Biti pomorac nikad nije bilo jednostavno, ali je uvijek imalo i svojih prednosti. Kroz povijest taj se zahtjevan i odgovoran posao uvelike mijenjao, no bit je uvijek ostajala ista – trebalo je brod i teret ili putnike na najsigurniji i najbrži način dovesti iz jednog porta u drugi. S druge strane, pomorska se industrija, tehnologija i prateće zakonodavstvo mijenjaju tolikom brzinom, da od današnjih pomoraca zahtijevaju stalno stjecanje novih znanja, vještina i sposobnost prilagodbe, kao u malo kojem drugom poslu.

Kako je danas biti pomorac, što to sa sobom donosi, koje su prednosti i nedostaci pomoračkih zanimanja razgovarali smo s trojicom moreplovaca, različitih zvanja koji plove na različitim tipovima brodova – zapovjednikom broda za kružna putovanja Željkom Jurcem, prvim časnikom palube na VLCC tankeru za prijevoz sirove nafte Andrejem Prebegom i časnikom elektrotehnike na plutajućem LNG terminalu(FSRU) Sebastijanom Šegotom.

Izazov u Hong Kongu 

Zanimalo nas je što ih je potaknulo da se odluče za »kruh sa sedam kora«, kako je izgledala njihova karijera, kao i kakav je njihov svakodnevni život i rad na brodu, obiteljski život, te koje su prednosti i mane pomoračkih zanimanja.

Kapetan Željko Jurac na moru je već puna tri desetljeća, a kaže kako ga je život od djetinjstva usmjeravao ka moru pa pri izboru srednje škole i fakulteta nije imao puno dvojbi.

– Moja je obitelj iz Dalmacije, na moru sam bio od malih nogu, na barci sa svojim didom, s kojim sam učio veslati i loviti ribe, a i otac mi je bio pomorac, tako da mi je more, kako se kaže, bilo u krvi od rođenja. S tim sam odrastao. Tako sam, nakon završene osnovne škole, upisao Pomorsku školu u Bakru, koju sam završio 1982. godine. Moja je generacija imala tu sreću da su nam profesori bili sve redom kapetani, koji su nas naučili mnogim stvarima već u školi i usuđujem se reći da smo bili jedna od najjačih generacija u Bakru po pitanju struke i obrazovanja, kaže Jurac.

Po završenoj srednjoj školi, nije odmah upisao Pomorski fakultet, nego je otišao na brod. U ono vrijeme, kao i većina, na Jugoliniju, no tamo se nije dugo zadržao.

– Kako je tada već bila kriza, 1985. sam prešao na Jadroliniju, gdje sam prvi put došao u kontakt s putnicima, odnosno putničkim brodarstvom uopće, i to mi se svidjelo, nekako mi je više leglo nego teretni brodovi tako da sam do dana današnjeg ostao na putničkim brodovima. Na brodovima Jadrolinije ostao sam punih petnaest godina, usput uz rad završivši Pomorski fakultet u Rijeci. Došao sam i do zvanja zapovjednika. Tada me je jedan kolega kapetan iz Dubrovnika, pitao bih li išao raditi u Hong Kong, na putnički brod. Rekao sam odmah može! Iako supruga nije bila baš oduševljena, ali uvijek sam volio izazove, uvijek sam htio nešto više. Promijenio sam nakon toga nekoliko kompanija, dok 2006. godine nisam došao na Norwegian Cruise Line, kompaniju na kojoj sam i danas. S obzirom na svoje iskustvo, brzo sam »avancao«, u roku od dvije godine sam od prvog časnika napredovao do zapovjednika osoblja (staff captain, op.a.), a potom i do sadašnje pozicije zapovjednika broda, kaže Jurac.

Nema nedjelje

Uobičajeni dan na poslu, dodaje, u šali, uvelike se razlikuje od stereotipnih predodžbi kapetana u bijeloj uniformi koji paradira palubom, pušeći lulu.

– Svima koji dođu na brod, a novi članovi posade ukrcavaju se svaki tjedan, kažem da je tamo svaki dan ponedjeljak, a doma je svaki dan nedjelja. Posebno se to odnosi na više časnike. Radnog vremena u principu nema, odnosno traje stalno. Odgovornost je velika, na brodu je nekoliko tisuća putnika i članova posade, a naš je posao da sve funkcionira i da svi budu sigurni i zadovoljni. Kada krećemo na krstarenje Karibima, iz Miamija, dan započinje već oko tri i pol ujutro, pilot je u pet ujutro i krećemo. Kroz dan tu su brojne obaveze vezane uz papirologiju, e-mailove, sastanke, koordinaciju svih poslova na brodu. Zapovjednik, zapovjednik osoblja, direktor hotela i upravitelj stroja u stalnoj su komunikaciji jer je riječ o ogromnom i vrlo složenom sustavu u kojemu sve mora funkcionirati. Uvijek se nešto mora rješavati, to je vrlo ozbiljan posao, koji zahtijeva maksimalnu profesionalnost, mnogo vremena i rada. Ako nisi pravi profesionalac, to se odmah vidi, kaže Jurac.

Slobodnog vremena je vrlo malo, a i u trenucima opuštanja zapovjednik uvijek mora biti spreman reagirati na bilo koju situaciju na brodu. Posebno je zahtjevno to što se radi s ljudima, a ne robom, pa zapovjednik mora imati i dobro razvijene komunikacijske i socijalne vještine. Unatoč svim izazovima, dodaje Jurac, posao časnika ili zapovjednika na kruzerima ima i svojih brojnih prednosti.

Plovimo na lijepa i sigurna mjesta, mi smo uglavnom na Karibima, a nedavno smo po prvi put posjetili Kubu, zemlju krasnih ljudi i velike kulture, ali koja izgleda kao da je stala u vremenu prije pedeset godina. Sve je to zanimljivo vidjeti i doživjeti. Dobra strana ovog posla su i primanja, koja su vrlo dobra. Primjerice, startna plaća prvog časnika je osam i pol tisuća dolara mjesečno. Plaćeno je i zdravstveno osiguranje, na brodu i kod kuće. Imamo i mirovinske fondove, kompanija vodi računa i o obrazovanju, koje je u našem poslu stalno, ali kompanija sve plaća. Jednom kad se dokažeš kao profesionalac, onda si stvarno »company man«, njihov čovjek i zaista se trude oko svakog tko vrijedi, kaže Jurac.

Najtežih trenutaka kaže kako praktički nije ni imao, jer se smatra pravim »pomorskim čovjekom«, dodajući kako je najvažnije pratiti vremensku prognozu i ploviti u skladu s vremenskim prilikama, jer se na taj način može izbjeći većina problema, poštujući silu prirode i mora. S ozbiljne teme skreće brzo na šalu.

– Imamo pitanja i odgovore s putnicima pa su me upravo to pitali, što je s najtežim trenucima. Odgovorio sam im – najgore je kada vam dođe supruga na brod, kao što je moja stigla upravo danas, pa uzme karticu bez limita i krene u šoping po brodu i od luke do luke. Morate se na ovom poslu znati i našaliti. Ne možete biti dobar časnik ili zapovjednik kruzera ako ne znate pričati s ljudima, nasmijati ih, saslušati, objasniti. Veliki izazov je i kako odoljeti svoj onoj dobroj hrani na brodu, ha-ha. Hrane je u izobilju, stalno i čovjek se zbilja mora kontrolirati ako misli ostati u dobroj formi, kaže Jurac.

Posao pomorca, zaključuje ipak u ozbiljnijem tonu, nije za svakog, ali za mladog čovjeka koji ga je spreman raditi, riječ je o poslu koji nudi mnoge prilike i zadovoljstva.

– Nudi šansu da se vidi svijet, da se čovjek relativno brzo financijski osamostali, da u svom poslu napreduje i konstantno se obrazuje, i u konačnici primanja koja omogućavaju pristojan životni standard, kaže Jurac.

Malo spavanja 

Andrej Prebeg prvi je časnik palube na VLCC tankerima za prijevoz sirove nafte koji plovi već deset godina. Iako je život i rad na brodovima na kojima plovi posve različit od kruzera na kojima plovi kapetan Jurac, i on kaže kako nije imao puno dvojbi oko izbora karijere.

– Nakon osnovne škole, nekako mi je to bio logičan izbor. Iz Krasice sam, a tamo su svi pomorci pa sam odlučio da to budem i ja. A ni Bakar nije daleko, pa sam otišao tamo. Poslije škole odmah sam upisao fakultet, a nakon diplome odmah sam otišao na brod i definitivno, gledajući iz današnje perspektive, nisam pogriješio u izboru zanimanja, kaže Prebeg.

Posao prvog časnika na tankerima oduvijek je bio vrlo zahtjevan, a tako je i danas. »Chief« je glavni operativac na brodu, koji uz sve ostale dužnosti mora svakodnevno organizirati rad posade palube, vodeći računa o sigurnosti i učinkovitosti.

Na brodu držim »gvardiju« od četiri do osam ujutro i od četiri poslijepodne do osam navečer. To znači buđenje u tri i pol ujutro, na mostu sam do osam, nakon toga sastanak s posadom palube koju raspoređujem na dnevne poslove, pri čemu moramo proći procjene rizika i dozvole za rad. Nakon toga ili nadgledam posao na palubi ili imam posla oko dokumentacije, ali nastojim čim više vremena provesti na palubi, kako bih bio siguran da se sav posao obavlja na ispravan i siguran način. Chief je taj koji je odgovoran i za teret, da sve štima u izračunima i rasporedu, ukrcaju, iskrcaju, ali i za sve ljude na »kuverti«. Sve mora biti spremno za, recimo, dolazak u luku i ukrcaj ili iskrcaj, sve mora biti organizirano. Na ovoj vrsti broda zapravo najviše posla ima prije samog dolaska u luku, tijekom ukrcaja ili iskrcaja i neposredno nakon toga. Dok se ne vežemo i dok ne starta teret, to malo izgleda kao luda kuća, a i tijekom manipulacija teretom za prvog časnika nema baš puno spavanja, jer stalno moraš biti dostupan. Odgovornost je velika i moj je posao da budem prisutan, u slučaju da bilo što krene naopako, da mogu odmah reagirati. U portu smo obično dva-tri dana, a ta dva-tri dana obično nema puno spavanja ni odmora. Naprosto, to je takav posao, kaže Prebeg.

Velik dio posla je ispravno planiranje i organizacija, objašnjava, što kasnije, tijekom operacija, omogućava da stvari teku glatko i bez zastoja, jer svatko na brodu zna što i kada treba raditi. Na tankerima za prijevoz sirove nafte, objašnjava, ima i mirnijih perioda, posebice tijekom plovidbi, koje su najčešće kod te vrste brodova duge, dok su pristajanja u luke relativno rijetka.

Treba imati dobru ekipu 

– Pozitivno je i to što smo tri mjeseca na brodu pa tri mjeseca kod kuće. Koliko god je teško biti odvojen od obitelji, to ipak znači da sa svojom obitelji provedem polovicu godine, tijekom koje sam uglavnom slobodan pa to vrijeme mogu iskoristiti na kvalitetan način. To je jedna od najvećih prednosti ovog posla. A i ona tri mjeseca na brodu u današnje vrijeme nisu kao nekad. S obitelji skoro više komuniciram kad sam na brodu, nego doma. Mobitel je stalno online, stalno komuniciramo porukama, imamo internet u kabinama pa nema više zvanja kući samo nedjeljom, kad nas je po deset znalo čekati red za poziv, nego iz svoje kabine video pozivom razgovaraš s obitelji. To život na brodu čini puno kvalitetnijim, kaže Prebeg.

Što se životnih uvjeta na brodu tiče, ističe kako su oni danas vrlo dobri, jer na tankerima posada ima pristup internetu, teretani i drugim rekreativnim sadržajima, a iznimno je, objašnjava, važna kvalitetna hrana.

– Na takvim se brodovima vrlo lako dogodi da provedete cijeli ugovor na brodu, a da ne stanete nogom na kopno. Zato su dobri uvjeti života i rada na brodu vrlo važni. Važno je i da se vrijeme dobro isplanira, da praktički cijeli dan imate što raditi, jer tako i vrijeme brže prolazi. Posao, internet, teretana, Playstation i nema praznog hoda. Ali hrana je za dobru atmosferu najvažnija. Kad je hrana dobra, atmosfera na brodu je odmah pedeset posto bolja. Ako nije dovoljno raznovrsna ili je loš kuhar, od tuda kreću trzavice, nesporazumi, njurganja i slično. Važno je da je na brodu i dobro posložena ekipa, jer kad je tako, onda se i najsloženiji poslovi obave s puno manje problema i poteškoća, kaže Prebeg.

Posao pomorca, dodaje, nikada nije dosadan. Bilo da je riječ o svakodnevnim situacijama, ili pak o praktički cjeloživotnom obrazovanju i usavršavanju.

– Kad si terco pripremaš se za sekonda, sekondo za prvog, prvi za barbu, tako da nikad nije jedno te isto. I dobro je za treniranje mozga, haha, jer inače bi bilo lako upasti u neku kolotečinu i monotoniju, kaže Prebeg. Obrazovanje je konstantno, dodaje, navodeći kako za nekoliko dana putuje u Litvu na tečaj, što je praktički uobičajeno, da se tijekom mjeseci kod kuće odradi barem jedan tečaj.

– Svoj bi posao, unatoč velikoj odgovornosti i zahtjevnosti, kaže, apsolutno preporučio svakoj mladoj osobi koja bira kojim će profesionalnim putem krenuti.

Zašto? Teško je u ovom poslu početi, teško je naći ukrcaj za kadeta, ali svi mi iz moje generacije smo ga našli. Znači nitko nije ostao nezaposlen. A kad već kroz pet-šest godina, ako dobro radiš svoj posao, dođeš do razine prvog časnika palube, mislim da se i puno više isplati nego otići u Irsku ili Njemačku. Ovako smo ipak doma pola godine, a s egzistencijalne strane, mislim da je ovo i dalje vrlo atraktivan posao, kaže Prebeg.

Kad dođe nevera

Naš treći sugovornik Sebastijan Šegota časnik je elektrotehnike na posebnoj vrsti broda – FSRU, plovilu za skladištenje i uplinjavanje ukapljenog prirodnog plina, odnosno plutajućem LNG terminalu, kakav je planiran u Omišlju na otoku Krku. Ta je vrsta brodova, osim po iznimnoj tehničkoj složenosti svih postrojenja, koja osim pogona i ostale klasične brodske opreme uključuju još i komplicirane sustave za hlađenje uskladištenog ukapljenog plina, uplinjavanje i tako redom, specifična je i po tome što veliku većinu vremena – ne plovi nigdje. FSRU plovila uglavnom su vezana dugogodišnjim ugovorima za određenu lokaciju, na kojoj služe kao terminali za uplinjavanje prirodnog plina koji do njih doprema drugim brodovima, LNG tankerima, što ima svoje specifičnosti. Šegota je završio Elektrotehničku školu, ali kaže kako ga je oduvijek nešto vuklo k brodovima, na kojima je od 2011. godine.

– Nisam upisao nautiku, nego elektrotehniku, ali opet me je nekako sve vodilo brodu. Dinamičan je to posao, s kojim čovjek obiđe svijet, a uvijek je, nakon odrađenog ugovora, lijepo i vratiti se kući, kaže Šegota. U njegovoj je struci na brodovima na kojima radi, posla uvijek više nego dovoljno pa nerijetko na njima istodobno rade i po dvojica časnika elektrotehnike. Radi se od 8 do 18 sati, a posao uključuje svo redovno održavanje prema unaprijed određenom planu, uz izvanredne popravke i intervencije kojih također ne nedostaje.

– Uvijek nešto iskrsne pa čovjek mora stalno biti pripravan za akciju i izvan uobičajenog radnog vremena, kaže Šegota. U slučaju FSRU-a specifičnost je, kako smo već rekli, što brod stoji na istom mjestu.

– Ima i to svojih prednosti. Recimo, uvijek točno znate kada ćete kući, ili kada ćete na brod, ne ovisi o dolasku u luku. Prednost je i uvijek kvalitetna internetska veza, što je nama pomorcima jako bitno, jer se možemo čuti i vidjeti putem video poziva s našim obiteljima. Možda je nekakav nedostatak to što je brod uvijek na istom mjestu, nema putovanja, ali ionako kao električar imam puno posla pa ne bih imao baš previše vremena za izlaske, kaže Šegota.

Kao najveću prednost svog posla u prvom redu ističe zaradu, koja je daleko iznad hrvatskog prosjeka.

– Možda zvuči stereotipno, ali ovaj je posao uvijek dinamičan, čak i na brodu koji stoji. Svaki dan je nešto drugo, barem što se moje struke tiče. Uvijek treba nešto popraviti, jer na brodu, to uvijek kažem, žica viri iz svega osim iz zahodske školjke, tako da posla i izazova nikad ne nedostaje. Izuzetna je prednost što čovjek mora stalno i iznova učiti i što nema neke monotonije i kolotečine. Stalno se razvijaš. Nedostatak je to što nismo doma. Internet olakšava stvari, komunikacija s obitelji je puno lakša i brža, ali koliko god to olakšava život, ponekad ga čini još težim, kaže Šegota.

Dobra strana posla je, ističe, slobodno vrijeme, kojega, s obzirom na ugovore od deset tjedana na brodu pa deset tjedana kod kuće, ima više nego kod »kopnenih« zanimanja.

Od posebnih događaja u svojoj karijeri, izdvaja svoj prvi ugovor na brodu, tijekom kojeg je prošao pravo vatreno krštenje.

– Sve ove godine kasnije nije bilo neke posebno dramatične situacije, ali u prvom ugovoru, kao kadet, imao sam prilike naći se i u neverama, u kojima smo jednom ostali i bez pogona, i u svakakvim drugim situacijama, ali izgleda da sam tada odmah odradio sve te nezgodne stvari, kao kadet, zaključuje Šegota.

Mlade snage dolaze, sve je više kadetkinja

– Sada već imam svoje kadete, a zanimljivo, na ovom zadnjem ugovoru imao sam kadetkinju, što postaje sve manja rijetkost nego nekad, kaže Sebastijan Šegota, koji posao pomorca preporučuje svakome tko misli da to može raditi.

– Treba čovjek u to biti siguran. Nije pomorstvo za svakog, jer doma imaš rodbinu, prijatelje, a tamo si sam, imaš samo kolege. Treba biti čvrst u toj odluci, ali onaj tko misli da to može raditi, sigurno će se naći u tom poslu, kaže Šegota.