Hrvatska udruga poslodavaca tumači da poduzetnici od Vlade očekuju smanjivanje poreza, rezanje državne potrošnje i plaća. No prema istraživanju Europske komisije, hrvatski poduzetnici smatraju da im to nije prioritet. Najvažnije im je dobiti povoljne bankovne kredite i više kupaca. To mišljenje HUP, Vlada i središnja banka ignoriraju
Ako liječnik ne napravi dobru dijagnozu, neće moći izliječiti pacijenta. Slično je i s ekonomijom. Ako vlasti uz pomoć stručnjaka ne naprave ispravnu dijagnozu bolesti koja je zahvatila ekonomiju, poduzeća će nastaviti s propadanjem i neće ozdraviti. Ne treba biti veliki stručnjak da bi se zaključilo kako hrvatske vlasti nisu otkrile što muči pacijenta i kakvi mu sve lijekovi trebaju.
Već od 2009. godine hrvatske vlade uvjeravaju građane kako je oporavak na pomolu i da će gospodarstvo početi rasti »najkasnije iduće godine«. Umjesto toga, Hrvatska se šest godina ne miče iz krize. Međutim, dosadašnje vlade, zajedno sa središnjom bankom i vodećim poslovnim krugovima, nisu ni pokušavale promijeniti ekonomske savjetnike. Uporno se drže stare dijagnoze i nastavljaju s terapijom koja pacijentu pogoršava stanje. Štoviše, vlasti i poslodavački krugovi u Hrvatskoj već godinama sustavno ignoriraju i cenzuriraju mišljenja pacijenta koji ponekad pokušava reći da treba drukčije lijekove.
Nije točno da iz ove krize nema izlaza. Iz Velike depresije prije više od 80 godina demokratske države Zapada izašle su državnom intervencijom. Kad su poduzeća masovno tonula i rezala svoje troškove, što je dovelo do masovne nezaposlenosti i gubitka potrošača, netko ih je morao povući iz provalije.
Vlade zapadnih zemalja povećale su proračunsku potrošnju, organizirale su javne radove, gradnju infrastrukture i izravno su ulagale u gospodarstvo, kako bi povećale ukupnu potražnju na tržištu. To su financirale središnje banke koje su dodatno tiskale novac. Dužnicima su otpisivani dugovi, a poduzećima olakšavan pristup kreditima. Državna je intervencija pokretala posrnule ekonomije, prema preporukama velikog ekonomista J. M. Keynesa.
Smanjivanje troškova
Primjerice, Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) već od prošle jeseni traži od Vlade snažno smanjivanje poreza, što znači kresanje plaća u javnom sektoru i rezanje državne potrošnje. Gotovo svi njezini zahtjevi usmjereni su na smanjivanje materijalnih obveza poslodavaca prema državi i radnicima, putem promjena Zakona o radu i tzv. strukturnih reformi. U HUP-u tvrde da bi smanjivanje troškova povećalo konkurentnost poduzetnika i povrat na njihov uloženi kapital, što bi omogućilo investiranje i otvaranje novih radnih mjesta.
– Potrebno je rezanje svih mogućih troškova dok god se u javnoj potrošnji ne uspostavi ravnoteža s realnom ekonomijom, rekao je prošle jeseni član savjeta HUP-a Branko Roglić, dodajući da »kapitalu treba omogućiti oplodnju«. Predsjednik HUP-a Ivica Mudrinić i danas upozorava da je »povrat na uloženi kapital u Hrvatskoj premalen«, zbog čega u Hrvatskoj nema investitora ni otvaranja radnih mjesta. HUP kaže da sve te zahtjeve temelji na redovitim anketama svojih članova, čije rezultate pokazuje i medijima.
Međutim, opsežno istraživanje u članicama EU, koje je prošle jeseni provela i objavila Europska komisija, pokazalo je da hrvatski poduzetnici misle drukčije. U anketi, koju je naručio potpredsjednik Komisije Antonio Tajani, hrvatski poduzetnici izjavili su kako su im za oporavak najvažnije dvije stvari: dobiti povoljne bankovne kredite i kupce. Naši poduzetnici dakle, nisu negirali da žele labavljenje radnog zakonodavstva i smanjenje poreza, ali te želje smjestili su na niže mjesto na ljestvici.
Nakon 1945. godine vlade zapadnih zemalja izvodile su poteze potpuno suprotne od onoga što danas traže vodeći ljudi u hrvatskim i inozemnim poslovnim krugovima. Jačale su kontrolu nad kretanjem kapitala, poduzetnicima su povećavale poreze i snažno oporezivale najbogatije građane, dok su poticale rast radničkih plaća i javne potrošnje. Međutim, gospodarstvo nije zbog toga kolabiralo, nego je došlo do najvećeg masovnog blagostanja u povijesti čovječanstva.
Poznati američki industrijalac Henry Ford još je između dva svjetska rata shvatio da uštedama na radnicima neće dugoročno ništa postići. Svojim je zaposlenima, naprotiv, povećao plaće. Ako radnici nisu dobro plaćeni, tko će kupovati moje automobile, objašnjavao je Ford. Njega bi poslodavci danas vjerojatno smijenili sa svih dužnosti u poslovnoj zajednici.
Drugim riječima, prema tumačenju HUP-a, hrvatskim poduzetnicima za izlazak iz krize, za povećanje investicija i otvaranje radnih mjesta, prioritet je snižavanje poreza i troškova kako bi više ostalo kapitalu. Prema Komisiji, istim poduzetnicima radi ostvarenja istih ciljeva prioritet je osigurati kredite i kupce za njihove proizvode i usluge. Slične rezultate Komisija je dobila u cijeloj Uniji, samo što su poduzetnicima u većini drugih zemalja najvažniji kupci, a potom bankovni krediti.
Proračunska štednja
Znakovito je, pritom, da vodstvo HUP-a nikad ne govori protiv interesa banaka, čak i kad su u sukobu s poduzećima iz »realne ekonomije«. Poduzeća, primjerice, žele veće kredite, a banke im odgovaraju da više od 80 posto tvrtki u Hrvatskoj »nije kreditno sposobno« i da nemaju dovoljno dobrih projekata. Ne pamti se kad je vodstvo HUP-a zatražilo od banaka povoljnije kredite i kad je spomenulo da poduzećima za izlazak iz krize trebaju kupci, odnosno veća potražnja. Naime, banke smatraju da prioritet svima, a ponajprije državi, trebaju biti razduživanje i štednja. Da bi održalo konsenzus među poduzetnicima i bankarima, HUP se očito odlučio prešućivati stvari u kojima se dvije strane ne slažu, a pritisak raditi isključivo na »vanjske« faktore – državu i zaposlene.
Dok je za poslodavačku udrugu takva vrsta cenzure donekle logična, za hrvatske vlasti nije. Činjenica jest da hrvatske vlade već šestu godinu kao svoj prioritet ističu proračunsku štednju, smanjivanje javne potrošnje, promjenu zakona o radu i ostale stukturne refome, koje smanjuju novac za osobnu i javnu potrošnju te ga preraspodjeljuju u korist gospodarstva, odnosno kapitala. Vlada sluša samo jedno tumačenje potreba poduzetnika. Potpuno ista stvar je i s Europskom komisijom koja, usprkos vlastitom istraživanju, svojim prioritetom i dalje smatra kresanje i rezanje, a u tome potiče i hrvatsku Vladu, kroz trogodišnju proceduru smanjivanja prekomjernog proračunskog deficita.
Hrvatske vlasti, međutim, ne smiju se praviti da ne čuju kako poduzećima manjkaju jeftini krediti i kupci. Ne smiju ignorirati i cenzurirati njihove »alternativne« zahtjeve, kao što ignoriraju i polovinu hrvatskih ekonomista koji misle drukčije. O tome ovisi hoće li hrvatska ekonomska i monetarna politika davati rezultate ili neće. U Vladi i HNB-u osobito ignoriraju mišljenje hrvatskih izvoznika, jer sve češće traže deprecijaciju kune, budući da štednja na radnicima i u državnom proračunu ne daju očekivane rezultate.
Ključ u bravu
Mnogi tvrde kako je svakoj vladi dovoljno da sluša što žele poduzetnici i ispunjava njihove zahtjeve, jer će na taj način zemlja sigurno izaći iz krize. To je samo djelomice točno. Iako se interesi poduzetnika i društva često poklapaju, ponekad su te dvije strane u sukobu. Što može biti u interesu poduzetnika, ne mora biti uvijek u interesu države i većine građana, a na vlastima je da usklade interese i pronađu izlaz koji daje rezultate.
Konkretno, snižavanje plaća i javne potrošnje u interesu je poduzetnika, jer im to smanjuje troškove proizvodnje i povećava konkurentnost. Ali to nije u interesu cijele ekonomije, jer smanjuje kupovnu moć i potražnju za proizvodima. Ako u vrijeme gospodarskog rasta jedan poduzetnik padne u probleme pa počne otpuštati radnike ili im smanjivati plaće, možda će se oporaviti i steći prednost nad većinom konkurenata koji nastavljaju primati radnike. Na ukupnu ekonomiju to neće negativno utjecati. Međutim, ako u doba ekonomske krize svi poduzetnici u Hrvatskoj (i Europskoj uniji) počnu raditi isto – kresati, rezati i optuštati – to svima njima sputava oporavak, jer jedni drugima uništavaju kupce.
Infuzija središnje banke
Kad bi Vlada i središnja banka za svoj prioritet postavili jačanje potražnje i osiguravanje jeftinih kredita poduzećima, to bi značilo da su usmjereni na gospodarski razvoj, zapošljavanje ljudi. No, ako vlasti za svoj prioritet imaju smanjivanje javne i osobne potrošnje u korist poduzeća, banaka i kapitala, one Hrvatsku vrte u začaranom krugu krize.
Nema sumnje da hrvatska poduzeća žele povećati dobit, uvoditi inovacije, novu tehnologiju, poboljšati kvalitetu svojih proizvoda i usluga te investirati u svoje širenje. Međutim, strukturne reforme i rezanja, koje poslodavci predlažu Vladi, poduzetnicima pružaju samo prividne koristi, jer im se vraćaju kao bumerang u obliku smanjene potražnje. U ekonomiji je općepoznata činjenica da strukturne reforme u poduzećima i državi mogu dati rezultate tek na srednji i dugi rok – za pet ili desetak godina. Problem je što HUP i hrvatske vlasti zagovaraju samo mjere koje daju rezultate na srednji ili dulji rok, a zaboravljaju da pacijentu trebaju i kratkoročne mjere, svojevrsna prva pomoć.
Gospodarstvu u krizi potrebne su mjere koje će za nekoliko mjeseci omogućiti povećanje proizvodnje, podizanje kapaciteta, veću prodaju i zaradu. Tek kada počnu više zarađivati, poduzeća će se moći usmjeriti na srednjoročne i dugoročne ciljeve. Bez kratkoročne državne intervencije, bez injekcije novca u gospodarstvo radi povećanja potražnje, svi današnji srednjoročni i dugoročni planovi Vlade i samih poduzeća ostat će na vrbi svirala.
Kako je poznato, poduzećima mogu kratkoročnim mjerama najbolje pomoći središnje banke, koje su se u svijetu snažno aktivirale nakon početka Velike recesije iz 2007. godine. One su masovno tiskale novac i ubrizgavale ga u države, financijski sustav i gospodarstvo. Nisu uspjele spriječiti krizu, ali su je jako ublažile i potaknule rast. Hrvatsko gospodarstvo, pak, na tu infuziju čeka već šest godina, venući i propadajući.
Guverneri u svijetu govore da će »učiniti sve« što mogu, kako bi pomogli državama i poduzećima. To u posljednje vrijeme opet najavljuje i guverner Europske središnje banke Mario Draghi. Hrvatska narodna banka i njezini guverneri, međutim, već šest godina govore suprotno – da ne mogu učiniti ništa. Kao da krize u Hrvatskoj zapravo i nema. Guverner Boris Vujčić svakih nekoliko mjeseci tvrdi da je HNB učinio svoje i da je za promjenu stanja odgovorna isključivo Vlada koja mora štediti, rezati i provesti »stotine strukturnih reformi«. Očito, potrebe i mišljenja poduzetnika cenzuriraju ne samo poslodavačke udruge i Vlada, nego i HNB. Oni, jednostavno, nisu spremni preuzeti punu odgovornost za hrvatsko gospodarstvo i za izlazak iz krize.
