Turizam se teško može svesti samo na promet, smještaj i potrošnju – on može biti i prostor susreta, učenja, promjene perspektive i odgovornijeg odnosa prema zajednici na što ukazuju pozitivni primjeri iz svijeta.

Iako putovanja sama po sebi ne čine ljude boljima, turizam može otvoriti uvjete u kojima dolazi do promjene. Ovaj sektor u budućnosti mora ostati gospodarski relevantan, ali se ne smije iscrpiti u ekonomskim pokazateljima.

S druge strane, premda se recentno okrećemo pozitivnim trendovima, zaoštravanjem geopolitičkih prilika javni se fokus ponovno vraća brojkama.

Važan kontinuitet

O turizmu nekada, sada i kakav bi mogao biti u budućnosti, razgovarali smo s dr. sc. Renatom Tomljenović, znanstvenom savjetnicom u Institutu za turizam u Zagrebu.

U svom znanstvenom radu bavi se kulturnim turizmom te širim društvenim aspektima turizma, osobito društvenom dimenzijom održivosti, odnosom turizma i lokalne zajednice, transformativnim potencijalom putovanja i turizmom dobrostanja.

Što očekujemo od turizma?

– Posljednjih je godina održivost postala ne samo poželjna orijentacija, nego i planski postulat razvoja turizma, ugrađen u strateške dokumente, zakonodavni okvir i planove upravljanja destinacijama.

U prvi su plan snažnije ušla pitanja zaštite prostora, granica rasta, prihvatnih kapaciteta i kvalitete života lokalne zajednice. No s približavanjem nove sezone i zaoštravanjem geopolitičkih prilika, osobito sukoba na Bliskom istoku, javni se fokus ponovo brzo vraća dolascima, cijenama, rezervacijama i prihodima.

Upravo ta dvojnost pokazuje koliko je održivost još uvijek krhak razvojni okvir i otvara šire pitanje o tome što od turizma uopće očekujemo. Ne samo koliko donosi, nego i kakav trag ostavlja u prostoru, zajednici i načinu na koji razumijemo samu svrhu putovanja.

Nova faza, stare rasprave, no važan je kontinuitet.

– Rasprave o granicama rasta turizma, o njegovu utjecaju na prostor i lokalnu zajednicu, stare su gotovo koliko i moderni turizam. Temeljna pitanja pritom ostaju iznenađujuće slična: koliko turizma je previše, kome on koristi, a tko snosi njegove troškove, te može li se njime upravljati tako da ne naruši prostor, zajednicu i svakodnevni život.

Ono što se mijenja nisu sama pitanja, nego kontekst i jezik kojim o njima govorimo. Nekada se govorilo o masovnom turizmu, danas o prekomjernom ili overturizmu; nekada o zaštiti prirode i baštine, danas o održivosti, kvaliteti života, prihvatnim kapacitetima i upravljanju turističkim tokovima.

Nekada je odgovor na negativne posljedice masovnog turizma bio alternativni turizam, a danas isti nemir prepoznajemo u pojmovima poput odgovornog, wellbeing, transformativnog i regenerativnog turizma. Taj kontinuitet nije nevažan. Pokazuje da nije riječ o prolaznom trendu, nego o novoj fazi stare rasprave.

Transformativni turizam kao teorijski i vrijednosni okvir.

– U znanstvenom proučavanju turizma pitanje njegovih društvenih učinaka nije nipošto novo. Ranije smo se često pitali može li turizam pridonijeti međukulturnom razumijevanju i svjetskom miru, premda su i tada postojale ozbiljne dvojbe o tome koliko je takav učinak stvaran, dubok i trajan. Danas se to pitanje postavlja šire.

Ne pitamo više samo može li turizam povezivati ljude, nego i može li potaknuti promjenu u načinu na koji pojedinci razumiju sebe, druge ljude, mjesto koje posjećuju i vlastitu odgovornost prema svijetu. Upravo se u tom pomaku od pitanja susreta prema pitanju promjene otvara prostor za transformativni turizam.

U tom smislu transformativni turizam nije još jedan turistički proizvod, nego teorijski i vrijednosni okvir koji polazi od mogućnosti da putovanje djeluje na percepcije, vrijednosti, obrasce ponašanja i odnose.

Uvjeti promjene

Putovanje kao prostor promjene.

– U ranijim istraživanjima na tom tragu taj se okvir povezivao s mogućnošću da turizam sudjeluje u promjeni načina gledanja, bivanja, djelovanja i povezivanja te pridonese manje nejednakom i održivijem svijetu. Istodobno, istraživanje transformacije pokazuje i koliko su takvi procesi složeni, osobni, dugotrajni i metodološki teško uhvatljivi.

Zato je važno zadržati mjeru. Ne treba tvrditi da turizam automatski proizvodi transformaciju. Putovanje samo po sebi ne čini ljude boljima, niti svaki susret s drukčijim nužno vodi empatiji, odgovornosti ili društvenoj promjeni. Ali turizam ipak ima potencijal koji mnoge druge djelatnosti nemaju: on ljude izdvaja iz svakodnevice i dovodi ih u kontakt s drukčijim prostorima, kulturama, ritmovima života i sustavima vrijednosti.

U takvim okolnostima može doći do pomaka perspektive. Znanstveno je stoga primjerenije reći da turizam može otvoriti uvjete u kojima dolazi do promjene, nego da je sam po sebi jamstvo promjene.

Dobrobit u širem kontekstu.

– Ako se transformativni turizam razumije prije svega kao teorijski i vrijednosni okvir, tada se održivi, wellbeing, odgovorni i regenerativni turizam mogu promatrati kao različiti praktični izrazi šireg pomaka u promišljanju turizma.

Održivi turizam nastoji uskladiti razvoj s granicama prostora, resursa i zajednice. Odgovorni turizam naglašava ponašanje i konkretnu odgovornost aktera. Regenerativni turizam obično se predstavlja kao korak dalje od smanjivanja štete te postavlja pitanje može li turizam aktivno pridonijeti obnovi mjesta, odnosa i lokalnih sustava.

Wellbeing turizam povezuje dobrobit pojedinca s dobrobiti okoliša i zajednice. U tom se pristupu dobrobit ne promatra kao privatno stanje odvojeno od konteksta, nego kao nešto što je moguće ostvariti samo u suglasju s dobrobiti mjesta, zajednice i prirodnog okruženja.

Upravo zato wellbeing pristup može biti blizak transformativnom, svjesnom i odgovornom turizmu, a u svojoj vanjskoj dimenziji i poticaj pozitivnoj društvenoj promjeni.

Nije uputno od svih dionika imati ista očekivanja.

– Na tom mjestu ipak treba zadržati stanovitu rezervu. O odgovornom putovanju, osviještenom putniku, smislenom susretu i oblikovanju doživljaja relativno je lako govoriti dok se imaju na umu mali, pažljivo osmišljeni nišni proizvodi, specijalizirani programi boravka, interpretacijski sadržaji, lokalne radionice ili modeli snažnije ukorijenjeni u zajednicu. Ali velik dio hrvatskog turizma nije to.

Velik dio hrvatskog turizma i dalje počiva na privatnom smještaju, obiteljskoj ekonomiji i malim pružateljima usluga koji nisu ni edukatori, ni interpretatori mjesta, ni kreatori dubokih transformativnih iskustava.

Zato ne treba od svakog dionika u turizmu očekivati isto. Nije realno, a ni osobito korisno, tražiti od svakog iznajmljivača da »kreira iskustvo«. Mnogo je važnije uspostaviti razinu odgovornosti primjerenu ulozi i mogućnostima svakog sudionika u sustavu.

Osnovna odgovornost, smisleniji boravak i transformativna ambicija.

– U menadžerskom smislu, ideale sadržane u oblicima turizma koji se danas javljaju kao protuteža prekomjernom turizmu i razvoju koji prelazi granice održivosti potrebno je prevesti u konkretne, razumljive i provedive aktivnosti.

One moraju biti prilagođene različitim akterima u turističkom sustavu i dovoljno bliske njihovoj svakodnevnoj praksi da ih mogu usvojiti bez dodatnog opterećenja novim procedurama, administrativnim zahtjevima ili očekivanjem da svi jednako sudjeluju u oblikovanju turističkog doživljaja. To znači barem tri razine praktične primjene.

Prva je osnovna odgovornost svih aktera: korektna usluga, poštovanje prostora, lokalne zajednice i osnovnih pravila ponašanja. Druga je smislenije oblikovanje boravka ondje gdje za to postoje veći kapaciteti: kod vodiča, OPG-ova, manjih hotela, lokalnih inicijativa i destinacijskih organizacija koje mogu gostu pomoći da bolje razumije mjesto, njegove vrijednosti i ograničenja.

Treća je transformativna ili regenerativna ambicija, ali samo ondje gdje za to doista postoje sadržajni, organizacijski i vrijednosni preduvjeti. Ne moraju svi biti na trećoj razini. Ali svi bi barem trebali dosegnuti prvu.

Rast i održivost

Hrvatska: dvojnost između rasta i održivosti.

– Kad je riječ o Hrvatskoj, važno je naglasiti da održivost više nije samo deklarativna ideja, nego je posljednjih godina ušla u institucionalni okvir upravljanja turizmom. Strategija razvoja održivog turizma do 2030. usmjerila je razvoj turizma prema održivosti, a novi zakonodavni i planski okvir dodatno je ojačao zahtjev da se razvojem turizma upravlja na temelju pokazatelja održivosti, prihvatnih kapaciteta i turističkih tokova.

Drugim riječima, uspjeh turizma više se ne bi smio mjeriti samo dolascima, noćenjima i potrošnjom, nego i njegovim utjecajem na prostor, resurse, iskustvo posjetitelja i dobrobit lokalne zajednice.

To je, međutim, tek početak ozbiljnijeg testa. Hrvatska turistička politika i planerska praksa odavno u sebi nose dvojnost između rasta i održivosti. Još je krajem 1990-ih dugoročna razvojna koncepcija hrvatskog turizma počivala na dva stupa: rastu turističkog prometa i prihoda te prijelazu od masovnog prema održivijem turizmu kroz višu kvalitetu i diferencijaciju proizvoda.

Održivost kao praktični test.

– U vizijama koje su se razvijale kasnije, turizam se zamišljao kao vrijednosno vođen sektor odgovoran prema ljudima, zajednicama i okolišu, sposoban pokretati širu društvenu promjenu.

Istodobno, ti su se vrijednosni horizonti često gubili ili razvodnjavali kad su došli u dodir s birokratskim jezikom, političkim promjenama i dominantnom logikom konkurentnosti, rasta i investicijskog pritiska.

Upravo zato održivost danas ne treba promatrati kao novu lozinku, nego kao praktični test može li se taj dugotrajni vrijednosni horizont napokon prevesti u stvarno upravljanje destinacijom.

Uz održivost, u novije se vrijeme sve više govori i o otpornosti turističkog sustava, odnosno njegovoj sposobnosti da se nosi s krizama i poremećajima, ali to je ipak drukčije pitanje od onoga koje otvaraju transformativni, wellbeing ili regenerativni pristupi.

Relevantnost turizma

Postupno širenje prostora za drukčije turističke prakse.

– U tom se širem okviru može razumjeti i dio suvremenih trendova u turizmu. Veći interes za sporija, sadržajnija i odgovornija putovanja, za boravak koji uključuje lokalni kontekst, za manje standardizirane doživljaje i za veću pažnju prema okolišnim i društvenim učincima putovanja doista je vidljiv, osobito među dijelom mlađih putnika, ali ne samo među njima.

To, međutim, ne znači da se cijeli turistički sustav već promijenio, nego prije da se mijenjaju očekivanja dijela potražnje i da se postupno širi prostor za drukčije turističke prakse.

U tom smislu i međunarodni primjeri – bilo da je riječ o oblicima sporog putovanja, lokalno ukorijenjenim programima boravka ili destinacijama koje snažnije povezuju dobrobit gosta s dobrobiti mjesta – pokazuju da se relevantnost turizma sve manje mjeri samo obujmom prometa, a sve više kvalitetom odnosa koje proizvodi.

Budućnost donosi promjene svijesti i vrijednosti.

– To ujedno znači i da turistički djelatnici trebaju širi skup znanja nego prije: ne samo operativne vještine, nego i sposobnost komunikacije, osnovno razumijevanje mjesta, osjetljivost za lokalnu zajednicu i svijest o tome da se kvalitetan boravak danas sve teže odvaja od kvalitete odnosa prema prostoru u kojem se odvija.

Zato budućnost turizma ne vidim ni u pukom rastu, ni u vjeri da će svako putovanje biti duboko i transformativno iskustvo. Vidim je u zrelijem razumijevanju turizma: kao djelatnost koja mora ostati gospodarski relevantna, ali koja se ne smije iscrpiti u gospodarskim pokazateljima.

Turizam se teško može svesti samo na promet, smještaj i potrošnju. On može biti i prostor susreta, učenja, promjene perspektive i odgovornijeg odnosa prema svijetu.

Neće sam promijeniti društvo, ali otvara prostor za promjenu svijesti i vrijednosti. Njegova se stvarna relevantnost pokazuje tek onda kada se taj potencijal prevede u konkretne oblike upravljanja, poslovanja i ponašanja koji poštuju granice prostora, potrebe lokalne zajednice i smisao samog mjesta.