Sve tri velike kreditne agencije – S&P, Fitch i Moody's – nisu nikakve nadnacionalne i neovisne institucije, već je riječ o financijskim društvima koja funkcioniraju na tržišnim principima, uživajući u monopolnom statusu. U posljednjih nekoliko godina, izazivajući financijski kaos u Europi, na svojim su računima zabilježile basnoslovne zarade. Bruxelles im je odlučio potkresati krila
Kada je nedavno bonitetna agencija Fitch smanjila kreditni rejting nekoliko država eurozone, guverner slovenske središnje banke Marko Kranjec svojim je komentarom podsjećao na teoretičara zavjere.
Posve neuobičajeno za jednog guvernera i člana središnjeg savjeta Europske središnje banke, Kranjec je otvoreno sugerirao da smanjenje rejtinga europskim državama vjerojatno odražava i činjenicu da se sjedište triju bonitetnih agencija, koje ocjenjuju kreditnu sposobnost europskih država, nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama.
»Ne smijemo u cijelosti zanemariti tu činjenicu«, kazao je tada Kranjec, kazavši još da je to »politička realnost« te da su u pozadini takvih ocjena »interesi jednih regija na račun drugih« te da to nije nikakva posebna novost.
Istini za volju, Kranjecova opaska o američkim agencijama samo je djelomično točna.
Sve tri najveće bonitetne agencije – Standard & Poor’s, Moody’s i Fitch – u vlasništvu su financijskih društava i privatnog kapitala. Dok su S&P i Moody’s doista u američkom vlasništvu – S&P, koji je u proteklom razdoblju bio najradikalniji u snižavanju rejtinga članicama eurozone, podružnica je izdavačkog i financijskog diva McGraw-Hill, a jedan od većih dioničara agencije Moody’s je i američki ulagač, industrijalac i po Forbesu treći najbogatiji čovjek na svijetu Warren Buffet – Fitch je zapravo u vlasništvu francuske kompanije Fimalac.
Upravo zbog toga upućenima nedavno nije promaknuo detalj da je Francuska izgubila svoj najviši kreditni rejting, ali odlukom agencije Standard & Poor’s, dok je »francuski« Fitch Francuskoj zadržao najviši AAA rejting.
Rezervna valuta
Sve tri najveće svjetske kreditne agencije, koje svojim ocjenama kreditnog rejtinga kroje sudbine velikih banaka i kompanija, ali i cijelih država, pa i cijele eurozone, doista imaju sjedište u New Yorku, samo što Fitch uz to ima sjedište i u Londonu. Jesu li opravdane špekulacije kako iza špekulativnih napada na Europu i euro stoji Amerika? Zbog čega bi financijsko urušavanje Europe koristilo Washingtonu?
Fami koja se posljednjih godina stvorila oko glasovitih bonitetnih agencija zasigurno je pomogao i netransparentan način na koji funkcioniraju. O sudbinama država i njihova kreditnog rejtinga odlučuju posebni odbori u kojima sjedi do 20 ljudi, ovisno o pojedinoj državi. Svaka država ima svog posebnog analitičara; riječ je o bivšim bankarima i analitičarima, najčešće s Wall Streeta, a katkada i o novinarima i ekonomskim stručnjacima. Oslanjajući se na službene izvore i statistike, ali i pisanje medija i razgovore s akterima u pojedinim državama, analitičari sastavljaju svoje izvještaje, koje onda predstavljaju odborima za svaku pojedinu državu. Države, o čijoj je sudbini riječ, nemaju nikakva izravnog utjecaja na konačnu odluku, iako se na nju mogu žaliti, no to rijetko rezultira promjenom odluke.
Sjedinjene Države podržavaju integraciju Europe, ali samo dotle dok prejaka i ekonomski i politički stabilna Europa ne bi počela razmišljati vlastitom glavom (sjetimo se samo vremena američkog napada na Irak, kada je Washington izazvao podjelu Europe na »staru« i »novu«). Četiri godine po izbijanju financijske krize na Wall Streetu danas se više nitko i ne sjeća da je Europa uvezla krizu iz Amerike, niti itko govori o tragičnim financijskih špekulacijama zbog kojih se globalni financijski sustav urušio poput kule od karata.
Iako je američki proračunski deficit već odavno dosegnuo plafon, dužnička kriza preselila se u Europu, premda je Amerika zaduženija od Europe, a sve svoje dugove Amerikanci vjerojatno nikad neće moći vratiti. Čak je i nekadašnji čelnik američkog FED-a Alan Greenspan svojedobno sugerirao kako je grčka kriza izazvana zato da bi se prikrile teškoće SAD-a i pad tečaja dolara, čime je bio ugrožen status dolara kao rezervne svjetske valute.
Na istom je tragu i ekonomist Nouriel Roubini, koji podsjeća kako su imperiji čije su valute funkcionirale kao rezervne valute tradicionalno veći zajmodavci, nego zajmoprimci, te kako je funta izgubila taj status kada je Velika Britanija u prošlom stoljeću u vrijeme Velikog rata postala dužnica. SAD je u takvom položaju danas, no izbijanje krize u eurozoni nakratko je zaustavilo pad dolara, i usporilo rušenje te valute kao svjetske rezervne valute.
Začarani krug
No svejedno bi bilo pogrešno odgovornost za najveću financijsku krizu zapadnog svijeta u povijesti pripisivati isključivo američko-europskom regionalnom suparništvu. Na taj bismo način, naime, posve zanemarili dominantnu ulogu financijskog sektora, koji igra ulogu nadnacionalnog aktera i otuđenog središta moći, i koji je najprije izazvao, a potom i manipulirao financijskim krahom, iz kojeg su glavni akteri izašli bogatiji nego što su ikad bili.
Teško je pritom osporavati činjenicu da su upravo tri najveće kreditne agencije odigrale krucijalnu ulogu u eksploziji dužničke krize u eurozoni, i to tako da su snižavanjem kreditnog rejtinga pojedinih država koje su se našle na udaru financijskih špekulanata prouzročile naglo povećanje kamata na njihovo zaduživanje, što je otplatu dugova učinilo nemogućim.
Slučaj Grčke posebno je ilustrativan. Godine 2009., kada je počelo »spašavanje« Grčke iz dužničkog ponora, grčki dug iznosio za današnja mjerila posve prihvatljivih 120 posto grčkog BDP-a. No, nakon tri godine »spašavanja« grčki se dug popeo na čak 170 posto BDP-a, posebno zahvaljujući ocjenama kreditnih agencija, koje su i posljednji paket europske financijske pomoći Grčkoj popratile uobičajenim snižavanjem grčkog kreditnog rejtinga, potkopavajući time napore Grka da se izvuku iz dužničkog ropstva.
Iako su bonitetne agencije možda nekad i funkcionirale kao korisna pomoć investitorima, kojima bi svojim objektivnim informacijama o kreditnoj sposobnosti kompanija, banaka i država olakšavale posao, one danas predstavljaju sive eminencije Wall Streeta i presudno diktiraju prilike na financijskim tržištima. Drugim riječima, izravno stvaraju financijske krize. Bonitetne agencije bile su izazivači i pokretači velikog financijskog sloma 2008. godine. Čak je i američki ministar financija Timothy Geithner američke bonitetne agencije svojedobno nazvao »motorima krize«, otvoreno zapitavši jesu li agencije i nakon toga nastavile igrati tu ulogu.
I u slučaju Španjolske i Portugala ponavlja se identičan scenarij, opet s moćnim agencijama u glavnim ulogama. Dramatično snižavanje bonitetne ocjene tih država najprije izaziva paniku i šok među investitorima, koji se pokušavaju na brzinu riješiti državnih obveznica napadnutih država.
Kamate na državne obveznice za to vrijeme lete u nebo, a država pritom očajnički treba refinanciranje svojih kreditnih obveza i svjež novac.
Snižavanje kreditnog rejtinga vodi u začarani krug: kamate rastu, jer viši kreditni rejting znači i jeftinije zaduživanje, dok već sama špekulacija o snižavanju rejtinga države sve zainteresirane i pogođene dovodi do ludila.
Zanimljivo je, međutim, da sve tri velike kreditne agencije – S&P, Fitch i Moody’s – nisu nikakve nadnacionalne i neovisne institucije, već je riječ o financijskim društvima koja funkcioniraju na tržišnim principima, samo što zasad na financijskom tržištu nemaju prave konkurencije, uživajući u monopolnom statusu. U posljednjih nekoliko godina, izazivajući financijski kaos u Europi, sve tri agencije na svojim su računima zabilježile basnoslovne zarade.
Iz »AAA« u »junk«
Istražno povjerenstvo američkog kongresa utvrdilo je kako su upravo bonitetne kuće Moody’s i S&P najzaslužnije za financijski krah 2008. godine. Te su bonitetne agencije neočekivano u srpnju 2007. snizile kreditni rejting opskurnih financijskih proizvoda na razinu junk-a, smeća, iako su do tog trenutka od strane »nepogrešivih« bonitetnih agencija isti proizvodi ocijenjeni najvišom ocjenom AAA, premda se radilo o apsolutno rizičnim i praktički bezvrijednim financijskim papirima.
Najuzornija najviša ocjena krasila je i zloglasni »Abacus 2007-AC1«, jedan od takvih frankenštajnovskih financijskih proizvoda, što ga je lansirao Goldman Sachs.
Abacus je bio sastavljen iz vrijednosnih papira koji su se temeljili na hipotekama na nekretnine. Iluzija koju je Goldman prodavao s Abacusom sastojala se u obmani da će tržište nekretnina neograničeno rasti, jer samo je takav razvoj događaja investitorima jamčio siguran dobitak. Međutim, manje od godinu dana od početka prodaje milijardu dolara vrijednog financijskog proizvoda 99 posto hipoteka što ih je Abacus sadržavao izgubilo je svoju vrijednost.
Kobni Goldmanov proizvod, dakle, bio je nakrcan toksičnim obveznicama, samo što investitori o tome nisu imali pojma. Abacus, odnosno njegovi kreatori, zapravo su i računali na pucanje stambenog balona, što je svima drugima donijelo gubitke, dok su njegovi kreatori dobro zaradili. Na dobitku su bile i bonitetne agencije, bez kojih takvo financijsko »čudo« ne bi bilo moguće, a čiji su analitičari, kako se špekuliralo, sudjelovali u kreiranju proizvoda poput Abacusa.
No Goldman Sachs i njegov Abacus nisu bili nikakve iznimke. Bonitetne agencije davale su najviše kreditne ocjene i Lehman Brothers-u, i to samo dan prije sloma, baš kao i drugim posrnulim financijskim divovima, poput Merrill Lynch-a, AIG-a i drugih, netom prije sloma.
Krivotvorenje ocjena bonitetnih kuća nije ograničeno samo na posljednju krizu: i američki div Enron dobio je najvišu kreditnu ocjenu neposredno uoči bankrota 2001. godine.
Pitanje odgovornosti
Europa je ocjene bonitetnih agencija za članice eurozone i napade financijskih špekulanata shvatila kao neprijateljski napad na euro, ali i na cijeli projekt ujedinjene Europe. Europska najava o stavljanju financijskog tržišta pod nadzor i uvođenju financijske regulacije, s druge strane, samo je pojačala napade na Europu.
Stoga je Bruxelles prošle godine odlučio potkresati krila bonitetnim agencijama i postrožiti uvjete za njihovo djelovanje. Europska unija novim pravilima želi smanjiti ovisnost od ocjena bonitetnih agencija, koje se više ne bi uzimale u obzir automatski, zdravo za gotovo, jer bi svi akteri na financijskom tržištu morali donositi vlastite procjene rizika ulaganja.
Možda je upravo ta mjera zaslužna što posljednja snižavanja rejtinga europskih država najčešće nemaju trenutačne pogubne posljedice na njihove dugove, niti znatnije utječu na neodrživi rast njihovih kamata na državne obveznice. Europa kao da je počela ignorirati ocjene S&P-a, Fitch-a i Moody’s-a.
Nova europska pravila predviđaju i da će agencije o promjeni kreditnog rejtinga države morati obavijestiti 24 sata ranije (a ne samo 12 kao dosad), a agencije će pritom morati objaviti informacije na temelju kojih je donijela odluku o promjeni rejtinga države.
Agencije će svoje komitente morati rotirati svake tri godine, ne bi li se spriječili korupcija i sukob interesa. Dok američke agencije ne prihvaćaju odgovornost za sve ono što uslijedi nakon objave ocjene o rejtingu, krijući se iza objašnjenja da je ocjena kreditnog rejtinga »stvar trenutka«, nova europska pravila pokušavaju osnažiti odgovornost agencija za sve slučajeve nemara i zloupotrebe, a čak predviđaju i mogućnost osporavanja njihovih ocjena pred civilnim sudovima.
Priprema terena
No sve to je tek priprema terena za veliku europsku bonitetnu agenciju, koja bi trebala parirati zloglasnim američkim takmacima, a koja će uz političku potporu Bruxellesa profunkcionirati još ove godine.
Iako i sada djeluje nekoliko manjih europskih kreditnih agencija, one se svojom veličinom i utjecajem ne mogu nositi s američkom konkurencijom. Velika europska agencija ipak neće biti financirana javnim novcem, već novcem privatnih investitora, banaka, osiguravatelja i financijskih društava, zbog straha Bruxellesa da pojedine države ne pokušaju utjecati na njezine ocjene i time ugroziti njezinu neovisnost. Sjedište će joj najvjerojatnije biti u Nizozemskoj, a prve kreditne ocjene trebala bi početi izdavati najkasnije koncem godine.
U punoj mjeri profunkcionirat će 2014. godine.
Za razliku od S&P-a, Fitch-a i Moody’s-a, europska će bonitetna agencija biti neprofitna ustanova, nalik neprofitnom fondu. Njezine ocjene plaćat će ulagači, dakle naručitelji kreditnih ocjena, a ne kompanije, banke ili države, koje su predmet ocjenjivanja, kao što je to slučaj s američkim agencijama, zbog čega se vjerojatno s razlogom govori kako pojedine države i kompanije od njih kupuju povoljnije ocjene.
Europska bonitetna agencija trebala bi djelovati transparentnije od američkih takmaca, u skladu sa strožim pravilima pri oblikovanju mišljenja koja, kako se pokazalo u krizi, imaju sudbinske posljedice po pojedine države.
Kao što je to o slučaju triju bonitetnih agencija rekao donedavni slovenski premijer Borut Pahor: nikada u povijesti tako uzak krug ljudi nije imao toliki utjecaj na sudbinu i blagostanje ljudi, a da pritom nemaju nikakve odgovornosti.
