Mala i srednja poduzeća kao prepreku za poslovanje i dalje vrlo rijetko navode pristup financiranju, pri čemu za financiranje nastavljaju najčešće koristiti odgodu plaćanja dobavljačima i leasing, navodi Hrvatska narodna banka u publikaciji Makroekonomska kretanja i prognoze koja donosi i rezultate najnovije ankete o uvjetima financiranja malih i srednjih poduzeća u Hrvatskoj.

Ispada da se tek manje od trećine anketiranih poduzeća koristi bankovnim kreditom, što je i manje nego u prethodnim krugovima ankete.

Krediti su »out«

Tvrtke kao razlog nekorištenja kredita navode da imaju dovoljno vlastitih sredstava, te da su im raspoloživi »ostali vanjski izvori financiranja«.

Inače, u Hrvatskoj mala i srednja poduzeća čine 99 posto svih nefinancijskih poduzeća, zapošljavaju oko 70 posto od ukupnog broja u njima zaposlenih i stvaraju oko 70 posto dodane vrijednosti u gospodarstvu.

HNB ovu anketu provodi od 2016., a ovaj zadnji krug proveden je u drugoj polovici prošle godine, na uzorku od 1.775 poduzeća. Navodi se da mala i srednja poduzeća pristup financiranju općenito ne navode kao neki problem (samo 10 posto je navelo), te se, dakle, i dalje za financiranje u najvećem broju oslanjaju na odgodu plaćanja dobavljačima do 60 dana (njih gotovo polovina) i leasing (oko 40 posto), s tim da, navodi HNB, to i nešto rjeđe u odnosu na prethodne krugove ankete. Financiraju se još i kroz zadržanu dobit ili prodaju imovine (oko 30 posto poduzeća).

– Bankovni krediti u 2024. su izgubili na značenju i njima se koristilo 28 posto malih i srednjih poduzeća, što je za oko 10 postotnih bodova manje nego 2016. i 2020. Poduzeća su se u 2024. manje oslanjala i na financiranje sredstvima iz fondova EU-a te na faktoring i prodaju potraživanja agencijama. Poduzeća koja nisu iskoristila kredit domaće banke navodila su uglavnom da im nije bio potreban, navodi HNB, dodajući da su mala i srednja poduzeća prijavila pogoršanje uvjeta bankovnog financiranja i što se tiče razine kamatnih stopa i troškova financiranja, koji se odnose na pristojbe, naknade i provizije.

Zanimljivo je kod HNB-ove ankete da se »odgoda plaćanja« javlja kao način financiranja, a »kašnjenja u plaćanjima« kao problem za poslovanje.

– Kašnjenje u plaćanjima i dalje je razmjerno rasprostranjen izvor poteškoća u poslovanju, iako se njegova učestalost nešto smanjila u odnosu na prethodne valove ankete.

Oko 30 posto poduzeća navodi da im nepravodobno plaćanje javnih subjekata uzrokuje probleme u poslovanju, dok je taj postotak veći (oko 50 posto) kada su privatni subjekti odgovorni za ta kašnjenja.

Kašnjenja se odražavaju na poslovanje poduzeća, a najčešća posljedica nepravodobne naplate jest kašnjenje u plaćanjima dobavljačima, kaže HNB, a ovo što su opisali je inače tipičan opis generiranja nelikvidnosti, rekli bismo.

Nastavljaju potom da se mala poduzeća i teže nose s posljedicama neplaćanja, budući da im to više nego srednjima utječe na proizvodnju, poslovanje, ulaganja i zapošljavanje. Međutim, navodi HNB, udio poduzeća koja su lani imala probleme zbog kašnjenja bio je nešto manji nego 2020.

Krug neplaćanja

Dakle, u HNB-ovoj anketi poduzeća s jedne strane navode da se financiraju odgodom plaćanja dobavljačima, i to do 60 dana, što i nije ništa novo, s obzirom da su to i do sada navodili kao »polugu« financiranja, no s druge strane, kad ih se pita o preprekama poslovanju – stoji da se žale na kašnjenja u plaćanjima.

Sukladno tome, HNB smo tražili da prokomentira ovakve rezultate svoje ankete, jer se nešto što potencijalno generira nelikvidnost uzima kao legitiman način u pomoći pri financiranju, ako ne i dominantan, a istovremeno tvrtkama to stvara poteškoće, što znači da se zatvaraju u krug usporenog plaćanja, odnosno – potencijalne nelikvidnosti.

Isto tako, smeta ih kad u plaćanju kasni država, ali opet se ne libe to spomenuti kao način vlastitog financiranja. Kakvu sve to skupa makroekonomsku situaciju proizvodi i prijeti li dakle nelikvidnost, pitali smo HNB.

No, iz HNB-a poručuju da zasad službenog komentara nema.

Neslužbeno, može se čuti da HNB sve prati s aspekta financijske stabilnosti, a rizika u tom smislu za njih – još uvijek nema.

Možda i zato što se sjećamo perioda kada su kašnjenja u plaćanju bila i daleko veća od ovdje spomenutih 60 dana, pa je to tad uistinu bio problem.

No, ako nelikvidnost kao problem i jest iskorijenjena, čini se da navika »odugovlačenja« pri plaćanju ipak nije, te je to – s obzirom da kod poduzeća u Europskoj uniji uopće nema tog oblika financiranja – i dalje hrvatska specifičnost.