Knjiga o nafti povelik je broj, od onih stručnih, preko publicističkih izdanja koja taj ključni resurs stavljaju u širi i dublji geopolitički i geostrateški kontekst, do naslova fikcionalne vrste, pa i kompleksnijih fenomenoloških odrednica u širem tumačenju uspona kapitalizma i uloge nafte u društvima 20. i 21. stoljeća.

Jedno od takvih nezaobilaznih štiva svakako je i djelo Williama Engdahla “Mitovi, laži i ratovi za naftu”, koje se tijekom godina prometnulo o svjetski bestseler. Knjiga je 2012. objavljena i u hrvatskom prijevodu u nakladi zagrebačkog Profila.

Koliko je danas aktualna “zloglasna” uloga nafte u kontekstu suvremenih sukoba, upitali smo Pavla Jakovca s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, ekonomista, sveučilišnog profesora i stručnjaka za međunarodnu ekonomiju i regionalni razvoj.

– Engdahlova teza o nafti kao pokretaču velikih sukoba i danas ima određenu težinu, ali ju je potrebno čitati u širem kontekstu. Nafta više nije jedini ni isključivi razlog ratova, no i dalje ostaje važan sloj u pozadini geopolitičkih napetosti.

Aktualni sukobi na Bliskom istoku nisu izravno “ratovi za naftu”, ali energetska infrastruktura, transportni pravci i stabilnost opskrbe itekako utječu na ponašanje globalnih aktera.

Nafta je danas manje vidljiv, ali i dalje snažan faktor – ona ne pokreće nužno sukobe sama po sebi, ali određuje njihovu dinamiku, intenzitet i međunarodni interes.

Upravo zbog toga, njezina reputacija “strateškog resursa” nije nestala, nego se transformirala. U svakodnevnom jeziku možda se o tome govori manje nego prije, ali u diplomatskim i ekonomskim krugovima ta je svijest i dalje itekako prisutna.

Nadmašuje li današnja kriza povijesne naftne šokove, poput onoga iz 1973. godine?

– Naftna kriza iz 1973. bila je izravan i nagao udar na globalno gospodarstvo, u vremenu kada alternative praktično nisu postojale. Današnja situacija je složenija i u nekim aspektima stabilnija – tržišta su diversificiranija, postoje strateške rezerve, a obnovljivi izvori energije ipak pružaju određeni amortizer.

Međutim, ono što ovu krizu čini potencijalno ozbiljnijom jest njezina višeslojnost.

Energetski šok danas nije izoliran događaj, nego se preklapa s inflacijom, poremećajima u lancima opskrbe i rastućim geopolitičkim rivalstvima.

Usto, financijska tržišta reagiraju gotovo refleksno i često dodatno napušu početne poremećaje. Zato građani krizu ne osjećaju samo kroz cijenu goriva nego i kroz skuplju hranu, stanovanje i opći osjećaj nesigurnosti. Drugim riječima, kriza je danas tiša, ali šira – i možda upravo zato dugotrajnija.

Koliko je nafta i dalje ključni geopolitički i sigurnosni faktor?

– Povijest jasno pokazuje da energija i moć idu ruku pod ruku. Kontrola nad resursima uvijek je značila i politički utjecaj, a nafta je desetljećima bila najvažniji element te jednadžbe.

Danas, iako svijet postupno ulazi u energetsku tranziciju, nafta i dalje ima centralnu ulogu u globalnoj sigurnosnoj arhitekturi. Hormuški tjesnac ostaje jedno od najosjetljivijih mjesta na svijetu – svaka prijetnja njegovoj prohodnosti odmah se reflektira na tržišta i političke odluke.

Usto, države koje kontroliraju značajne energetske resurse i dalje imaju disproporcionalno velik utjecaj na međunarodne odnose.

Nafta je, dakle, više od robe – ona je alat vanjske politike, sredstvo pritiska i svojevrsno osiguranje u nestabilnim vremenima. Možda se to najbolje vidi u trenutcima kada dođe do krize – tada energija prestaje biti samo ekonomsko pitanje i postaje pitanje sigurnosti, pa čak i svakodnevnog funkcioniranja društva.

Zelena tranzicija

Kakva je budućnost nafte u svijetu koji govori o zelenoj tranziciji?

– Jedan od najvećih paradoksa današnjice jest činjenica da se nikada više nije govorilo o napuštanju fosilnih goriva, a da istovremeno o njima nikada nismo bili toliko ovisni u kriznim trenucima.

Zelena tranzicija je dugoročan i nužan proces, ali je spor, skup i često politički kompromisan.

U trenutcima nestabilnosti države se ne vode idealima, nego vrlo praktičnim pitanjem: ima li dovoljno energije i po kojoj cijeni? A odgovor na to pitanje još uvijek često vodi prema nafti i plinu.

U srednjem roku nafta će zadržati svoju ključnu ulogu jer ne postoji brza i jednostavna zamjena koja u isto vrijeme nudi toliko energije u maloj količini (tj. zamjena za energetsku gustoću) i logističku dostupnost.

Dugoročno, njezina će važnost postupno opadati, ali ne preko noći i ne bez otpora – kako političkog tako i ekonomskog. Energetski prijelaz neće biti linearan, nego ispunjen krizama, povratcima na staro i sporim pomacima prema novom.

U stvarnom životu to znači da će se “zelene politike” i dalje razvijati, ali će paralelno s njima opstajati i stari energetski obrasci.

Zaključno, tvrdnja da je svijet pred najvećom krizom u posljednjih 50 godina nije potpuno neutemeljena, ali ni sasvim precizna. Današnji svijet je otporniji, ali i kompleksniji nego ikad prije.

Upravo ta kompleksnost znači da se krize ne pojavljuju same, nego u paketu – energetska, sigurnosna, inflacijska i politička. A u tom paketu nafta – unatoč svim najavama njezina “kraja” – i dalje igra jednu od glavnih uloga. Možda manje dramatično nego nekad, ali dovoljno snažno da i dalje oblikuje svakodnevicu, od globalne politike do cijene koju plaćamo na benzinskoj postaji.