Zdravlje je ključan čimbenik kvalitete života svakoga pojedinca, ali i gospodarskoga i sveopćega razvoja društva, što je u doba pandemije COVID-19 samo dodatno naglašeno. Prema tome, nije neobično da je zdravstvena industrija vodeća industrija u svijetu (vrijedna 8,45 bilijuna dolara prije pandemije) te da financiranje zdravstvene zaštite učestalo podliježe ekonomskim reformama. Uslijed različitih specifičnosti zdravstvene zaštite kao ekonomskog dobra, slobodno tržište nije u stanju osigurati efikasnu i pravednu alokaciju zdravstvenih resursa, a iz ovog neuspjeha tržišta proizlazi potreba za državnom intervencijom, koja bez ekonomskog rezoniranja također rezultira neuspjehom.

U vrijeme kada se zdravlje shvaćalo kao individualno pitanje pojedinca i njegove obitelji, nije postojala potreba za ekonomikom zdravstva jer društveni problem nije bio u velikim troškovima zdravstvene zaštite, već u omogućavanju pristupa zdravstvenoj zaštiti što širem sloju društva. U tom smislu osmišljavani su različiti javni zdravstveni programi, primjerice, 1965. godine u SAD-u su uvedeni Medicaid i Medicare programi za siromašno i starije stanovništvo, a u mnogim državama poticala se ekspanzija zdravstvene potrošnje pod pretpostavkom da će potrošnja biti ograničena samo na kratki rok te da će dugoročno rezultirati bitnim smanjenjem ulaganja u zdravstvenu zaštitu.

Međutim, u stvarnosti se dogodilo upravo suprotno (primjerice, 2019. godine četvrtina zemalja članica EU-a potrošila je najmanje 10% svog BDP-a na zdravstvo) jer je kvalitetnija i dostupnija zdravstvena zaštita dovela do povećanja potražnje za zdravstvenim uslugama, čemu su u velikoj mjeri pridonijela znanstvena dostignuća, nastanak i širenje kroničnih oboljenja i starenje populacije. Nastalo stanje dovelo je do velikih poteškoća u financiranju zdravstvene zaštite te je napravljen zaokret iz politike poticanja korištenja usluga javnog zdravstva prema politici izraženih restrikcija zdravstvene potrošnje. Ekspanzija zdravstvene potrošnje i nastojanje njezinog kontroliranja putem smanjivanja zdravstvenog pokrića i/ili povećanja doprinosa, aktualizirali su pitanje prioritiziranja u javnom zdravstvu, što je postalo posebno uočljivo u trenutku aktualne pandemije kada je prioritet postalo sprečavanje širenja zaraze, što je zasigurno moralo rezultirati smanjenjem drugih zdravstvenih aktivnosti (nadamo se ipak ne onih vitalnih). Zadatak suvremenog javnog zdravstva, barem onog prije pandemije, bio je utvrđivanje i praćenje najznačajnijih faktora rizika i provođenje intervencija za njihovo suzbijanje. Kako prevladavajuće faktore rizika u razvijenom dijelu svijeta čini nezdrav način života i visoka incidencija kroničnih oboljenja, javno zdravstvo sve se više usmjeravalo k promociji zdravlja i prevenciji bolesti.

Sukladno tome, u Europi je sve prisutnije redizajniranje sustava javnog zdravstva prema modelu integrirane skrbi u kojoj su liječenje i prevencija organizirani na način da su medicinske usluge međusobno bolje povezane, a usluge zdravstvene zaštite personalizirane, odnosno prilagođene pacijentu. Iako je Europa trenutno suočena s četiri krizne situacije – zdravstvenom krizom uzrokovanom pandemijom COVID-19, ekonomskom krizom, također uzrokovanom pandemijom, krizom upravljanja koja je prisutna još od posljednje globalne financijske krize te migrantskom krizom za koju i dalje nema konkretnih rješenja, ostaje za vidjeti u kojem će se pravcu razvijati javno zdravstvo kada se vratimo u »staro normalno«. Ono što se već sad nazire su trendovi koji se prvenstveno odnose ne znanstveno utemeljeno donošenje odluka i veću upotrebu novih (digitalnih) tehnologija u zdravstvu, dok se istovremeno javlja sve veća potreba za personaliziranom zdravstvenom zaštitom i povećanjem zdravstvene pismenosti stanovništva.

Doc. dr. sc. Nikolina DUKIĆ SAMARŽIJA