Iako je inzistiranje na stabilnosti deviznog tečaja nekada imalo uporište, Hrvatskoj sada treba aktivna monetarna politika. Novi investicijski ciklus i veće stope rasta BDP-a nemoguće je postići bez emisije dodatne količine novca
Osnovno sidro monetarne politike u Hrvatskoj je tečaj, što dio stručne javnosti smatra ispravnim obzirom na temeljni cilj Hrvatske narodne banke, a to je očuvanje stabilnosti cijena. Dio pak analitičara kritizira takvu politiku HNB-a tražeći kompletnu promjenu i ciljeva i instrumenata monetarne politike, te napuštanje tečaja kao ključnog sidra. Za mišljenje smo pitali prof. dr. Marijanu Ivanov s Katedre za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
– Iako je inzistiranje na sidru i stabilnosti deviznog tečaja nekada imalo uporište, jer smo mala i otvorena zemlja na koju utječu međunarodni tokovi kapitala, dok deprecijacija nije mogla djelovati na suzbijanje deficita u vanjskotrgovinskoj razmjeni, Hrvatskoj sada treba aktivna monetarna politika jer je krajnje vrijeme da se poduzmu mjere za oživljavanje gospodarstva. Stabilnost tečaja je važna zbog tereta otplate inozemnog duga i domaćih kredita indeksiranih valutnom klauzulom, ali stabilnost deviznog tečaja uključuje i prihvatljivu razinu deprecijacije kune prema euru u rasponu 5 do 10 posto. Održavanje niske inflacije ovisi o tečaju, ali dok je u normalnim okolnostima poželjna stopa oko 2 posto godišnje, u godinama recesije i slabog oporavka gospodarstva Hrvatskoj bi pogodovala veća emisija novca i kredita, što znači privremenu veću stopu inflacije od barem 4 posto godišnje.
Bez kompatibilnosti
Je li monetarna politika u RH restriktivna ili ekspanzivna? Pitam, jer na kritike o restriktivnosti guverner iznosi brojke o otpuštenoj likvidnosti tijekom krize, koja je impozantna, pa se ipak ništa nije dogodilo.
– Ako se gleda stopa i osnovica obvezne rezerve, velika razlika između domaćih i inozemnih kamatnjaka, postojanje niskog monetarnog multiplikatora te otpor središnje banke prema odobravanju kredita bankama, tada je monetarna politika cijelo vrijeme restriktivna. S druge strane ako se gledaju stope rasta kredita banaka od 2002. do 2006. godine, smanjivanje stopa obvezne pričuve od kraja 2008. do rujna 2011. te donedavni kumulirani neiskorišteni viškovi likvidnosti banaka, tada se može izvući zaključak da je politika bila ekspanzivna. Radi se o specifičnostima politike koja koristi sidro deviznog tečaja, ali zbog toga gubi mogućnost djelovanja na kretanje domaćih kamatnjaka i kretanje kreditnih kanala emisije novca.
Poznati su slučajevi intenzivnijih deprecijacijskih pritisaka tijekom veljače 2009. i rujna 2011. kada je središnja banka radije žrtvovala likvidnost i domaće kamatnjake nego devizni tečaj. Poznat je i slučaj beskorisnog snižavanja stope obvezne rezerve u veljači 2010., jer oslobođenu likvidnost banke nisu iskoristile za rast plasmana sektoru gospodarstva. Umjesto da kreditiraju domaću industriju, posebice ona poduzeća koja značajnije pridonose stvaranju dodane vrijednosti i ostvaruju devizne priljeve od izvoza, banke su radije sačuvale likvidnost za sebe, polagale prekonoćne viškove kod središnje banke te omogućile dodatno zaduživanje države. S druge strane, HNB nije bio sklon poduzimanju selektivnih mjera kroz namjensku emisiju dodatne likvidnosti, koju bi banke namjenski iskoristile u svojim kreditnim plasmanima sektoru poduzeća.
Fiskalna i monetarna politika su dvije strane iste medalje. Koliko su kod nas kompatibilne, i ako nisu, što mislite koja će morati prije popustiti? Koja bi trebala prije popustiti?
Projektne obveznice
Ova je kriza središnje banke prisilila da se služe nekonvencionalnim mjerama, da otkupljuju državne obveznice i općenito koriste instrumente koji bi se prije smatrali tabuima. Što nam to govori? Jesmo li i sami u zabludi tih tabua?
Kreditne agencije navodno će, nakon što se izabere nova vlada, bolne rezove u fiskalnom sektoru čekati sto dana, a u suprotnom slijedi pad kreditnog rejtinga. Što bi dakle u prvih sto dana trebala napraviti nova vlada? Hoće li nam trebati pomoć MMF-a?
– Nova vlada bi trebala djelovati u pravcu sprječavanja daljnjeg rasta rashoda države, povećati efikasnost ubiranja javnih prihoda, smanjiti nepotrebni broj administrativnog osoblja u raznoraznim agencijama i uredima te uvesti veću kontrolu opravdanosti isplate brojnih socijalnih naknada radno aktivnim zdravim osobama. Potrebne su i promjene u radnom zakonodavstvu te mjere za snižavanje jediničnog troška rada, jer će loša konkurentska pozicija još više dolaziti do izražaja ulaskom u EU. Država je vlasnik brojnih poduzeća i trebala bi se ponašati kao dobar gospodarstvenik, a ne tolerirati neefikasnost poslovanja državnih poduzeća i jeftinu prodaju imovine strancima.
Što se tiče uvođenja eura kao domaće valute u Hrvatskoj pitanje je da li zbog visokog stupnja euroizacije trebamo što prije nastojati uvesti euro ili pokušati što je duže moguće voditi samostalnu monetarnu politiku. Bez obzira na snagu eura u koju osobno i dalje vjerujem, Hrvatska ne treba hrliti uvođenju još rigidnijeg režima tečaja vezanog uz euro, kao što ne treba očekivati da će monetarna politika ECB-a uvijek biti u njenu korist.
Kultura straha
Kakva je, obzirom na dužničku krizu i fiskalnu heterogenost eurozone, budućnost eura?
– Neovisno o svim aktualnim zbivanjima u eurozoni, euro je i dalje valuta sa stabilnom kupovnom moći iza koje stoje gospodarstva jakih europskih država te središnja banka koja uspijeva održati nisku stopu inflacije. Međutim, euro je i svojevrsna žrtva nepromišljenih odluka o ulasku u monetarnu uniju onih zemalja kojima tamo nije mjesto, kao i žrtva neodgovornih fiskalnih politika koje su u brojnim zemljama dovele do značajnog prekoračenja predviđenog udjela javnog duga na razini 60 posto BDP-a. Osobno smatram da je euro i žrtva špekulativnih aktivnosti na financijskim tržištima, kao što smatram da takve špekulativne aktivnosti postoje i na tržištu državnog duga. Eurozona je već koncem 2009. uhvatila zamah za izlazak iz ekonomske krize, ali on je prekinut zbivanjima u Irskoj, Grčkoj i drugim zemljama koje su prezadužene, što je uz porast nepovjerenja ulagača i propagandu sijanja panike i razvoja kulture straha urodilo ponovnim razvojem pesimizma.
Euroskeptici danas vjerojatno likuju jer se ostvaruju njihova proročanstva o upitnoj održivosti zajedničke valute u okolnostima fiskalne heterogenosti i velikih gospodarskih i socijalno-kulturnih razlika između članica eurozone. Međutim, u novom valu restrukturiranja na globalnoj razini EU i dalje (uz Kinu) predstavlja značajnog konkurenta SAD-u, dok euro kao valuta i dalje uspješno parira američkom dolaru kao svjetskoj valuti.