnog brusača, onda ne možeš reći da on nema školu i da ne zna jezike pa ga zbog toga ne možeš dobro platiti. To je težak i za zdravlje opasan posao i činjenica je da je riječ o deficitarnom zanimanju u Hrvatskoj. Ali, plati radnika 8-9 tisuća kuna, pa ćeš ga imati. Stavit će masku, obući se kao svemirac i raditi taj posao – veli Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata.
Prema podacima Europske komisije 6,6 milijuna radnika živi i radi izvan vlastite domovine, dok oko 1,2 milijuna europskih građana živi u jednoj, a radi u drugoj zemlji članici. No, istovremeno su istraživanja pokazala kako oko 15 posto stanovnika EU, unatoč slobodi kretanja radne snage, ne razmišlja o mogućnosti zapošljavanja u nekoj drugoj državi smatrajući kako takav rad nosi previše prepreka.
U dobrim vremenima u brodogradilištima su, uglavnom preko kooperantskih poduzeća, radili radnici iz BiH, Makedonije, pa i Ukrajine. Radili su na poslovima zavarivača, brusača, brodomontera, brodocjevara…. Suočavali su se s istim problemima s kojima se nose i domaći radnici, ali su radili za manje novca. Pa, ako varioc može zaraditi osnovnu plaću ispod četiri tisuće kuna, a do šest će se popeti uz enorman broj prekovremenih radnih sati, njegov uvezeni kolega iz BiH, zaradit će puno manje.
– Strancu je plaća uvijek bila drugačija. Varioc ili brodomonter koji je došao raditi iz BiH primao bi daleko manje novca od radnika iz Hrvatske – veli Matijašević navodeći kako su za strane radnike poslodavci primanja formirali ne vodeći računa o uvjetima života u zemlji u koju je radnik došao raditi, već o uvjetima u njegovoj matičnoj zemlji.
– Često smo se znali uključivati u rješavanje problema stranih radnika. Bilo da je riječ o smještaju koji im poslodavac nije osigurao, pa bismo u razgovoru s brodogradilištem za koje radi dogovorili smještaj u samačkom hotelu. A kada je riječ o plaćama, tu je bilo problema i znali smo u direktnom razgovoru s poslodavcem kooperantom to rješavati – veli Matijašević ističući pritom kako zaštitu domaćih sindikata strani radnici nisu tražili masovno, iz straha da će ostati bez posla. No, i on i njegov kolega Dragičević svjedoče i o radnicima koje su uspjeli sindikalno organizirati.
Radne dozvole
– Strani radnici nisu pokazali stručnost za poslove u brodogradnji na kojima su angažirani. Izuzetak su jedino AKZ radnici, odnosno antikorozivni brusači – veli Matijašević. Podsjeća on i kako je Gospodarsko-socijalno vijeće godinama unazad kad god se raspravljalo o kvotama za novo zapošljavanje stranih radnika i produženje već izdanih radnih dozvola, uporno ponavljalo zaključak da se nužno treba napraviti revizija među registriranim nezaposlenima i nastojati da se domaća radna snaga bez posla prekvalificira za deficitarne poslove. Naravno, u javnosti se uvijek isticao i problem da je na burzi na stotine radnika sa zanimanjima srodnim onima koja se uvoze. No, u mnogim slučajevima riječ je o ljudima čije je zdravlje narušeno i ne mogu raditi teške poslove u metalskoj, ali i građevinskoj industriji.
Već 2010. godine, a pod utjecajem krize koja je već dobrano harala, smanjena je godišnja kvota radnih dozvola za strance. Graditeljstvo je primjerice u 2009. godini imalo odobreno preko 2,5 tisuća novih radnih dozvola, da bi u 2010. kvota pala na 300 novih radnih dozvola. U brodogradnji je pak, s nepunih 1.150 pala na nepunih 250. A ukupna kvota, s dozvolama koje se produžuju i novima, pala je sa nepunih 7.880 na nešto više od 6,9 tisuća douzvola u 2010. Od tada ukupan broj radnih dozvola iz godine u godinu pada. U ovoj godini ukupna kvota iznosi 2.329 radnih dozvola, od čega ih se dvije tisuće odnosi na produljenje ranije izdanih dozvola, 40 za sezonsko zapošljavanje te 289 za novo zapošljavanje. No, ni ta smanjena kvota za sada nije iskorištena, odnosno ostalo je »otvoreno« 50-ak radnih dozvola za novo zapošljavanje.
No, od srpnja ove godine Hrvatska se nalazi u posve novoj poziciji kada je riječ o kretanju radne snage. Stanovnici 14 zemalja EU-a, mahom srednje-istočnih, bez ikakvih ograničenja mogu tražiti posao u Hrvatskoj, kao i što domaći radnici bez ograničenja mogu odlaziti na rad u te zemlje. To su, primjerice, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Litva… Ali i Irska koja je odluku o neograničavanju kretanja radne snage iz Hrvatske donijela na osnovu istraživanja koje je pokazalo da je naša radna snaga nemobilna, odnosno ne predstavlja »prijetnju« njihovom nacionalnom tržištu rada. A na tom tržištu, primjerice, nedostaje radnika u mesnoj industriji pa su irski poslodavci koncem ljeta na sajmu poslova u Zagrebu tražili potrebnu radnu snagu.
Otvaranje granica
S druge strane, prema načelu uzajamnosti, Hrvatska je uvela dvogodišnje ograničenje za 13 države koje su uvele ograničenja i prijelazna razdoblja za radnike iz Hrvatske. Austrija, Belgija, Njemačka, Nizozemska, Velika Britanija, Slovenija, Francuska neke su od zemalja u kojima naši radnici u iduće dvije godine ne mogu raditi bez radne dozvole, niti radnici iz tih zemalja mogu raditi u Hrvatskoj bez radne dozvole. Ograničenja, naravno, vrijede i za treće zemlje, odnosno nečlanice EU-a, poput BiH, Srbije, Makedonije, ali i Tajvana od kuda su se proteklih godina uvozili maseri.
Ulazak Hrvatske u EU u mnogome je promijenio njenu poziciju kada je riječ o uvozu radne snage. No, teško je vjerovati da će Hrvatska, s obzirom na nepovoljna ekonomska kretanja i očajno stanje na tržištu rada, u narednim godinama biti privlačna radnicima s istoka Europe koji bez ikakvih ograničenja mogu ovdje tražiti posao. Rumunjski pastiri vjerojatno će i dalje čuvati hrvatska stada, ali za razliku od dosadašnjih godina za taj im posao više ne treba radna dozvola.
Politika radnih dozvola tako se mijenja, ne samo zbog nepovoljnih kretanja na domaćem tržištu rada, već i otvaranja granica prema dijelu europskih radnika. Tako je primjerice, trenutno na Euresu, otvoreno 16 oglasa domaćih poslodavaca za 306 radnih mjesta. Jedna od tvrtki koja oglašava slobodna radna mjesta, a bavi se šivanjem galanterije za automobilsku industriju, igra na radnike iz Mađarske. Može li ih privući plaćom koja se kreće od 2,5 do 3,7 tisuća kuna?
I dok dio poslodavaca kartu baca na radnike bližih europskih država s kojima imamo otvorene granice tržišta rada, dio igra na tradiciju računajući da će im država odobriti angažman radnika iz BiH. Sudeći prema listi želja za kvote radnih dozvola, Hrvatska je krenula prema putu blagostanja. Poslodavci traže uvoz više od pet tisuća radnika, od čega ih svega sedamdesetak nije vezano uz brodograđevnu industriju. Pritom najveći zahtjev postavlja Brodosplit kojemu, pokraj svih zbivanja u kompaniji u proteklo vrijeme, treba dodatnih 4,6 tisuća radnika. Zvuči kao loša šala.
Dok god je u Hrvatskoj stopa nezaposlenosti na visokoj razini, restriktivna politika prema kvotama za strane radnike neće se mijenjati. I prema najavama, brodogradilišta bi kao i ove godine mogla dobiti nultu kvotu. Tako vlasnik splitskog brodogradilišta može računati na radnu snagu iz redova sada nezaposlenih, a njih je trenutno preko 340 tisuća. Politika resornog ministarstva rada i mirovinskog sustava je da se što više nastoji aktivirati nezaposlene, pa se s upravom Brodosplita počelo razgovarati o stvarnim potrebama za određenim zanimanjima radnika i mogućnostima prekvalifikacije nezaposlenih.
– Politika je vrlo jasna. U područjima u kojima ima nezaposlenih s kvalifikacijama za tražena zanimanja ili srodna zanimanja, poput onih u brodogradnji, bit ćemo restriktivni – jasan je Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava. Poslodavci preko domaće burze rada godinama mogu koristiti mogućnost prekvalifikacije radnika za poznatog poslodavca. U idućoj godini jedan od poznatih poslodavaca trebao bi biti i Brodosplit. Dozvole za uvoz radnika, izdavat će se samo za ona zanimanja koja su dosta deficitarna i za koja nema mogućnosti prekvalifikacije.
I tako, u segmentu kvoti za radne dozvole država može intervenirati na tržištu rada. No, kada je riječ o slobodnom kretanju radne snage unutar, za sada, dijela zemalja EU, pitanje dolaska strankih radnika u Hrvatsku isključivo je vezano uz tržište. Po principu ponude i potražnje. Država tu može samo utjecati na način da se stranim radnicima osiguraju jednaki uvjeti, odnosno da nema njihove diskriminacije na tržištu rada. A u tom će segmentu u budućnosti, vjerojatno i sindikati imati što za reći.
